From Iz pismohrane Glasa Koncila
»USTAŠKI POKOLJ U PRAVOSLAVNOJ CRKVI U GLINI« - POVIJESNI DOGAĐAJ ILI MIT?
Piše: Tomislav Vuković
Desetljećima je »glinski slučaj« iz srpnja g. 1941. u novijoj (jugoslavenskoj) historiografiji bio neupitan. Nije se sumnjalo, niti se smjelo sumnjati u vjerodostojnost bilo kojega dijela toga tamnog »povijesnog mozaika«. Međutim, ozbiljnija kritička analiza povijesnih podataka i nova, do sada nepoznata otkrića, koja donosimo u ovom feljtonu, dovode pod upitnik mnoge dosadašnje tvrdnje i ocjene.
Zatiranje misli o hrvatskoj samostalnosti?
Poslijeratna Komisija za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača ne samo da je u ’glinskome slučaju’ postupala neprofesionalno i tendenciozno, nego i manipulatorski
Brojni su povjesničari, kvaziznanstvenici, novinari i ostali javni djelatnici: svjesno krivotvorili podatke, prilagođavali ih unaprijed zadanim tezama ili ih jednostavno prepisivali i širili bez ikakvoga kritičkog odnosa prema njima
Povijesno iskustvo, nažalost, pokazuje da su rasne i etničke razlike i suprotnosti, sa svom kasnijom »nadgradnjom« tijekom povijesti: političkim, gospodarskim i kulturnim prijeporima i kontroverzama, kao i zloporabom vjerskih osjećaja, uzroci najsurovijih i najmasovnijih nasilja i krvoprolića. To je »pravilo« toliko puta u povijesti do sada potvrđeno i ponovljeno, i o tome govore povijesna zbivanja svih vremena, podjednako na svim stranama svijeta - dakako, ta »općenitost« ne umanjuje bezumnost ni jednog počinjenog zločina u bilo kojem povijesnom razdoblju i u bilo kojem dijelu svijeta, jednako kao i odgovornost njegova počinitelja. U tom općem kontekstu zlosilja potrebno je promatrati i sve zločine počinjene tijekom Drugog svjetskog rata na nekadašnjem jugoslavenskim prostorima.
»Najgori zločin od turskih ratova« (?!)
Prošlo je šezdeset i pet godina od g. 1941. kada se i na hrvatskom tlu u nemirnom i krvavom povijesnom vrtlogu dogodilo veliko zlo. U svibnju i srpnju te godine u Glini i njezinoj okolici stradali su nevini ljudi, bez suda i osude, bez ikakve krivnje. Međutim, taj »glinski slučaj«, ionako velik i užasan po razmjerima i motivima, posebice je postao poznat po još užasnijem »ustaškom pokolju u glinskoj pravoslavnoj crkvi«, što je bezbroj puta do sada ponavljano: »Među svim zločinima izvršenim od strane ustaša nad srpskim narodom u Hrvatskoj izdvaja se kao jedan od najsvirepijih i najjezivijih, kako po načinu tako i po mjestu izvršenja, onaj masovni pokolj Srba muškaraca u pravoslavnoj crkvi u Glini.« (»Saopćenje br. 33. Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača«, »Vjesnik«, 4. lipnja 1945. str. 3.) Ova se ocjena glasovite jugoslavenske komisije za utvrđivanje zločina počinjenih u Drugom svjetskom ratu ubrzo proširila među sve građane tadašnje novostvorene države, izazvavši njihov prijezir, zaprepaštenje i osudu. Njezina je riječ bila konačna, bila je mjerodavna, poistovjećena je s povijesnom istinom i podjednako se bespogovorno slušala kako u srpskoj tako u hrvatskoj javnosti, kao i svim ostalim dijelovima ondašnje Jugoslavije. Nakon komisijina službenoga priopćenja desetljećima je putem političkih govora, novinskih članaka, školskih satova, crkvenih propovijedi, znanstvenih knjiga i dr. postajala sastavni dio (pod)svijesti milijuna ljudi u Jugoslaviji i izvan nje. Zato će srpski publicist pišući o zločinu u glinskoj crkvi emotivno i dojmljivo napisati: »Masakr u Glini, svojom brutalnošću, ostao je u pamćenju naroda kao jedan od najtežih ustaških zločina...« (Branimir Stanojević: »Ustaški ministar smrti«, Nova knjiga, Beograd, 1986. str. 92.) Isto će tako i »s hrvatske strane« postupati brojni političari, znanstvenici, novinari i ostali uglednici javnoga života. Tako je i glasoviti stručnjak za međunarodno pravo i član HAZU, što dovoljno govori o njegovoj reputaciji, u razgovoru s Nevenom Šantićem, »najboljim kolumnistom u g. 2001.«, kako ga je proglasilo Hrvatsko novinarsko društvo, za riječko glasilo kategorički ustvrdio: »Na ovim prostorima prvi veliki zločin koji se dogodio, a koji je šokirao normalne ljude u NDH, bio je pokolj u glinskoj crkvi... Takvoga groznog zločina nije bilo od turskih ratova« (Dr. Vladimir Đuro Degan: »Tuđman u BiH nije vidio ravnopravnu državu«, »Novi list«, 26. svibnja 2002.).
Osuda »zbog onog što je prešutio«
Najprije je potrebno reći kako ozbiljne znanstvene rasprave i znanstvenog sučeljavanja o »zločinu u glinskoj pravoslavnoj crkvi« do sada nije bilo. Oni su bili potpuno onemogućeni u prvome redu zbog općih ideologijskih interesa jugoslavenske historiografije, koja je bila u službi nekadašnje vladajuće komunističke ideologije. Svako znanstveno propitivanje bilo koje »revolucionarne«, »NOB-ovske«, »partizanske«, »socijalističke« i slične dogme ili mita, bilo je zabranjeno ili odmah javno osuđeno kao »pokušaj kontrarevolucije«, »rehabilitacije ustaštva i NDH«, »krivotvorenje povijesti« i sl. a svi su takvi autori oštro prozivani kao »šovinistički i zločinački ekstremi nedostojni čovjeka«, kako je to svojedobno »velebno« izrekao generalpukovnik JNA Jefto Šašić, nekadašnji član Savjeta Spomen-područja Jasenovac. Vrijedi se u tom smislu sjetiti barem jednog primjera koji pokazuje kakvo je »demokratsko ozračje« vladalo na tome području. Nekadašnji je glinski župnik Mijo Dukić svojedobno objavio knjigu »Glina i okolica«, povodom 180. obljetnice župe Glina i 150. godišnjice posvete župne crkve sv. Ivana Nepomuka. Premda je u njoj htio izbjeći bilo kakve historiografske kontroverze, knjiga je naišla na žestoku osudu, ali »ne zbog onoga što je župnik Mijo Dukić u njoj napisao, nego zbog onoga što je prešutio«, kako je to doslovce objavilo utjecajno zagrebačko glasilo (Srećko Ljubljanović: »Triput iznevjereno poštenje«, »Sedam dana«, »Vjesnik«, 10. siječnja 1981. str. 15.). Dakle, nije bilo nikakvog izgleda pisati povijest bez točno unaprijed zadanih ne samo zaključaka, nego i tema (one su bile condicio sine qua non - uvjet bez kojega se ne može), bez obzira koliko su relevantne ili primjerene, a da se na sebe ne navuče medijsko-politički gnjev. Točno se unaprijed moralo znati tko je krivac i što se točno dogodilo: »Čak ni s užeg stajališta crkvene povijesti Gline, Dukić nije imao pravo prešutjeti zločine nad srpskim stanovništvom, jer oni su se manifestirali i u prisilnom prevođenju pravoslavnog življa na rimokatoličku vjeroispovijest. Dukić to prešućuje jer je rimokatolička crkva bila suodgovorna za zločine nad Srbima« (isto). I osuda Općinske konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda Gline, koja je alarmirala sve ondašnje »avangardne snage«: Sabor SRH, Centralni komitet SKH, Republičku konferenciju SSRNH i Republičku konferenciju Socijalističkog saveza omladine Hrvatske, bile su ne samo odraz ozračja koje je vladalo prema historiografskom istraživanju, nego i jasna poruka svima koji bi pomislili »skrenuti s puta« (»Osuđuju i Komisiju« u rubrici »Reagiranja«, »Večernji list«, 9. veljače 1981.).
Podaci karte ©2007 AND - Uvjeti uporabe
Šutnja »neslužbenih« svjedoka
Nije zgorega spomenuti da je i nakon osamostaljenja sadašnje hrvatske države, koje je ipak donijelo slobodu u znanstvenom istraživanju i prijeko potreban razgovor o dugogodišnjim »zabranjenim« temama, dogmatska svijest još uvijek itekako prisutna u mnogim područjima (pa i u historiografiji) jer su sljedbenici manihejskog slikanja novije hrvatske povijesti i dalje ostali na popriličnom broju znanstvenih i medijskih pozicija. Tako i danas još uvijek nije preporučljivo komunističko-srpske historiografske dogme dovoditi pod upitnik jer će njihovi dežurni čuvari, vjerni sljedbenici nekadašnjih komunističkih medijskih egzekutora, to proglašavati »opravdanjem ustaških zločina«, »umanjivanjem žrtava«, »jeftinim politikantstvom« i sl. Usprkos tomu, potrebno je istaknuti neke (nove-stare) činjenice o »pokolju u pravoslavnoj crkvi u Glini«, o kojima je, dakako, potrebno još raspravljati, ali koje se uvelike razlikuju od svih dosadašnjih i koje ozbiljno nameću dvojbu je li riječ o mitu ili zbilji: - datum zločina je nepoznat - broj žrtava ne samo da je nepoznat i da se razlikuje od izvora do izvora, nego je vremenom višestruko povećavan - broj svjedoka samoga zločina je nepoznat - iskazi »ključnih« i svih ostalih »sporednih« svjedoka puni su protuslovlja i vrlo su nepouzdani - poslijeratna Komisija za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača ne samo da je u »glinskom slučaju« postupala neprofesionalno i tendenciozno, nego i manipulatorski - brojni su povjesničari, kvaziznanstvenici, novinari i ostali javni djelatnici svjesno krivotvorili podatke, prilagođavali ih unaprijed zadanim tezama ili su ih jednostavno prepisivali i širili bez ikakvoga kritičkog odnosa - neki svjedoci, koji su o cijelom »glinskom slučaju« imali »drugačiju priču« od »službene«, više od pola stoljeća nisu smjeli izići u javnost.
Nametanje kompleksa krivnje
Nakon ovoga nameće se logično pitanje: Pod pretpostavkom da je sve nabrojeno točno, komu je i zašto uopće bio potreban »glinski slučaj o pokolju u pravoslavnoj crkvi«, kada je i bez njega zlo i tako već bilo neizrecivo, užasno i golemo? Na to nimalo lagano pitanje teško je dati jednoznačan i mjerodavan odgovor, ali neke činjenice i postupci poslijeratnih »gospodarâ povijesti i ljudskih životâ« upućuju na sljedeće: - poslužio je nametanju kompleksa krivnje cijelomu hrvatskom narodu, i poimanju hrvatstva kao isključivo negativne i nazadne svijesti, čiji je vrhunac dostignut u kasnijoj perverznoj tezi o njegovoj »genocidnosti« (dr. Vasilije Krestić »O genezi genocida nad Srbima u NDH«, Književne novine, br. 716, Beograd, 1986.) - »glinski je slučaj«, jezovit, šokantan i potresan, trebao (također s ostalima sličnim) poslužiti zatiranju bilo kakve pomisli o nekakvoj budućoj hrvatskoj samostalnosti - poslužio je nametanju hegemonističko-unitarističkog jugoslavenskog koncepta hrvatskom narodu - trebao je poslužiti opravdanju svih pripremanih i isplaniranih poratnih komunističkih zločina ili barem razumijevanju za njih među širokim slojevima ljudi; - pripremao je »teren« za obračun s najmoćnijim ideološkim neprijateljem jugoslavenskog komunizma - katolištvom. Potrebno je još jednom ponoviti tj. posebno istaknuti i stalno imati na umu kako je u feljtonu riječ o zločinu u glinskoj pravoslavnoj crkvi. Dakle, ne radi se o zločinu nad glinskim Srbima u svibnju 1941. u okolici Gline, ili krajem srpnja iste godine nad Srbima iz Vrginmosta i drugih mjesta također u okolici Gline, nego (vrlo precizno) o »pokolju nad pravoslavnim Srbima u pravoslavnoj Bogorodičinoj crkvi u Glini«. Možda je dobro prisjetiti se riječi čovjeka, koji je cijeli svoj znanstveno-politički vijek posvetio ostvarenju hrvatske samostalnosti, obrani hrvatskog naroda od neutemeljenih kleveta i umjetno stvorenih mitova, koji je upozorio na pogubnost »takvih svjesnih obmana koje čitave generacije mladih ljudi, uključujući i najviše intelektualce i političke djelatnike, navode na krive povijesne predodžbe i sudove, uvjetujući i stvaranje one psihoze što na jednoj strani potiče osjećaj nesigurnosti, mržnje i osvete, a slično, ne manje i na drugoj, na razini bezizgledne frustriranosti i bespomoćnosti. Održavanje takvog stanja, razumljivo, produbljuje sve više nepovjerenje na obje strane, sa sve teže ispravljivim posljedicama u psihi i u povijesnoj svijesti, i pojedinaca, i naroda kao cjeline. Naravno, odgovornost onih što svoja mišljenja i zaključke, djela i postupke, zasnivaju na zabludama, koje su im predočavane kao ’službene’, ’verificirane’ i glorificirane istine, ne može biti i nije nikada ista kao odgovornost onih što obmane svjesno fabriciraju i planski održavaju i proširuju. Ali posljedice su, nažalost, iste« (Franjo Tuđman, »Bespuća povijesne zbiljnosti«, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1989. str. 93.). Stoga je potrebno nadati se da će feljton biti najprije polazište za smireno i argumentirano utvrđivanje povijesne istine, a potom da će poslužiti i uklanjanju brojnih zabludâ i nepovjerenjâ.
Objavljeno u Glasu Koncila br. 35/06, strana 25.
Post je objavljen 02.12.2007. u 07:00 sati.