Marketing
Badnjak u bavarskom Wolfratshausenu
Wolfratshausen u snijegu
Jedan od prvih većih zborova koje sam preuzeo bio je Saengerzunft u jednom živopisnom gradiću 30tak km južno od Muenchena. Iznenada mi se pružila ta prilika, ugovor je bio vrlo povoljan i ja sam prihvatio.
Saengerzunft Wolfratshausen bio je poluprofesionalan zbor sastavljen od jednog dječjeg zbora, muškog zbora, ženskog zbora i mješovitog zbora. Dječji i ženski zbor imali su probe tri puta tjedno a muški i mješoviti četiri puta tjedno. Ukupno preko dvije stotine pjevača. Nad svim tim bdio je predsjednik i menadžer zbora gospodin Herbert Kolhaase, tada već u mirovini pa se mogao potpuno posvetiti zboru.
U zbor sam i došao zahvaljujući gospodinu Kolhaaseu jer je bilo više natjecatelja a on je upravo htio mene.
Svi zborovi su imali svoje zborovođe. Saengerzunft Wolfratshausen je tražio umjetničkog voditelja. Dok su zborovođe svih zborova bili uglavnom mjesni nastavnici glazbe od umjetnčkog ravnatelja se očekivalo nešto više. Naime, dijelovi muškog, dječjeg i ženskog zbora nastupali su kao ispomoć u kazališnim predstavama obaju opernih kuća u Muenchenu ali i kao ispomoć u koncertnim izvedbama velikih vokalnoinstrumentalnih djela. Dakako da je bilo više ponuda i tu je umjetnički voditelj trebao odlučivati s kime će se raditi i koja djela će zborovi uvježbavati a koja ne. Uz umjetničko vodstvo cijelog pogona preuzeo sam kao zborovođa i muški zbor a ubrzo sam na kotarskoj skupštini izabran i kao „Kreischorleiter“ dakle kotarski zborovođa na neki način odgovoran za rad svih drugih zborova u kotaru.
Počeo sam raditi u rujnu i tek sam se uhodavao a već je došao Božić. Dakako da niti s jednim zborom nije trebalo uvježbavati božićne pjesme – to su oni naprosto imali na repertoaru. I tu sam po prvi puta doživio nešto što nikad prije ni kasnije nisam vidio i zbog čega pišem ovaj tekst.
Kompletan postav Saengerzunft Wolfratshausen, dakle svi zborovi, tradicionalno, već godinama, na Badnjak ujutro su pjevali u velikoj Kotarskoj bolnici. Nisam mogao vjerovati. Još nekako djeca ali žene, domaćice, zauzete s pripremama za Božić došle su sve i oko 10 sati smo počeli s izvedbama. I to je gospodin Kolhaase s upravom dogovorio tako, da je svaki zbor pjevao na svakom odjelu. Bio je to jedan vrlo kompliciran plan koji nisam shvatio ali to i nije bilo potrebno. Bilo je točno predviđeno da ja kao šef dirigiram barem jedanput svakom zboru. I tako smo krenuli bolnicom. Mene su u prolazu zborova dodavali poput lopte. Koji puta nisam ni znao na koji odjel idemo. No to je bilo svejedno. Bilo je dovoljno vidjeti lica sretnih pacijenata ali i lica mojih pjevača. I oni su bili sretni. Nekom igrom slučaja uvalili su mi dječji zbor upravo pred Porodiljskim odjelom. I prva pjesma koju smo izveli bila je „Ihr Kinderlein kommet“ (Dođite vi dječice, vrlo stara pjesma iz 1790.god.) Naravno da su zasuzila oka svih sadašnjih ili budućih mama koje su eto, Božić morale provesti u bolnici. Mališani iz zbora su bili ponosni:“Kad mi tako lijepo pjevamo svi se rasplaču“. Gotovo u isto vrijeme primijetio sam da ravnatelj bolnice, gradonačelnik i mjesni župnik također obilaze bolnicu i daruju svakom pacijentu dar. Bilo je pomalo smiješno gledati anđelčiće koji su išli s njima i pomagali im nositi darove. Bila su to djeca obučena u bijele haljine s prišivenim krilima, ali sve od reda mali Turci, djeca pomoćnog osoblja bolnice.
Nakon jedno 2 sata obilazak je bio završen. Svi smo se okupili u velikom predvorju bolnice i otpjevali „Tiha noć“ u jednoj fenomenalnoj obradi a naše pjevanje je internim bolničkim razglasom prenašano u sve odjele i bolesničke sobe.
Ta ideja nastupa zbora u bolnici uoči tako velikog blagdana ostavila je na mene veliki dojam. Ništa slično nisam ni čuo ni vidio od onda, daleke 1979.god. do danas.
Post je objavljen 24.12.2007. u 07:00 sati.