Cerovac komentira

< prosinac, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Prosinac 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (5)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (9)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (10)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva)



The WeatherPixie



Web Counter
Get a Web Counter




Posijetite HRVATI.COM">

Tekstovi za pamćenje

S koncerta na bojište
Nikola Šubić Zrinski
Teta Ella
Političar uvijek istog kova
Ured za tisak i promidžbu
Kako sam želio postati Bosanac
u ranu zoru došla je udba
Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću
Kako se krojila hrvatska istočna granica?
Tko se to u Hrvatskoj boji bogatog seljaka?
Letak za Hrvatsku
Predgovor Hrvatskom političkom leksikonu
Stjepan Radić
Ante Radić
Ratni dnevnik-Topusko
Bor za učiteljicu

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Blogerica.com

O autoru
Webfetti.com






Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.

24.12.2007., ponedjeljak

Badnjak u bavarskom Wolfratshausenu

Free Image Hosting at www.ImageShack.usWolfratshausen u snijegu


Jedan od prvih većih zborova koje sam preuzeo bio je Saengerzunft u jednom živopisnom gradiću 30tak km južno od Muenchena. Iznenada mi se pružila ta prilika, ugovor je bio vrlo povoljan i ja sam prihvatio.

Saengerzunft Wolfratshausen bio je poluprofesionalan zbor sastavljen od jednog dječjeg zbora, muškog zbora, ženskog zbora i mješovitog zbora. Dječji i ženski zbor imali su probe tri puta tjedno a muški i mješoviti četiri puta tjedno. Ukupno preko dvije stotine pjevača. Nad svim tim bdio je predsjednik i menadžer zbora gospodin Herbert Kolhaase, tada već u mirovini pa se mogao potpuno posvetiti zboru.

U zbor sam i došao zahvaljujući gospodinu Kolhaaseu jer je bilo više natjecatelja a on je upravo htio mene.

Svi zborovi su imali svoje zborovođe. Saengerzunft Wolfratshausen je tražio umjetničkog voditelja. Dok su zborovođe svih zborova bili uglavnom mjesni nastavnici glazbe od umjetnčkog ravnatelja se očekivalo nešto više. Naime, dijelovi muškog, dječjeg i ženskog zbora nastupali su kao ispomoć u kazališnim predstavama obaju opernih kuća u Muenchenu ali i kao ispomoć u koncertnim izvedbama velikih vokalnoinstrumentalnih djela. Dakako da je bilo više ponuda i tu je umjetnički voditelj trebao odlučivati s kime će se raditi i koja djela će zborovi uvježbavati a koja ne. Uz umjetničko vodstvo cijelog pogona preuzeo sam kao zborovođa i muški zbor a ubrzo sam na kotarskoj skupštini izabran i kao „Kreischorleiter“ dakle kotarski zborovođa na neki način odgovoran za rad svih drugih zborova u kotaru.

Počeo sam raditi u rujnu i tek sam se uhodavao a već je došao Božić. Dakako da niti s jednim zborom nije trebalo uvježbavati božićne pjesme – to su oni naprosto imali na repertoaru. I tu sam po prvi puta doživio nešto što nikad prije ni kasnije nisam vidio i zbog čega pišem ovaj tekst.

Kompletan postav Saengerzunft Wolfratshausen, dakle svi zborovi, tradicionalno, već godinama, na Badnjak ujutro su pjevali u velikoj Kotarskoj bolnici. Nisam mogao vjerovati. Još nekako djeca ali žene, domaćice, zauzete s pripremama za Božić došle su sve i oko 10 sati smo počeli s izvedbama. I to je gospodin Kolhaase s upravom dogovorio tako, da je svaki zbor pjevao na svakom odjelu. Bio je to jedan vrlo kompliciran plan koji nisam shvatio ali to i nije bilo potrebno. Bilo je točno predviđeno da ja kao šef dirigiram barem jedanput svakom zboru. I tako smo krenuli bolnicom. Mene su u prolazu zborova dodavali poput lopte. Koji puta nisam ni znao na koji odjel idemo. No to je bilo svejedno. Bilo je dovoljno vidjeti lica sretnih pacijenata ali i lica mojih pjevača. I oni su bili sretni. Nekom igrom slučaja uvalili su mi dječji zbor upravo pred Porodiljskim odjelom. I prva pjesma koju smo izveli bila je „Ihr Kinderlein kommet“ (Dođite vi dječice, vrlo stara pjesma iz 1790.god.) Naravno da su zasuzila oka svih sadašnjih ili budućih mama koje su eto, Božić morale provesti u bolnici. Mališani iz zbora su bili ponosni:“Kad mi tako lijepo pjevamo svi se rasplaču“. Gotovo u isto vrijeme primijetio sam da ravnatelj bolnice, gradonačelnik i mjesni župnik također obilaze bolnicu i daruju svakom pacijentu dar. Bilo je pomalo smiješno gledati anđelčiće koji su išli s njima i pomagali im nositi darove. Bila su to djeca obučena u bijele haljine s prišivenim krilima, ali sve od reda mali Turci, djeca pomoćnog osoblja bolnice.

Nakon jedno 2 sata obilazak je bio završen. Svi smo se okupili u velikom predvorju bolnice i otpjevali „Tiha noć“ u jednoj fenomenalnoj obradi a naše pjevanje je internim bolničkim razglasom prenašano u sve odjele i bolesničke sobe.

Ta ideja nastupa zbora u bolnici uoči tako velikog blagdana ostavila je na mene veliki dojam. Ništa slično nisam ni čuo ni vidio od onda, daleke 1979.god. do danas.

- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #