25.12.2007., utorak
Moja prva Božićna priča: Bor za učiteljicu
 Sretan i veseo Božić svim ljudima dobre volje!!
Jaslice. Ulje na platnu. Naslikao težak invalid, John Clayton, slika ustima.
Odlučio sam ovog Božića objaviti na mojim blogovima tri Božićne priče. A kako nemam ni najmanjih književnih sposobnosti, moje priče silom prilika govore o mojim vlastitim doživljajima. I to iz mladosti, dakako.
U dalekoj smo 1953/54 školskoj godini – mojoj prvoj. Tada u prvom razredu svijet mi je takav kakvim sam ga shvaćao izgledao crno-bijelim. Na jednoj strani su bili komunisti koji su ubili mog tatu(to su bili „oni“) a na drugoj mi. „Mi“ to je bio vrlo precizan pojam za sedmogodišnjaka poput mene. Mi smo išli u crkvu. Mi smo bili protiv komunizma. Mi smo bili proganjani. Ne odnosi se to sve samo na moju obitelj. Nego na cijeli mikrokozmos u kojem sam se tada kretao.
O političkim finesama nisam puno znao. Niti razmišljao. Odrasli su u kući govorili da novine treba čitati „između redaka“. Znao sam dobro čitati i pokušao sam. Ali ja između redaka nisam vidio ništa. No, dobro, valjda to mogu samo odrasli, zaključio sam.
Ta školska godina bila je okrutna prema mojoj(maminoj) najužoj obitelji. Dvije moje tete, tada srednjoškolke, bile su izbačene iz škole jer ih je ravnateljica vidjela kako izlaze s vjeronauka iz crkve. Sjećam se zabrinutosti sviju, a pogotovo moje bake i moje mame.
Moja učiteljica, Mira Jurković po svemu bi spadala u „oni“ a ne u „mi“. No, bilo mi ju je teško svrstati definitivno među neprijatelje jer je bila dobra prema meni. Voljela me. Čak me i štitila. Dakle, za moju učiteljicu sam uveo novu kategoriju: „oni“ ali dobri.
Ništa nisam znao ni vidio. Ni to da se moja učiteljica dobro poznaje s mojom tetom Lelom koja je bila „teta“ u vrtiću koji se nalazio odmah uz školsku zgradu u Krajiškoj ulici. Nisam ni sanjao da moja učiteljica poznaje i moju mamu i moju baku i da znade kako mi politički „dišemo“.
Došli su predbožićni dani. I Božić i Badnjak su u ono vrijeme dakako bili radni dani. Sav ponosan išao sam kupovati veliki, ogroman, bor za nas. Imali smo starinski stan sa visokim stropovima pa je naš bor bio rijetko manji od 5 metra. U stvari išao je kupovati moj najmlađi ujak Braco (samo 10 godina stariji od mene). On bi kupio bor i nosio dok sam ja trčkarao uz njega i pridržavao po koju granu.
Boru je do Badnjaka bilo mjesto na kuhinjskom balkonu. To je bilo jasno. I te večeri kad smo došli kući s borom, našim, najvećim i najljepšim, na moje iznenađenje na kuhinjskom balkonu stajao je već jedan bor. Mali, ne veći od mene.
Na moja uporna ispitivanja ni baka ni mama a bome ni starije tete nisu mi htjele ništa odgovoriti. Ali vjerojatno se izbrbljala koja od mlađih teta. Za mene je to bila senzacija. Bor je pripadao mojoj učiteljici. Koja je htjela, to sam doznao tek puno kasnije, svojim kćerima prirediti u kući ipak Božić. A kako je u ono doba bilo opasno za jednu učiteljicu nositi kući bor prije Božića (pravi komunisti demonstrativno su bor kupovali poslije 26.prosinca i napadno ga nosili kući da se vidi da je to novogodišnji bor a ne nedaj Bože božićni). Sve ja to nisam tada ni znao ni shvaćao ni razmišljao o tome. Ali naelektrizirala me je misao da moja draga učiteljica svoj bor sprema upravo kod nas. Ta to je bio i te kakav znak povjerenja. U mene dakako. Već sam spomenuo da ni sanjao nisam da moja učiteljica poznaje moje.
I došao je Badnjak. U nas je vladalo čvrsto pravilo da se bor kiti na Badnjak. Kasno navečer bi došao Mali Isus i donio darove. Umjesto Malog Isusa dijelila ih je baka. Obično bih ja dobio najviše što je za mene bilo sasvim u redu.
Došao je dakle Badnjak. Naš bor smo već dan prije bili unijeli u sobu. Da se privikne na temperaturu kako je to moja baka rekla. Na Badnjak sam imao školu ujutro. Nikog nije bilo u kući osim mene. Baka je po običaju bila u crkvi, svi ostali na poslu, fakultetu ili školi.
Za vrijeme doručka, prije polaska u školu, pao je moj pogled na bor. Učiteljičin bor. Dakle, Badnjak je. Planetarni red u kojeg sam vjerovao kaže da se bor postavlja na Badnjak. To je značilo da moja učiteljica treba bor. Danas.
Bio sam uvjeren da sam već veliki i da mogu donijeti takvu jednostavnu odluku. Uzeo sam moju školsku torbu, naprtio učiteljičin bor na rame i krenuo. Nisam primjećivao začuđene poglede prolaznika (učenik koji nosi na Badnjak bor u školu, o tom je moja baka bila obaviještena već nakon nekoliko sati), nisam primjećivao ni začuđene poglede drugih učenika, pogotovo onih starijih. Ja sam marširao ravno u školu. Ravno u hodnik u kojem je bila smještena zbornica i uprava škole. Stajao sam pred zbornicom i čekao. Slučaj je htio da me je prvi primijetio ravnatelj. „Ivica, što ti tu radiš s borom?“ valjda je pitao. Ja sam se požurio pohvaliti. Te je učiteljica kupila bor, te je bio kod moje bake, te je bio na balkonu, te sam ja, vrijedan i pametan kakvim me je već Bog stvorio, evo donio bor. Jer danas je Badnjak i danas se kiti bor.
Ravnatelj je izgledao kao da će ga udariti kap ili kao da će dobiti srčani udar. Ja to naravno nisam primijetio. To mi je on sam više godina kasnije ispričao. Ali kap ovamo hercinfarkt onamo, on se odmah snašao. „Dođi Ivica u moju kancelariju“ i uveo me u svoju sobu. Tu smo bili na sigurnom. „Ostavi bor, evo ovdje u kutu, ali nemoj ništa reći drugarici Jurković. Niti ikom drugome. Neka to bude iznenađenje!“ Moj svjetonazor je zadobio još jednu pukotinu. Da nije možda i ravnatelj (koji se onda zvao direktor) jedan „oni“ ali dobar. Iako mi je teško palo, odlučio sam čuvati tajnu.
Tako je i bilo. Ravnatelj je u največoj diskreciji rekao mojoj učiteljici da sam donio bor. Navodno se moja učiteljica nije mogla prestati smijati zbog mog postupka. Iako je lako mogla zbog tog bora ostati bez posla. Ravnatelj mi je nakon mnogo godina priznao da je morao ući u partiju kako bi sakrio neke repove koji su se za njim vukli iz nekog ranijeg doba. Ali u višim razredima Osmogodišnje škole već sam znao tko je „naš“ a tko ne. No to je druga priča. U svako slučaju od tog događaja postao sam pouzdanik moje učiteljice. Na što sam bio silno ponosan.
A kod kuće? E moja baka je silno željela na meni isprobati čvrstoću jedne od njenih najvećih kuhača. Ali, bio je Badnjak. Moja mama koja se tek kasno navečer vratila s posla, žalosno me je gledala, pustila koju suzu i rekla:“Cerovac, Cerovac, kad ćeš se ti opametiti?“ Znao sam da je ozbiljnost mog prestupa velika. Jer samo onda me je mama zvala prezimenom.
A navečer smo okitili bor, sve priredili po običaju. Po običaju nas se i okupilo mnogo. Svakako više od 15. I zazvonilo je srebrno zvonce. Došao je Mali Isus. Prvo je baka molila. Pa je moja mama sjela za glasovir i odsvirala mnoštvo božićnih pjesama. A zatim su uslijedili darovi. Ja sam dobio najviše i to je bilo u redu. Ali nisam smio na polnoćku, jer sam idućeg dana, na Božić imao školu u jutro.
|
- 08:00 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
HRVATI.COM">
