From Iz pismohrane Glasa Koncila
»USTAŠKI POKOLJ U PRAVOSLAVNOJ CRKVI U GLINI« - POVIJESNI DOGAĐAJ ILI MIT?
Piše: Tomislav Vuković
Desetljećima je »glinski slučaj« iz srpnja g. 1941. u novijoj (jugoslavenskoj) historiografiji bio neupitan. Nije se sumnjalo, niti se smjelo sumnjati u vjerodostojnost bilo kojega dijela toga tamnog »povijesnog mozaika«. Međutim, ozbiljnija kritička analiza povijesnih podataka i nova, do sada nepoznata otkrića, koja donosimo u ovom feljtonu, dovode pod upitnik mnoge dosadašnje tvrdnje i ocjene.
»Živio Poglavnik!« - »Dolje Pavelić!«
»Postoji jedna tvrdnja koja govori da je Ljubana Jednaka zapravo spasio jedan ustaša na jedan složen, tajan i dogovoren način. Proizlazi da je sve to 'režirano', sve do bijega iz jame, jer drugačije nije moglo ništa uspjeti. Kad je taj ustaša ubijen, a Ljuban ostao jedini svjedok, bio je siguran da može nesmetano formirati svoju 'priču' koju mu je dijelom nametnuo novi režim. Još navodno postoji jedna žena koja znade da je to tako bilo.«
»Uvedoše nas u crkvu. Bilo nas je oko 160. Zaključaše crkvu i postaviše stražu. Tu je bilo dosta prostora i moglo se disati... Gurali su narod unutra sve dok nismo ležali jedan preko drugoga... Bilo je strašno zagušljivo...«
Unutrašnjost bivše pravoslavne crkve u Glini, srušene za vrijeme NDH
Uz dužno poštovanje prema osobi pokojnoga Ljubana Jednaka, koji je proživio strahote Drugoga svjetskog rata, pri čemu je posve razumljivo da mu je sjećanje vremenom blijedjelo i da nije mogao u svojim iskazima precizno opisivati i ponavljati sve detalje, pri čemu također treba imati na umu da je riječ o seljaku koji nije bio vičan govorništvu ili opisivanju događaja, proturječja su mu o »pokolju u glinskoj pravoslavnoj crkvi« ipak prevelika, puno veća nego što bi se očekivalo, ako se i uzmu u obzir spomenuti objektivni razlozi. Proturječja su očita u vrlo krupnim i bitnim činjenicama, što je uz najbolju volju jednostavno teško razumjeti, jednako kao i u sporednim, kojih je, treba otvoreno reći, previše. Spomenut ćemo samo nekoliko njih (jer ima ih puno više), i to ne po »težini« nego po kronologiji samog događaja, od trenutka dovođenja uhićenih pred crkvu do odvoženja trupala izvan Gline.
Četrdesetogodišnji »mladi« ustaša
Najprije začuđuje Jednakovo samouvjereno spominjanje osobe koju, očito, poznaje jer navodi njezin nadimak (»Mika«) a ne pravo ime (»Milan«), kao i sve ostale podatke o njoj: »Doveli su nas do crkve, i tu je rekao Dežalić Mika, lončar iz Gline, rkt. Hrvat, oko 40 g. star, obučen u civilu s puškom: 'Treba ljude zaključati u crkvu...' 'Slušaj, Dežaliću, ajde po ključ da se zaključaju', te je na to Dežalić odnekuda donio ključ...« (Arhiv Srbije, F 110, br. 1268, Zapisnik Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovim pomagača br. 1767, iskaz Ljubana Jednaka od 21. kolovoza 1945, str. 1).
Taj dio iskaza začuđuje zato što prezimena Dežalić, kojeg, kao što se vidi, čak tri puta spominje, jednostavno u Glini nije bilo. Osim toga, upitno je koga je Jednak uopće vidio jer se u drugome svjedočenju taj četrdesetogodišnjak pretvorio u »mladog ustašu« s (ovoga puta) ispravnim prezimenom:
»Dođe neki mlad ustaša Milan Deželić i onda ga ovi stariji pošalju kod popa po ključ od crkve« («Svijećom su spaljivali oči«, »Vjesnik«, 25. travnja 1986, str. 4). Međutim, zanimljivo je da je Jednak odmah nakon rata, što znači da je mogućnost zaborava ipak manja nego u kasnijim godinama, na suđenju nadbiskupu Stepincu pobrkao baš sve o osobi, koju je, tobože, pobliže poznavao: »Rekli su Deželiću: 'Slušaj, mali, donesi ključ da te mrcine zaključamo u crkvu.' On donese ključ i s nama u crkvu« (»Suđenje Lisaku, Stepincu, Šariću i družini, ustaško-križarskim zločincima i njihovim pomagačima«, Zagreb, 1946, str. 392). U četvrtoj varijanti uopće nije riječ o Deželiću nego o sasvim drugoj osobi: »Pred crkvom nas je dočekao velik broj ustaša i desio se je tamo i Milan Vidaković, mlađi od nekih 14 godina, koji je počeo vikati iz sveg glasa: 'Donesite odmah ključ od crkve da te srpske mrcine zatvorimo!' (Milan Bulajić: »Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine«, knjiga II, »Rad«, Beograd, 1988, str. 522).
Zatim, doista je teško shvatiti gdje je i s kime je Jednak bio, tj. je li je uopće bio na mjestu koje opisuje kao poprište teškoga zločina: »Uvedoše nas u crkvu. Bilo nas je oko 160. Zaključaše crkvu i postaviše stražu. Tu je bilo dosta prostora i moglo se disati« (Mladen Iveković: »Jezivo svjedočanstvo«, u »Svjetlo Banije - Banija u narodnooslobodilačkoj borbi«, »Stylos«, Zagreb, 1972, str. 89). U sljedećim njegovim iskazima problematična je ne toliko brojka (o čemu je već bilo riječi), nego opis potpuno proturječan prvome:
»U crkvi nas je bilo oko 1200. Bilo je strašno zagušljivo...« (»Jazovka«, posebno izdanje »Vjesnika«, Zagreb, 1990, str. 29).
»Gurali su narod unutra sve dok nismo ležali jedan preko drugoga, a onda su se vrata zatvorila i čuli smo kako se ključ okreće u bravi« («Svijećom su spaljivali oči«, »Vjesnik«, 25. travnja 1986, str. 4).
Cipela, stuba i stranica kamiona
U opisu zločina Jednak, osim što je proturječan samome sebi, u velikom je nesuglasju i s drugim tobožnjim svjedokom i sudionikom. Jednak, naime, čvrsto tvrdi da su uhićeni Srbi bili prinuđeni u crkvi glasno veličati NDH: »Da li vi, ljudi, vjerujete u našega Poglavnika i u našu Nezavisnu Državu Hrvatsku? - Vjerujemo, vjerujemo... - odgovorili smo gotovo svi, neki glasnije neki tiše.« (Branimir Stanojević: »Ustaški ministar smrti«, Nova knjiga, Beograd, 1986, str. 87). U drugome iskazu također potvrđuje isti sadržaj povika: »Vjerujete li u našega Poglavnika? - zaurla jedan ustaša. Vjerujemo - čulo se nekoliko glasova. Vičite: 'Živio Poglavnik!' Neki su vikali. (»Jezivo svjedočanstvo Ljubana Jednaka o Glini«, »Prosvjeta«, Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, Zagreb, br. 584-5, srpanj-kolovoz 1969, str. 6-8). Međutim, po svjedočenju ustaše Hilmije Berberovića, za kojega se tvrdi da je osobno sudjelovao u zločinu, povici su Srba bili potpuno suprotnog sadržaja jer su bili puni prkosa i inata: »Prisutni Srbi vikali su: 'Živio kralj Petar', 'Živjela Jugoslavija', 'Živjela kraljica Marija', 'Živjela Srbija', 'Dolje ustaše', 'Dolje Pavelić' itd.« (Arhiv Svetog sinoda Srpske pravoslavne Crkve, Sin. br. 1060/237/1947, prilog 1, str. 46-48). Jednakov opis samog zločina, klanja u crkvi, i okolnosti u kojima je ostao živ, namjerno su izostavljeni jer nisu primjereni svim čitateljima, ali je potrebno upozoriti da se i za taj dio već nakon površnog čitanja i usporedbe može reći: Koliko svjedočenja, toliko različitih varijanata događaja! Slijede detalji nakon zločina, među kojima je Jednak u rujnu 1944. ispričao Mili Joki. Po jednomu je u crkvi dobio udarac cipelom po glavi: »Ustaše su se vratile. Opazili su da se netko iz gomile zaklanih miče. Tome jadniku razbi jedan ustaša cipelom glavu, i on se umiri. Udario je i mene po glavi, ali nisam se odao usprkos groznoj boli« (»Svjetlo Banije - Banija u narodnooslobodilačkoj borbi«, isto, str. 115). Međutim, nekoliko mjeseci ranije, u siječnju 1944, Mladenu Ivekoviću je rekao kako mu je glava stradala izvan crkve: »Onda su počeli leševe izvlačiti iz crkve i bacati ih na kamion. Dohvatiše i mene. Vukli su me za noge po kamenitom podu. Na stepeništu mi je glava udarala o kamen, no i to sam podnosio bez znaka života« (»Svjetlo Banije - Banija u narodnooslobodilačkoj borbi«, isto, str. 93). To je potvrdio i u kasnije: »Onda su počeli trupla izvlačiti iz crkve i bacati ih na kamion. Dohvatiše i mene. Vukli su me za noge po kamenitom podu. Na stubištu mi je glava udarila o kamen, no i to sam podnosio bez znaka života« (»Jezivo svjedočanstvo Ljubana Jednaka o Glini«, isto). U trećoj je pak varijanti Jednak glavom udario o kamion: »Udarac o glavu o stranicu kamiona bio je strašan. Skoro se onesvijestio ali nije jauknuo« (»Ljuban je ipak ostao živ«, »Banovac«, Glina, 27. srpnja 1960, str. 6).
Ljubana Jednaka spasio ustaša?
Jednako je tako teško na temelju Jadnakovih opisa ustvrditi što se uistinu s njime događalo na kamionu tijekom odvoženja iz Gline: »Pri tome bio sam tako nabačen da sam ustima došao do prerezanog grkljana jednog mrtvaca iz čijeg je vrata još tekla krv. Ali nisam se smio maknuti. Samo sam čvrsto stisnuo usta da mi ne uđe krv... tako da sam se skoro ugušio jer nisam imao dovoljno zraka« («Ustaški ministar smrti«, isto, str. 90). Jednak je i u ovom slučaju ponovno protiv Jednaka: »Preko mojih prsiju prebačena su tri do četiri čovjeka, ali sam ipak mogao slobodno disati« (Arhiv Srbije, Jednakov iskaz, isto, str. 2). U iskazima koje je dao u vrlo kratkom vremenskom razdoblju odmah nakon rata, razlike i o drugim činjenicama opet su poprilično velike: »Doveli su jednu mladu ženu. Mislim da je to bila učiteljica iz Bovića. Nju su tu, kraj jame, silovali i zatim je ubili iz karabina« («Svjetlo Banije - Banija u narodnooslobodilačkoj borbi«, isto, str. 94). »Pobacali su nas iz kamiona u grabu. Na mene su bacili učiteljicu, koju su poslije silovanja zaklali« («Svjetlo Banije - Banija u narodnooslobodilačkoj borbi«, isto, str. 115). U tom zamršenom historiografskome labirintu Jedankovih iskaza i citata, njihovih (kasnijih) tumačenja, opisivanja i prepričavanja, postoji i teorija, znanstveno nedokazana, da je Ljubana Jednaka spasio ustaša: »Postoji jedna verzija koja cijelu stvar postavlja drugačije, a ona je zasada neuvjerljiva, nedokazana a i još uvijek opasna za raspravu. Naime, postoji jedna tvrdnja koja govori da je Ljubana Jednaka zapravo spasio jedan ustaša na jedan složen, tajan i dogovoren način. Proizlazi da je sve to 'režirano', sve do bijega iz jame, jer drugačije nije moglo ništa uspjeti. Kad je taj ustaša ubijen, a Ljuban ostao jedini svjedok, bio je siguran da može nesmetano formirati svoju 'priču' koju mu je dijelom nametnuo novi režim. Još navodno postoji jedna žena koja znade da je to tako bilo« (Arhiv Nadbiskupskoga duhovnog stola, 1685/1998, Karlo Lipak: »Glina 1941«, str. 15). Cijela bi uloga Ljubana Jednaka u »glinskome slučaju« dobila, sigurno, potpuno drukčije značenje da se spomenuta teza potkrijepi mogućim relevantnim dokazima. Dotada, uz razmišljanje kako bi ipak bilo poželjno da netko provjeri njezinu (ne)utemeljenost, ona je sa znanstvenog motrišta neprihvatljiva. Potrebno je reći da takvi primjeri, koje (jugoslavenska) historiografija nije nikada smjela ni spomenuti, u tom sumornom povijesnom razdoblju nisu bili osamljeni, pa ni u Glini. O jednome takvom govori čak i poslijeratna Komisija za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača, koja je istraživala pokolj u glinskoj crkvi: »U jednom kamionu bili su Damjan Jovanović i njegov brat iz Buč. Taborišta, te učitelj Vujanović iz Luščana, prva dva ujaci Mire Muždeke, pa su ova dvojica zahvaljujući poznanstvu jednog ustaše kradomice pušteni iz crkve...« (Arhiv Srbije, F 110, br. 1268, Iskaz Dragice Čučković, Mire Muždeke, Dare Dmitrović, Dušanke Breka i Zore Baldić, Zapisnik br. 1/44 od 10, 11. i 18. listopada 1944, str. 1). Posve je razumljivo da se slično i Jednak htio izvući iz pogibelji: »Gledao sam naokolo neću li naći koje poznato lice koje bi me moglo spasiti. Opazih moga starog znanca Đuru Vukinovca. Razgovarao je s jednim ustašom. Približih mu se i zamolih ga tihim glasom da se zauzme za mene, da me spasi. Gledao me je u nedoumici, ali odmah strese glavom: 'Spasio bih te, Ljubane, kad bih mogao. Ali vidiš i sam da ne mogu i ne smijem.' I okrenu se« («Jezivo svjedočanstvo Ljubana Jednaka o Glini«, isto). Bez obzira kako je Ljuban Jednak, na svu sreću, uspio preživjeti pokolj, veliko mnoštvo spomenutih protuslovlja i nelogičnosti daju opravdani povod da se posumnja u njegovu vjerodostojnost.
Prenosimo:Glas Koncila
|
HRVATI.COM">
