From Iz pismohrane Glasa Koncila
»USTAŠKI POKOLJ U PRAVOSLAVNOJ CRKVI U GLINI« - POVIJESNI DOGAĐAJ ILI MIT?
Piše: Tomislav Vuković
Desetljećima je »glinski slučaj« iz srpnja g. 1941. u novijoj (jugoslavenskoj) historiografiji bio neupitan. Nije se sumnjalo, niti se smjelo sumnjati u vjerodostojnost bilo kojega dijela toga tamnog »povijesnog mozaika«. Međutim, ozbiljnija kritička analiza povijesnih podataka i nova, do sada nepoznata otkrića, koja donosimo u ovom feljtonu, dovode pod upitnik mnoge dosadašnje tvrdnje i ocjene.
Historiografski »ćorak« krivotvoriteljskog ureda
Svjedočenje i priznanje Hilmije Berberovića zbog mnoštva očitih nelogičnosti potpuno su bezvrijedni, i sa znanstvenog i sa zdravorazumskog motrišta. »Beogradskom krivotvoriteljskom uredu« g. 1942. po svaku je cijenu izgleda trebao »živi« i »uvjerljivi« svjedok, koji bi potvrdio njegovu priču o »pokolju 3.000 Srba u glinskoj pravoslavnoj crkvi«.
O vrijednosti »priznanja« Hilmije Berberovića o pokolju u glinskoj crkvi, najbolje govori činjenica da ga ni Državna komisija za istraživanje zločina okupatora i njegovih pomagača ne koristi u svom glasovitom, već puno puta do sada spomenutom, Saopćenju br. 33. iz lipnja 1945. A riječ je o tobožnjem »počinitelju« samoga zločina!?
Vjesnik je objavio službeno priopćenje Državne komisije o glinskome pokolju u dva nastavka
Vjesnik je objavio službeno priopćenje Državne komisije o glinskome pokolju u dva nastavka
Sljedeća osoba koja bi trebala imati ključnu ulogu u rasvjetljavanju »zločina u glinskoj pravoslavnoj crkvi«, jednaku kao i »jedini preživjeli svjedok« Ljuban Jednak, ustaša je Hilmija Berberović. On je prema do sada objavljenim tvrdnjama nekih autora, također svjedok samoga pokolja, no, za razliku od Jednaka koji je bio žrtva, on je počinitelj zločina: »Drugo svjedočanstvo, to jest priznanje, potječe od jednog ustaškog sudionika u klanju u glinskoj crkvi, Hilmije Berberovića, iz Bosanskog Novog.« (Arhiv Sv. Sinoda Srpske pravoslavne Crkve, Sin. br. 1060/237/1947., prilog 1, str. 46.-48., v. i dr. Milan Bulajić: »Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine« II., Beograd, 1988. str. 526.). On je, navodno, nakon zločina u Glini otišao u Beograd, gdje je uhićen i gdje je priznao sudioništvo u pokolju u glinskoj crkvi, potanko ga opisavši istražiteljima. Jednako je tako priznao koji je bio prvotni razlog njegova dolaska u srpsku metropolu u kojoj je do rata radio: »... pa je kao poznavatelj prilika bio upućen da tajno ubije nekog njemačkog vojnika i time izazove strijeljanje novih 100 Srba!« (Arhiv Sv. Sinoda SPC, isto). Treba odmah na početku otvoreno reći kako su zbog mora očitih nelogičnosti Berberovićevo svjedočenje i priznanje potpuno bezvrijedni, i sa znanstvenog i sa zdravorazumskog motrišta. »Beogradskom krivotvoriteljskom uredu« g. 1942. po svaku je cijenu izgleda trebao »živi« i »uvjerljivi« svjedok, koji bi potvrdio njegovu priču o »pokolju 3.000 Srba u glinskoj pravoslavnoj crkvi« plasiranu u tobožnjem Grisogonovom pismu (Ljubo Boban: »Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941.-1943.«, »Globus«, Zagreb, 1985., str. 285., v. GK, 4. nastavak feljtona). Tako je Berberovićevo »priznanje« beogradskoj policiji, (iznuđeno milom ili silom) od 20. listopada 1942. u potpunosti poduprlo već proširenu krivotvorinu nastalu 8. veljače 1942. Nažalost, cijela će zamisao ostati zapamćena samo kao veliki razotkriveni promašaj i »ćorak«, što je lako uočiti i iz samoga sadržaja Berberovićeva »priznanja«.
»Zaboravljena« vojna zapovijed
Berberović već na samome početku iznenađuje podacima, koji se nalaze jedino u njegovu svjedočenju i koji su u potpunoj suprotnosti sa svim ostalim svjedočenjima (doslovno, baš sa svima): »Početkom mjeseca lipnja 1941. (?!) dobila je moja satnija nalog da ide u Glinu. Po dolasku u Glinu, prvo smo pretresli grad, pa smo zatim išli po selima. Ovo pretresanje trajalo je oko 15 dana. Kad je pretresanje završeno, došli su ustaše iz Zagreba i Petrinje, pa smo tada dobili nalog da po selima sakupimo sve pravoslavne muškarce od 20 do 45 godina starosti.« (Arhiv Sv. Sinoda SPC, isto). Najprije, nitko, nikada i nigdje nije niti spomenuo tezu da su bilo kakve ustaške postrojbe došle u Glinu početkom (ili sredinom ili krajem) lipnja g. 1941., niti je njihov dolazak itko vidio ili zabilježio. One su mogle doći jedino u svibnju ili u srpnju iste godine - 1941. Zatim, posve je izmišljena tvrdnja da je ustaška satnija lipnja 1941. »prvo pretresla grad«, jer jednostavno za to više nije bilo nikakve potrebe. Svi su, naime, ustaškim vlastima sumnjivi i nepoželjni u Glini bili već uklonjeni, i to mjesec dana ranije, u noći od 12. na 13. svibnja 1941. (v. GK 2. nastavak feljtona). Pitanje je li Berberović uopće bio sudionik u »glinskom zbivanjima« nameće se i njegovim iskazom o naredbi da se uhite svi Srbi »od 20 do 45 godina starosti.« (Arhiv Sv. Sinoda SPC, isto). Teško je, doista, pretpostaviti da je on nakon manje od godinu dana nakon počinjenog zločina već zaboravio najvažniju vojnu zapovijed ustaških vlasti u »glinskome pothvatu«, koja je bila, nažalost, puno stroža od one koju on iznosi. Naime, zapovijed je podrazumijevala »sve Srbe muškarce u starosti od 16 - 60 godina«. (»Saopćenje br. 33. Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača«, »Vjesnik«, 4. lipnja 1945, str. 3, v. dr. Milan Bulajić, isto, str. 518 - 519.).
»Oko 70 ustaša i 30 nas vojnika«?!
U nastavku »priznanja« Berberović iznosi detalje, koji su potpuno različiti od onih kod drugog »živućeg svjedoka« Jednaka, tako da se mora postaviti pitanje: Tko je, zapravo, od njih dvojice bio na mjestu zločina u glinskoj pravoslavnoj crkvi jer se prema njihovim iskazima čini da su bili na potpuno različitim mjestima? Konkretno, Berberović tvrdi da su neki uhićenici otkriveni u zvoniku tijekom zločina: »Za vrijeme klanja pred crkvom je postavljena straža, a ovo je činjeno radi toga što su se neki pravoslavci penjali u zvonaru, pa su zatim skakali sa nje.« (Arhiv Sv. Sinoda SPC, isto). Međutim, Jednak i svi drugi svjedoci opovrgavaju Berberovića svjedočeći da su trojica uhićenih Srba otkriveni u crkvenom zvoniku tek nakon zločina: »Treći dan nakon klanja, veli svjedok Ante Šešerin, ja sam prolazio kraj crkve i vidio mnogo svijeta pred njom, te sam tako i sam opazio na tornju crkve tri Srbina, koji su se povukli u toranj...« (»Saopćenje br. 33. Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača«, »Vjesnik«, 6. lipnja 1945, str. 4.). Nije također uopće jasno, po Berberoviću, o kojim je vojnim zapovjednicima riječ (možda, domobranskim?), koje on spominje čak imenom i prezimenom, a koji su, po njemu, sudjelovali zajedno s ustašama u zločinu: »Svakom prilikom su išli i neki oficiri, Josip Dobrić i Mihajlo Cvetković, a pored njih je bilo i ustaških oficira. Po ulasku u crkvu, oficiri su stajali kod vrata i posmatrali naš rad, a mi smo vršili klanje. (Arhiv Sv. Sinoda SPC, isto). Osim toga, kako to da poslijeratna Komisija za utvrđivanje zločina u svom Saopćenju uopće ne spominje imenovanu dvojicu »oficira« među ostalim poimence spomenutim krivcima za zločin u glinskoj pravoslavnoj crkvi? Zbrka u nastavku Berberovićeva svjedočenja, o kojim je zapravo zapovjednicima i vojnicima riječ, polako prerasta u pravi cirkus. Kako drukčije protumačiti izjavu ustaše Hilmije Berberovića: »Prikupljanje Srba vršeno je na taj način što je u odredjeno selo išlo oko 70 ustaša i 30 nas vojnika, a svi smo bili pod komandom ustaških oficira.« (Arhiv Sv. Sinoda SPC, isto)?
»Ove su manifestacije(?!) trajale...«
Izgleda da je Berberovićevo »priznanje« poslužilo nekim autorima da ustvrde kako se zločin u crkvi događao »šest dana i šest noći... između 29. srpnja i 3. kolovoza 1941.« (Kronologija događanja u Republici Srpskoj Krajini od 28. II. 1989. do 19.12.1991. - internet stranica), »u nekoliko navrata« (Ćiril Petešić: »Katoličko svećenstvo u NOB-u 1941.-1945.«, Vjesnikova Press agencija VPA, Zagreb, 1982. str. 89.), da je »danima ispod vrata krv tekla preko kamenih stepenica u portu crkve« (Kronologija događanja u RSK, isto), te kako »kamioni i autobusi voze neprekidno Srbe u glinsku crkvu« (Arhiv Srbije, F 110, br. 1268, Zapisnik br. 1/44, iskaz Dragane Čučković, Mire Muždeka, Dare Dmitrović, Dušanke Breka i Zore Baldić od 10, 11. i 18. listopada 1944. str. 1). Berberović je, naime, »priznao«: »Klanje je počinjalo u 22 sata uvečer, a trajalo je do 2 sata (po ponoći). Za sve vrijeme dok je poslednji Srbin bio živ ove su manifestacije trajale. Ovako klanje u crkvi desilo se sedam do osam puta, a ja sam sudjelovao tri puta. Za vrijeme klanja svi smo bili toliko uprljani krvlju, da se uniforma nije mogla očistiti, već smo je zamjenjivali u skladištu, a kasnije se prala. Crkva je poslije svakog klanja prana. Kad se klanje završavalo, dolazili su kamioni i nosili leševe. Obično su ih bacali u rijeku Glinu, a neke i zakopavali.« (Arhiv Sv. Sinoda SPC, isto). Zamorno je i mučno analizirati Berberovićev iskaz, i pitanje je da li uopće ima smisla pokušati razvesti »gordijski čvor« njegovava »priznaja«, jer drugi svjedoci imaju svoju priču, drukčiju od njegove - »počiniteljeve«. Tako npr. jedan od njih opovrgava Berberovićevu satnicu tvrdeći: »Klanje je počelo navečer i trajalo je do slijedećeg dana ujutro, do oko 8 sati.« (Dr. Milan Bulajić: »Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine, knjiga II. »Rad«, Beograd, 1988, str. 491.). Tako bi se s nelogičnostima »priznanja« moglo ići dalje u nedogled. Većina svjedoka, bez obzira na razlike u njihovom datumu zločina, ipak se slaže i tvrdi kako se zločin navodno dogodio u jednome danu, točnije noći.
Svjetlost svijeća i baterijskih lampi?
Berberovićevo »priznanje« iznenađuje i u mnoštvu drugih detalja svojom »originalnošću«, od kojih vrijedi spomenuti barem neke, kao npr.: »Za vrijeme klanja nije gorjela svjetlost u crkvi, već su bili odredjeni specijalni vojnici koji su u rukama držali baterijske električne lampe i time nam osvetljavali prostor.« (Arhiv Sv. Sinoda SPC, isto). Iako sve na prvi pogled izgleda prilično suvislo, drugi je »preživjeli« Ljuban Jednak cijeli događaj opisao potpuno drukčije (istina s već uobičajnim njegovim varijacijama): »’Palite svijeće!’ Ljudi su užurbano počeli paliti svijeće... Svjetlo drhtavih svijeća osvijetlilo je crkvu i ljude.« (Mladen Iveković »Jezivo svjedočanstvo«, u »Svjetlo Banije - Banija u narodnooslobodilačkoj borbi«, »Stylos«, Zagreb, 1972. str. 90.). »Ustaše su ušle u crkvu vičući: ‚Palite svijeće da se bolje vidi’. Zapalili smo jednu svijeću.« (»Svjetlo Banije - Banija u narodnooslobodilačkoj borbi«, isto, str. 114.) »Upališe svijeće na oltaru i u polumraku poče klanje« (»Ljuban je ipak ostao živ«, »Banovac«, Glina, 27. srpnja 1960, str. 4.) Pri kraju svjedočenja jedini je Berberović (nitko drugi osim njega) ustvrdio da su uhićeni muškarci, a nešto kasnije i žene, masovno strijeljani i potom bacani u rijeku: »Neke su pravoslavce izvodili na obalu rijeke Gline, gdje su ih strijeljali iz mitraljeza. Ovo strijeljanje vršeno je odjednom na 300 do 400 ljudi. Oni su svi postavljani pored obale u dvije vrste, pa su povezani konopcima jedan za drugoga i tako gađani iz mitraljeza koji su bili postavljani u neposrednoj blizini. Leševi ovih lica, koja su streljana pored obale, bacani su u rijeku Glinu. U prvo vrijeme dovodili smo samo muškarce, a docnije i ženska lica od 15 do 50 godina starosti..« (Arhiv Sv. Sinoda SPC, isto). Završetak svjedočenja ponovno nameće tezu o duljem vremenskom trajanju zločina: »Prilikom ovog dovođenja vidio sam da su ustaše, neki moji drugovi i vojnici silovali žene i djevojke, pa su ih zatim odvodili u Glinu... Od strane oficira ovo nije bilo zabranjeno, jer su i sami oficiri ovo činili«. (Arhiv Sv. Sinoda SPC, isto). O vrijednosti »priznanja« Hilmije Berberovića o pokolju glinskoj crkvi najbolje govori činjenica da ga ni Državna komisija za istraživanje zločina okupatora i njegovih pomagača ne koristi u svom glasovitom, već puno puta do sada spomenutom, Saopćenju br. 33. iz lipnja 1945. A riječ je o tobožnjem »počinitelju« samoga zločina!?
Prenosimo:Glas Koncila
|
HRVATI.COM">
