Mislim da od svih koji pišu blogove najbolje poznajem Vicu Vukojevića. Upoznao sam ga kad sam došao kao mladi student u Beč na studij dirigiranja. Vice je bio već u Beču i pokušavao dobiti neku austrijsku stipendiju za nastavak pravnog studija kojeg je započeo u Zagrebu. U vrijeme kad sam ga upoznao 1965/66. učio je njemački. Bio je izvanredno simpatičan i dobroćudan mladić. Doduše 10 godina stariji od mene (rođen 1936) ali to je bilo lako objasniti njegovim boravcima u zatvorima zbog politike.
Nakon izvjesnog vremena Vice Vukojević se preselio u Pariz jer mu se tamo otvarala prilika za studij na jednoj elitnoj pravnoj školi.
Do tada je Vice imao impresivnu biografiju protujugoslavenskog i protukomunističkog borca. Uz izbacivanje iz gimnazije, uz kaznu zatvora na Grguru bio je jednom na cesti otet (otela ga je udba) i strahovito mučen u jednom od udbinih tajnih zatvora mislim u potkrovlju današnjeg ministarstva kulture. Zbog te otmice Vice je podnio tužbu sudu, i nekoliko godina kasnije, uspio ju dobiti parnicu te čak dobiti odštetu koju smo onda potrošili na proslavu u Vinodolu 1970/71. Kad sam 1970 god. putovao u Pariz u društvu Šime Đodana i Danila Pejovića odsjeo sam u studentskoj sobi Vice Vukojevića u potkrovlju neke zgrade u studentskoj četvrti. Vice je bio dobar domaćin i slikao me je na svakom koraku. Te snimke su se pojavile kao dokaz protiv mene u famoznom filmu o Bruni Bušiću 1992.god. Moram napomenuti da Vice nije nikad u životu bio politički emigrant kao što se to često navodi. Uvijek je putovao s jugoslavenskom putovnicom.
Tijekom 1971. Vice je još studirao u Parizu ali se pred kraj godine odlučio na put u USA. Ponovo se pojavio na vratima našeg stana u Zagrebu nekoliko dana nakon Karađorđeva. Nije imao gdje odsjesti i pitao je da li bi mogao odsjesti kod nas. Mogao je. Ali, na aerodromu su mu kod ulaska u zemlju zaplijenili neke filmove koje je snimao tamo gdje je bio, pa ga je udba pozvala da tog dana poslije podne dođe k njima da zajedno pogledaju te filmove. Otišao je uz napomenu da će doći navečer. Nije došao jer je uhapšen i odsjedio , mislim, dvije godine.
Nisam ga vidio 18 godina, jer sam ja koji mjesec kasnije otišao u emigraciju. No negdje 1973. javila se moja mama. Opet je bio Vice na našim vratima, opet nije imao kamo nakon izlaska iz zatvora i opet je molio da ga mama primi na stan. Uz moj pristanak mama ga je primila. Uskoro mu se u tom istom stanu pridružio i Bruno Bušić jer ni on nije imao kamo otići nakon izlaska iz zatvora. Mama ih je hranila, kako je to ona nazivala, brinula se da frižider bude uvijek pun. No kako su kod Vice i Brune odsjedali mnogi bivši zatvorenici, to je prešlo mamine financijske mogućnosti. Tako smo moja supruga i ja u Muenchenu počeli navečer čistiti urede kako bi se domogli dodatnih prihoda pa da možemo slati u Zagreb za troškove svih poznatih i nepoznatih koji su odsjedali u našem stanu.
Stanujući kod nas, Vice je uspio završiti pravo, oženiti se i dobiti četiri sina. Sva četiri su mu se rodila dok su stanovali kod nas. Bruno je već 1975. otišao u emigraciju a mama se preselila svojim sestrama pa su Vukojevići imali cijeli stan na raspolaganju. (Pa su se doselile i Vicine šogorice jer ni one nisu imale kamo).
Moja mama je bila jednom kod nas i pričala nam je kako Vice teško živi i da se prehranjuje prodajući slike koje je sam navlačio nekom meni nepoznatom tehnikom na drvenu podlogu. Meni je palo na pamet da iskoristimo obitelj(što je uvijek u takvim situacijama najbolje). Moj tetak Branko Požega bio je direktor zajedničkih poslova INA-. I dobio je zadatak da nađe posao Vici. Nije ga mogao zaposliti u INA-i ali je napravio deal s Zlatkom Tomčićem. Tomčić je zaposlio Vicu u (mislim) Stanogradnji a moj tetak je zaposlio Tomčićevu ženu u INA-i. Ubrzo je Vice dobio stan, a kako smo imali mnoštvo veza, ne samo preko moje mame, doznao sam da je sagradio i vikendicu na Pašmanu da ima pred vikendicom i malu brodicu.
Kad sam se 1990.god. nakon 18 godina izbivanja za prve demokratske izbore vratio na tjedan dana u Hrvatsku, prvo sam otišao na grob moje mame, zatim na grob kardinala Stepinca te mojoj obitelji.
U tijeku godina Vice je s mojom obitelji stvorio prijateljske veze te je i on došao na veselje koje je vladalo kod mojih. No to nije bio isti Vice kojeg sam poznavao do 1971.
Bio je sada zagriženi hadezeovac. Njegovi sinovi su provodili slobodno vrijeme slušajući snimke predizbornih govora dr.Franje Tuđmana. Bio sam kod Vice na ručku na sam dan izbora. Za vrijeme ručka naišao je brat Vicine sestre Mijo Jukić, koji je bio na listi Koalicije. Izbacili su ga iz stana. (Danas je Mijo Jukić isto tako zagriženi hadezeovac na visokom položaju u Privrednoj banci)
Vicu više nisam poznavao i naši susreti su bili sve rjeđi. No dogovarao sam s njim, kao pomoćnikom ministra unutarnjih poslova, moj odlazak na bojište.
Sve to, i stanovanje kod mene, i moju obitelj i moj odlazak na bojište Vice će kasnije prikazivati drugačije, doslovce popljuvati, uvijek tako da me što više ocrni u javnosti. Kako je došlo do toga?
Kad sam preuzeo zapovjedništvo u Topuskom uvidio sam strašnu istinu. Za rat ništa nije bilo pripremljeno. Nikakve linije opskrbe. pa ni najnužnijim namirnicama. Nije bila organizirana ni zdravstvena ni bilo kakva druga zaštita. Sve je bilo prepušteno zapovjednicima na terenu i njihovoj snalažljivosti. Ogorčen time dao sam krajem kolovoza 1991. Nedjeljnoj Dalmaciji intervju u kojem sam opisao stanje i rekao da HDZ treba što prije skinuti s vlasti.
Tu je bilo gotovo između Vice i mene. Nismo više progovorili ni riječi. Ali je zato Vice postao predsjednikom Saborske Komisije za žrtve rata. To mu je otvorilo mogućnosti osvete.
Dao je jednoj grupi klevetnika i štetnika da snime tobože film o Bruni Bušiću, ali zapravo da u filmu prikaže mene kao doušnika udbe koji nije ništa drugo radio neko cinkario najbolje prijatelje. I to, kako je tada tvrdio Tonči Vrdoljak, od moje 14 godine. Skrpili su neku dokumentaciju koja u stvari pokazuje da su špijunirali mene, a ne ja nekog drugog, no to nije i tako bilo važno. Ni korumpiranom pravosuđu.
Pobunili su Filharmoniju protiv mene. Pojedinci su od HDZ-a brifirani što trebaju reći protiv mene i ostao sam bez posla. Vice se pobrinuo da nigdje, baš nigdje u Hrvatskoj ne mogu dobiti posla a hrvatska diplomacija je to učinila u inozemstvu.
Dakle Vice je mene 1992. u stvari moralno ubio, živog me zakopao.
Često se zaboravlja da je Vice Vukojević natjerao na ostavku i prvog ministra kulture u Republici Hrvatskoj akademika Vlatka Pavletića pokazujući u Saboru jedan udžbenik koji već davno nije bio u uporabi. Samo to Pavletić nije tog časa znao.
Ostale svinjarije Vice Vukojevića su poznate. Mnogi su me nagovarali da ga tužim sada kad je bez imuniteta (svih ovih godina od 1992. štitio ga je neki imunitet). No kako moje tužbe zbog kleveta iznesenih u filmu o Bruni Bušiću emitiranom na HTV-u 16.10.1992.god. do danas nisu riješene, nije mi ni na kraj pameti da ga sad tužim i provedem idućih 15 do 20 godinama povlačeći se po sudovima.
Dakle, svo pravničko iskustvo Vice Vukojevića koji je diplomirao pravo u 40.-toj godini života sastoji se iz iskustva koje je stekao u Stanogradnji.
Iskreno govoreći ne vjerujem u optužbe o silovanju. Ali mi predstavlja zadovoljstvo što znam da Vicina žena u to vjeruje. (Malo zadovoljstva mora ostati i za mene)
Post je objavljen 11.12.2007. u 07:00 sati.