Marketing
Glina - pokolj u pravoslavnoj crkvi (9)
From Iz pismohrane Glasa Koncila
»USTAŠKI POKOLJ U PRAVOSLAVNOJ CRKVI U GLINI« - POVIJESNI DOGAĐAJ ILI MIT?
Piše: Tomislav Vuković
Desetljećima je »glinski slučaj« iz srpnja g. 1941. u novijoj (jugoslavenskoj) historiografiji bio neupitan. Nije se sumnjalo, niti se smjelo sumnjati u vjerodostojnost bilo kojega dijela toga tamnog »povijesnog mozaika«. Međutim, ozbiljnija kritička analiza povijesnih podataka i nova, do sada nepoznata otkrića, koja donosimo u ovom feljtonu, dovode pod upitnik mnoge dosadašnje tvrdnje i ocjene.
Oklevetan »Milosrdni Samaritanac Banije«
Glavno povijesno vrelo na temelju kojeg se optužuje župnika Žužeka nije, kao što bi se na prvi pogled činilo, knjiga-pamflet Viktora Novaka »Magnum crimen« iz g. 1948. nego, ni manje ni više, dokument »najmjerodavnije« Državne komisije za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača!
»Još su prozirnije tvrdnje nekih istraživača o blagosti nekih svećenika Rimokatoličke Crkve u prekrštavanju kada se zna da su ti isti svećenici bili sudionici pokolja, naprimjer u Glini.«
Naslovnica knjige srbijanskog »eksperta« za hrvatsku i katoličku povijest, u kojoj se Žužek izravno optužuje za sudioništvo u pokolju
Rimokatolički župnik župe sv. Ivana Nepomuka u Glini Franc Žužek zbog nesebičnog pomaganja svima ugroženima i potrebitima u teškim ratnim godinama u svome gradu i kraju, pri čemu nije pravio nikakve razlike među ljudima i nije nikada i nikome pomoć bilo čime uvjetovao, od puka je nazvan »Milosrdni Samaritanac Banije«. Bio je to iskreni izraz najdublje zahvalnosti, jer su brojni Srbi i Hrvati bili svjedoci njegove predanosti, zauzetosti i djelotvorne ljubavi prema svakom pojedincu. Međutim, ratni su pobjednici umislili da su postali i gospodari povijesti, pa su počeli odmah pisati vlastitu povijest prema vlastitim mjerilima, ne mareći previše za povijesne činjenice. Gazili su zbog uskogrudnih ideoloških interesa i ciljeva istinu, gazeći pri tome i osnovna ljudska prava na: život, dobar glas, nepristrano suđenje, političko opredjeljenje, vjersko uvjerenje i sl.
Župnik Žužek - sudionik pokolja?!
Tako je Milosrdni Samaritanac Banije »ni kriv ni dužan« teško oklevetan i optužen za najgnusnije zločine a jedina mu je »krivica«, najvjerojatnije, bila što je katolički svećenik. Glavno povijesno vrelo na temelju kojeg se optužuje župnika Žužeka nije, kao što bi se na prvi pogled činilo, knjiga-pamflet Viktora Novaka »Magnum crimen« iz g. 1948. nego, ni manje ni više, dokument »najmjerodavnije« Državne komisije za istraživanje zločina okupatora i njegovih pomagača, čije tvrdnje u jugoslavenskoj historiografiji ne samo da nikada nisu smjele biti upitne, nego su i desetljećima smatrane najpouzdanijima. Na njima su gotovo svi jugoslavenski znanstvenici, među njima i najveći dio hrvatskih, pisali povijest Drugoga svjetskog rata i poraća. Izvješće komisije br. 33. već g. 1945. izravno optužuje župnika Žužeka za ratna zbivanja u Glini tvrdeći kako je čak i tamošnji njemački zapovjednik Openheim bio od njega razumniji i tolerantniji: »Tada je Openheim predlagao da se crkva pretvori u kino ili u neku drugu javnu ustanovu, ali je župnik Žužek bio mišljenja da crkva nije više za uporabu i da je treba srušiti« («Saopćenje br. 33. Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača«, »Vjesnik«, 6. lipnja 1945, str. 4). Ta je tvrdnja, dakako, odmah objeručke prihvaćena u poslijeratnoj historiografiji: »Iz nalaza Komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz g. 1945. proizlazi da je pravoslavna crkva u Glini, mjesto izvršenja zločina genocida nad Srbima, srušena na prijedlog katoličkog župnika Franca Žužeka« (Dr. Milan Bulajić: »Ustaški zločin genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine«, »Rad«, Beograd, 1988, str. 528). Ubrzo je optužba o Žužekovoj ulozi i besramno proširena, razumije se, bez jednoga jedinog predočenog valjanog dokaza: »Za strahote pokolja u Glini snosi dio odgovornosti i župnik Franjo Žužek« (Viktor Novak: »Magnum crimen«, reprint, »Nova knjiga«, Beograd, 1986, str. 775).
Pismo zahvale episkopa Simeona (Zlokovića) župniku Žužeku
Varijacije na istu temu ponavlja i partizanski »povjesničar« Milan Basta u knjizi: »Rat je završen 7 dana kasnije« (Zagreb, 1980, str. 177). Lavina je optužaba tako krenula i njezin je klevetnički učinak godinama bio razarajući, bez ikakvih izgleda da je netko zaustavi. Najdalje je u optužbama otišao »poznati« srpski »ekspert« za noviju katoličku i hrvatsku povijest iz Beograda, koji u svom djelu ne samo da isključuje bilo kakvu pozitivnu Žužekovu crtu, nego ga čak izravno optužuje za sudioništvo u pokolju: »Još su prozirnije tvrdnje nekih istraživača o blagosti nekih svećenika Rimokatoličke Crkve u prekrštavanju kada se zna da su ti isti svećenici bili sudionici pokolja, naprimjer u Glini« (Veljko Đ. Đurić: »Ustaše i pravoslavlje«, Beograd, 1989, str. 73).
Srpska plemenska historiografija
Čovjek jednostavno ostane zapanjen količinom bešćutnosti, arogancije i samouvjerenosti, pa se mora zapitati: Imaju li ti nekadašnji (i sadašnji) gospodari ljudskih života barem malo savjesti, morala ili etike, mogu li mirno spavati nakon svjesnog krivotvorenja, gaženja i blaćenja, zbog čega su mnogi nevini gubili glave, trunuli u vlažnim podrumima zatvora, robijali u kamenolomima...? U čemu je zapravo razlika između ustaških ubojica prije šezdeset godina u Hađeru i Prekopi i njih u Beogradu, jer su i od jednih i drugih stradavali nevini? Potpuno je svejedno što su jedni imali noževe i puške a drugi olovke i pisaće strojeve, jer posljedice njihova zločinačkog nauma bile su iste! Jedan od odgovora se, najvjerojatnije, krije u plemenskoj svijesti, po kojoj su »svi izvan našega plemena« neprijatelji i zločinci od kojih prijeti pogibelj i od kojih se ne može očekivati ništa dobroga. Ako se to prenese na znanstveno povijesno istraživanje, onda se dobije »plemenska historiografija«. Nažalost, kod nje je u startu zablokirano bilo kakvo slobodno znanstveno istraživanje jer je njezina prvotna funkcija - opravdanje unaprijed zadanih povijesnih teza (tj. očuvanje višestoljetnog plemenskog duha, koji se ničim ne smije dovoditi pod upitnik).
Glinski župnik Franc Žužek
Žužek u Registru zločinaca!
Tako je srpskoj plemenskoj historiografiji bio, najvjerojatnije, sasvim dovoljan podatak da se u poslijeratnom Registru zločinaca, pohranjenom u današnjem Arhivu Srbije, u njegovu abecednome nizu može pročitati ime Franca Žužeka, pa da se »razotkrije« kako se iza banijskog Samaritanca krije potpuno drugi starozavjetni biblijski lik - besćutni kralj Herod Veliki. Zašto bi nakon tog »otkrića« netko još istraživao gdje se nalazi fascikl »zločinca Franca Žužeka«, koji se podaci u njemu kriju i dr., kada je »sve jasno«? Nažalost poklonika spomenute srpske historiografije u Registru je riječ o potpuno drugoj osobi od glinskoga rimokatoličkog župnika, istoga imena i prezimena! U fasciklu »Franc Žužek« nema osobnih podataka o godini i mjestu rođenja »zločinca«, osim da je bio »domobran u političkoj službi« sa zadnjim prebivalištem »u Ljubljani, Poljanska cesta 49«. Prema partizanskome sudu kriv je što je »Vesna Trošt iz Ljubljane, Cesta stare pravde 25«, dana 6. siječnja 1943. bila uhićena i poslana na prisilni rad u Njemačku, odakle se nije vratila. Osim toga, kriv je također što je 20. veljače 1944. u »delovskoj (radnoj, op. T. V.) zbornici u Ljubljani držao žestoki protukomunistički govor« (Arhiv Srbije, F 110, dos. br. 18441, Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, str. 1). Usputno, ako pojedinci apsurdno mogu poistovjećivati katoličkog župnika u Glini i domobrana u Ljubljani, onda se cijeli »slučaj Franc Žužek« može dovesti do još većeg apsurda. Ne bi bilo ništa čudnovato da jednoga dana netko od »povjesničara« iziđe i s »ozbiljnom znanstvenom« tvrdnjom kako »zločinac« - katolički svećenik Franc Žužek nije odustajao od zločina ni u svojoj starosti. Naime, u beogradskome se arhivu nalazi dokument i o trećem Francu Žužeku, također katoličkom svećeniku, župniku u Smledniku, koji je već 1926. umirovljen. Odlukom jugoslavenskog Ministarstva vjera br. 4919/25, od 29. siječnja 1926, određuje mu se stalna mirovina i novčana potpora (Arhiv Srbije, F 69, knjiga II. 43-89/6). Dakle, petnaest godina nakon umirovljenja, kao mogući »sudionik pokolja u Glini g. 1941«, imao bi, očito, popriličan broj godina (ako je uopće još bio živ?!). »Apsurd o Žužekima« mogao bi se pretvoriti u pravi teatar apsurda ako srpski znanstvenici s glinskim događanjima povežu nekako i četvrtog Franca Žužeka, također katoličkog svećenika, čiji se slučaj nalazi u beogradskom arhivu. Iz njega se može zaključiti kako Žužeki u novijoj povijesti općenito nisu bili baš u najboljim diplomatskim odnosima s Beogradom, jer je i taj »župnik crkve sv. Marije u Krahovu« (?!) i »misionar«, kako to doslovce piše o njemu, bio osuđen zbog vrijeđanja jugoslavenske kraljevske krune (Arhiv Srbije, F. 69, 182-290/1). Prema tome, njegovi protusrpski ispadi mogli su uz pomoć bujne mašte dobiti puni zamah g. 1941. u Glini.
Jednodušna ocjena o spašavanju nevinih
Na sve optužbe na račun glinskog župnika Franca Žužeka, na sve apsurdne, stvarne i nestvarne, kombinacije s četiri Žužeka (tri katolička svećenika i slovenski domobran), najbolje je citirati dopis gornjokarlovačkog episkopa g. Simeona (Zlokovića) br. E. A. EP. 749 od 24. kolovoza 1953. upućen župniku Žužeku: »Gospodine kanoniče, primili smo Vaše ljubazno pismo od 21. kolovoza ove godine. Dirnuti smo Vašom pažnjom. Ali još više prijatno nas je iznenadila Vaša divna kršćanska i svećenička duša koja je pokazala svu ljepotu svoju u danima stradanja srpskog naroda. Na grobnici srpskih mučenika u Glini, poslije govora i razgovora s narodom, rodbinom izginulih mučenika, svi prisutni jednodušno su evocirali Vaše zasluge u spašavanju nevinih ljudi. Sve prisutne smo zamolili da Vam u ime naše izraze toplu zahvalnost i priznanje za veliku ljubav koju iskazaste obespravljenim Srbima u vrijeme ustaške strahovlade... Kao episkop Crkve Kristove, radujemo se od srca što ste Vi u Vašem životu i u Vašoj pastirskoj službi shvatili suštinu naše kršćanske misije u našoj sredini. Primite, gospodine kanoniče, izraze naše osobite ljubavi i zahvalnosti« («Spomenice župa: Maja, Viduševac, Glina, Mala Solina«, ur. Juraj Jerneić, Župa sv. Ivana Nepomuka Glina i Ogranak Matice hrvatske Glina, 1998, str, 556.).
Post je objavljen 10.12.2007. u 07:00 sati.