Marketing
Glina - pokolj u pravoslavnoj crkvi (12)
From Iz pismohrane Glasa Koncila
»USTAŠKI POKOLJ U PRAVOSLAVNOJ CRKVI U GLINI« - POVIJESNI DOGAĐAJ ILI MIT?
Piše: Tomislav Vuković
Desetljećima je »glinski slučaj« iz srpnja g. 1941. u novijoj (jugoslavenskoj) historiografiji bio neupitan. Nije se sumnjalo, niti se smjelo sumnjati u vjerodostojnost bilo kojega dijela toga tamnog »povijesnog mozaika«. Međutim, ozbiljnija kritička analiza povijesnih podataka i nova, do sada nepoznata otkrića, koja donosimo u ovom feljtonu, dovode pod upitnik mnoge dosadašnje tvrdnje i ocjene.
Jednak optužuje nadbiskupa Stepinca!
Bila je to nemilosrdna i surova fizička likvidacija uglavnom nevinih (problem pogubljenih ondašnjih pripadnika četničkog pokreta u Glini i okolici zaslužuje posebnu raspravu) bez suda i osude, tj. odmazda zbog partizanskog napada i ubojstva nekoliko ustaša u Banskom Grabovcu, koja se uz najumješnije krivotvorine i klevete nikako i ni u čemu ne može pripisati zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu.
U knjizi službenih dopisa nadbiskupa Stepinca nigdje nije zabilježen dopis o tobožnjem »prekrštavanju« Meandžija! On jednostavno ne postoji jer je pod tim brojem (7356) i datumom (28. XI. 1941) zaveden dopis Nadbiskupskog duhovnog stola o »prekrštavanju« Mileve Monić iz Gline. Žužek se, dakle, samo poslužio tim ur. br. i datumom, kao i nadbiskupovim imenom, želeći tako spisu dati što veću službenu uvjerljivost.
Potvrda koju je potpisao župnik Žužek mnogima je poslužila u optužbama protiv nadbiskupa Alojzija Stepinca
U nadasve tragičnom »glinskome slučaju«, koji se u široj javnosti potpuno krivo svodi isključivo na (tobožnji) pokolj u pravoslavnoj crkvi, među osobama koje su povezane s njime uz najčešće spominjane: Jednaka, Berberovića, Rolfa, Openheima, Puka, Žužeka i drugih, nalazi se i tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac koji, prema nekim povjesničarima čiji broj nije ni malo zanemariv, snosi izravnu odgovornost za »pokolj u glinskoj crkvi«. Premda nije posve jasno u čemu bi bila nadbiskupova bilo kakva povezanost s događajima u svibnju i srpnju 1941. u Glini, u smislu poticanja, planiranja, nagovaranja, odobravanja, zapovijedanja i sl. (on je čak štoviše, kao što to dokazuju povijesna vrela, žestoko prosvjedovao kod Pavelića saznavši za zločin i uspješno intervenirao za uhićene Srpkinje), na montiranom mu se poslijeratnom suđenju kao jedan od ključnih svjedoka pojavio i više puta spominjani »jedini preživjeli svjedok« Ljuban Jednak (»Suđenje Lisaku, Stepincu, Šariću i družini, ustaško-križarskim zločincima i njihovim pomagačima«, Zagreb, 1946, str. 391-397). Zanimljivo je da je njegovo svjedočenje objavljeno u poglavlju »Saslušanje svjedoka na okolnost prisilnog ’prekrštavanja’«, premda je i tada svima bilo posve jasno kako nikakvog »prekrštavanja« u Glini uopće nije bilo. Bila je to nemilosrdna i surova fizička likvidacija uglavnom nevinih (problem pogubljenih ondašnjih pripadnika četničkog pokreta u Glini i okolici zaslužuje posebnu raspravu) bez suda i osude, tj. odmazda zbog partizanskog napada i ubojstva nekoliko ustaša u Banskom Grabovcu, koja se uz najumješnije krivotvorine i klevete nikako i ni u čemu ne može pripisati zagrebačkom nadbiskupu. No u poslijeratnim okolnostima. u kojima su neki priskrbili svemoguću ideološko-represivnu aureolu, sve je bilo moguće.
»Rastezljive« Roksandićeve optužbe
Tako su i pojedini povjesničari pod svaku cijenu nastojali »dokazati« Stepinčevu krivnju za »glinski slučaj« na dvije razine: općenitoj, u kojoj su koristili generalizirajuće i vrlo »rastezljive« optužbe, i konkretnoj, u kojoj su iznosili stvarne dokumente krivotvoreći njihov izvorni smisao. Navest ćemo tek po jedan primjer za oba slučaja u zavidnom mnoštvu sličnih. Đuro Roksandić, pišući u članku »Ustaški zločini u glinskome kotaru od 1941. do 1945. godine«, prilično samouvjereno optužuje nadbiskupa Stepinca za događaje koji će tek uslijediti: »Vrlo velik učinak na ponašanje stanovništva, posebno katoličkih vjernika u glinskome kraju, imala je travanjska poslanica nadbiskupa Stepinca hrvatskom narodu s pozivom na vjernost ustaškoj državi« («Glina - glinski kraj kroz stoljeća«, Skupština općine Glina, Institut za historiju radničkog pokreta u Hrvatskoj - Zavod za hrvatsku povijest, Glina, 1988, str. 283). Nije zgorega reći kako Roksandić temelji svoju tvrdnju na - ni manje ni više nego - Viktoru Novaku i njegovu djelu »Magnum crimenu« (str. 543-552), na kojega se poziva i u nastavku svojega napisa. Ostavljajući po strani njegovu ocjenu da je nadbiskupova poslanica imala velik učinak »posebno« u glinskome kraju (nije također posve jasno u čemu je ta »posebnost« te zašto baš u glinskome kraju a ne jednako, ili možda još i više, i u drugim hrvatskim krajevima?), krajnje je vrijeme da se Roksandiću i njemu sličnima, nakon dugogodišnjega komunističkog i velikosrpskog nametnutog »kompleksa krivnje« hrvatskome narodu, otvoreno i jasno u sadašnjoj slobodnoj hrvatskoj državi (bez obzira na ponašanje bivše ili sadašnje vlasti) kaže kako je, najblaže rečeno, apsurdno svrstavati u zločince sve one koji su g. 1941. s olakšanjem napokon dočekali da se Hrvatska istrgne iz dotadašnjega krajnje nepodnošljivog jugoslavenskog zagrljaja i optuživati ih za zločine koji su se dogodili kasnije, nakon mjesec, dva, godinu, dvije, tri i više dana! Po Roksandićevom bi se »receptu« nadbiskup Stepinac jednako tako mogao optuživati, a što je nažalost i bila praksa, za bilo koji zločin počinjen bilo gdje i u bilo koje vrijeme na području NDH tijekom njezina postojanja, bez obzira na sva njegova kasnija javna istupanja, apele, intervencije, prosvjede, dopise i sl. (pa i u »glinskome slučaju«). Zato ne začuđuje Roksandićeva »okrnjena« tvrdnja: »Supruge nekih ubijenih glinskih Srba kasnije su puštene u Srbiju, tako da su Zorka Radojčević, Danica Sužnjević, Katica Babić, Anđa Radovanović i Evica Eremić svjedočile u Beogradu 27. veljače 1942« (»Glina - glinski kraj kroz stoljeća«, isto, str. 287). Zar je tako strašno izreći, ako već ne zahvalnost onda barem povijesnu istinu, što je minimum ljudskog poštenja, čijom su zaslugom, tj. izravnom intervencijom bile puštene te jadne i unesrećene žene kao i stotinjak drugih, jer je to bio nadbiskup Stepinac?
»Zločin prekrštavanja« obitelji Meandžija
U prilog općenite optužbe nadbiskupa Stepinca za zločin u »glinskome slučaju«, Roksandić potom podastire i »konkretni« dokaz, i to u poglavlju »Prekrštavanje pravoslavnih u rimokatolike u glinskom kotaru« (»Glina - glinski kraj kroz stoljeća«, isto, str. 292). Uz tvrdnju da je »i u glinskome kotaru bilo prekrštavanja«, spominje župnika Žužeka, dakako, u zločinačkom kontekstu skupa sa Stepincem, pomno pazeći pri tome da »prekrštavanje« ne bi slučajno poprimilo bilo kakav pozitivan prizvuk: »Najprije je to bio slučaj sa ženama i djecom ubijenih glinskih Srba, koje je bez posebne procedure ’prekrstio’ glinski župnik Franjo Žužek« (isto, str. 292). Na istoj strani donosi i »krunski« dokaz - odluku nadbiskupa Alojzija Stepinca o »prekrštavanju« obitelji Meandžija sa žigom Župnog ureda u Glini i potpisom župnika Franca Žužeka: »Obitelj Meandžija, Glina k. b. 11. Nakon što ste Vi dobili kotarski pristanak (spis se nalazi u arhivu Nadbiskupskoga duhovnog stola u Zagrebu), Preuzvišeni je Nadbiskup zagrebački dr. Alojzije Stepinac svojom odlukom br. 7356 dat. 28. 11. 1941. primio u krilo sv. rkt. Crkve. Stavlja Vama se u dužnost savjestan polazak službe Božje! Budite vjerni Crkvi, koja Vas je prigrlila, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njezinom Poglavniku« (isto). Koliko se god na prvi pogled činilo da je »Magnum crimen« uvjerljiv i vjerodostojan zbog sadržaja i oblika (urudžbeni broj, datum, žig, potpis, poziv na vjernost NDH), bio je to, na žalost Đuri Roksandiću i sličnima, u ondašnjim okolnostima jedino mogući, najbolji, vrlo lukav i uspješan Žužekov način spašavanja ugroženih. Da je to istina, u ovome konkretnom slučaju najbolje govori činjenica da u knjizi službenih dopisa nadbiskupa Stepinca nigdje nije zabilježen dopis o tobožnjem »prekrštavanju« Meandžija! On jednostavno ne postoji jer je pod tim brojem (7356) i datumom (28. XI. 1941) zaveden dopis Nadbiskupskog duhovnog stola o »prekrštavanju« Mileve Monić iz Gline. Žužek se, dakle, samo poslužio tim ur. br. i datumom, kao i nadbiskupovim imenom, želeći tako spisu dati što veću službenu uvjerljivost. To, dakako, nije priječilo brojne srpske kvaziznanstvenike da »prekrštavanje« obitelji Meandžija prikažu kao »povijest vjerskog genocida«, kako glasi podnaslov knjige prof. dr. Veljka Đurića koji kao da je, na temelju svega objavljenog, doktorat postigao na nekoj od radnih akcija u socijalističkoj Jugoslaviji (v. Veljko Đurić, »Prekrštavanje Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj«, »Alfa«, Beograd, 1991, str. 230).
Pravoslavne »Opomene prošlosti«
Ostavljajući po strani razmišljanje zbog čega obitelj Meandžija nikada kasnije nije izišla u javnost i pojasnila je li taj dopis bio doista zločin nad njezinim članovima ili možda pomoć, za srpsku je historiografiju sve do danas taj podatak neupitan dokaz o krivnji Katoličke Crkve, nadbiskupa Stepinca, župnika Žužeka za »nasilno prekrštavanje« pravoslavnih Srba u Drugome svjetskom ratu. On se nekritički konzumirao, papagajski ponavljao i širio aritmetičkom progresijom kroz mnoštvo članaka, izjava, časopisa, rasprava i ozbiljnih znanstvenih studija. U srpskoj je kolektivnoj svijesti s vremenom postao opće prihvaćena, neupitna i sama po sebi razumljiva činjenica koja se nikada nije dovodila pod upitnik. Zato glasilo Srpske pravoslavne Crkve objavljuje presliku te potvrde u rubrici znakovita imena »Opomene prošlosti«, s ironičnim potpisom: »Dokument o prekrštavanju srpske obitelji iz Gline ’uz blagoslov’ nadbiskupa Stepinca« (»Pravoslavlje«, 1. ožujka 1990, str. 2). Pojedinci su u nastojanjima da se nadbiskup Stepinac prikaže zločincem išli tako daleko da su čak tvrdili kako je on bio, zanimljivo, prije 10. travnja 1941, tj. uspostave NDH, duhovni začetnik glinskog pokolja i ideolog progona pravoslavnog življa s tih prostora! U tom se smislu najčešće spominje g. 1936. kada je nadbiskup posjetio Glinu, o čemu je župnik Žužek zapisao u glinskoj župnoj spomenici: »Ove godine, i to 25. rujna 1936. bila je u Glini sv. krizma i kan. vizita, nadbiskup - koadjutor dr. Alojzije Stepinac bi dočekan na glinskome mostu. Uz oba pravosl. svećenika, protu Ercegovca i keteheta Počuće, bi dočekan od vlasti, školske djece i građanstva, te processioaliter uveden u obnovljenu crkvu. Pozdravio ga je u ime općine načelnik Svetozar Davidović, dijete Vilma Klobučar i ja. Drugi dan bi krizmanika 320 (zajedno s pitomcima iz doma umirovljenika). Na banketu u žup. stanu sudjelovali su šefovi sviju drž. ureda i škola, te građani katolici i pravoslavci, predstavnici raznih obrtnika« («Spomenice župa: Maja, Viduševac, Glina, Mala Solina«, uredio Juraj Jerneić, Župa sv. Ivana Nepomuka - Glina i Ogranak Matice Hrvatske - Glina, 1998, str, 536). Nadasve ekumensko i prijateljsko ozračje koje je vladalo tom prigodom opisao je u župnome glasilu i sadašnji živi svjedok Stepinčeva dolaska u Glinu. No on donosi i podatak da je izravan kontakt s nadbiskupom, zbog malog prostora a velikog mnoštva, imao tek određen broj uzvanika: »Dana 25. 9. 1936. Stepinac svečano dolazi u Glinu... Dva predstavnika pravoslavne Crkve pridruže se rukovanju i pozdravu, dok to ne mogaše učiniti mnogobrojni Glinjani... Sutradan 26. 9. 1936. ima naporan dan... Obred je dugo trajao. Po završetku je Stepinac uz svećenstvo uveden u župni stan na domjenak. Prostor je malen, pa su se tu našli samo uzoriti gosti grada i nazočno svećenstvo« (Karlo Lipak, »Naš blaženik - Alojzije Stepinac, I. dio, »Nepomuk«, Glina, 12. veljače 2006, str. 1-2). No, nakon završetka Drugoga svjetskog rata neki su glinski Srbi sve to vidjeli i opisali malo drukčije. U jednome iskazu Komisiji za istraživanje zločina, koji se čuva u Arhivu Hrvatske, oni su ustvrdili kako su osobno bili nazočni na spomenutom primanju i iz neposredne blizine čuli nadbiskupov savjet o potrebi čišćenja tih prostora od Srba! Tu se nužno ponovno nameće velika sumnja u vjerodostojnost komisije čija su se izvješća često temeljila na izjavama svjedoka zadojenih očitom mržnjom. Potrebno je, dakle, preispitati povijesnu utmeljenost i vrijednost samih historiografskih vrela, što je, razumije se, više nego zahtjevno. Nije to, kao što bi netko mogao prigovoriti, pokušaj relativiziranja materijalnih povijesnih dokaza, nego upravo suprotno, zahtjev za njihovom verifikacijom.
Prenosimo:Glas Koncila
Post je objavljen 15.12.2007. u 07:00 sati.