From Iz pismohrane Glasa Koncila
»USTAŠKI POKOLJ U PRAVOSLAVNOJ CRKVI U GLINI« - POVIJESNI DOGAĐAJ ILI MIT?
Piše: Tomislav Vuković
Desetljećima je »glinski slučaj« iz srpnja g. 1941. u novijoj (jugoslavenskoj) historiografiji bio neupitan. Nije se sumnjalo, niti se smjelo sumnjati u vjerodostojnost bilo kojega dijela toga tamnog »povijesnog mozaika«. Međutim, ozbiljnija kritička analiza povijesnih podataka i nova, do sada nepoznata otkrića, koja donosimo u ovom feljtonu, dovode pod upitnik mnoge dosadašnje tvrdnje i ocjene.
Sramotne manipulatorske stranice
Osim »ključnih« svjedoka i svi drugi svjedoci iznose mnoštvo detalja koji idu u prilog tvrdnji da se zločin dogodio u crkvi, međutim, nije nevažno zamijetiti kako baš nitko od njih nije bio na samome poprištu zločina, tj. u crkvi, u vrijeme njegova događanja. Stoga nitko od njih za sebe kategorički ni ne tvrdi da je izravni svjedok samoga zločina u crkvi.
Što reći na iskaze djece od kojih je četvero njih u vrijeme nemilih događaja imalo, najvjerojatnije tek 10, 11, 13 i 14 godina? Čini se da su u cijelome »glinskome slučaju« te stranice primjer najsramnije manipulacije svjedocima! Teško je ustvrditi tko se u tome poslu više potrudio - Okružna ili Državna komisija za ratne zločine?
Zadnja stranica dokumenta o iskazu svjedokinja koje su u vrijeme zločina u glinskoj crkvi bile malodobna djeca
Uz »ključne« svjedoke: Ljubana Jednaka koji je predstavljen kao jedini preživjeli iz glinske pravoslavne crkve, Hilmije Berberovića koji je tobože jedini uhićeni počinitelj i Franca Žužeka, glinskog župnika, čije je svjedočenje zbog velikog moralnog ugleda među pukom trebalo poslužiti kao nedvojbena potvrda pokolja u glinskoj pravoslavnoj crkvi, svoje iskaze i sjećanja dali su i neki drugi svjedoci. Svi oni iznose mnoštvo detalja koji idu u prilog tvrdnji da se zločin dogodio u crkvi, međutim, nije nevažno zamijetiti kako baš nitko od njih nije bio na samome poprištu zločina, tj. u crkvi, u vrijeme njegova događanja. Stoga nitko od njih za sebe kategorički ni ne tvrdi da je izravni svjedok samoga zločina u crkvi.
»Svjedokinja« Klaić, Klajić ili Šarić?
To se može općenito protumačiti sasvim logičkim razlogom da počinitelji za vrijeme zločina jednostavno nisu nikome dopuštali pristup. Međutim, Državna komisija za zločine u svom Saopćenju br. 33. o pokolju Srba u glinskoj crkvi donijela je iskaz Josipe Šarić u kojemu se spominje da je jedna osoba ipak ušla u crkvu za vrijeme zločina: »Mi (Josipa Šarić, Mara Klaić i Draga Likar, op. T. V.) smo ih tada pitali od čega su krvavi, na što su nam odgovorili ako hoćemo da vidimo neka idemo s njima. Mi smo pošle i došavši na prag crkve, vidjele smo hrpe zaklanih ljudi pred crkvom, a sav je prostor bio krvav, a u crkvi u koju je od vremena do vremena upiralo svjetlo električne lampe ispred crkve, vidjela sam ležati zaklane ljude i čula kako žrtve viču i stenju, a čula sam da je jedan ustaša vikao: ’Gdje ćeš da te koljem?’ Poslije toga vidjevši ovaj strašni prizor ja sam otišla svojoj kući a Mara Klaić je ušla u crkvu« (Saopćenje br. 33. Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača«, »Vjesnik«, 4. lipnja 1945, str. 3). To je svjedočenje, uz nepoznanicu što je bilo s trećom svjedokinjom Likar, ipak bilo toliko neuvjerljivo i samoj komisiji da je ona u Saopćenju br. 33. naprosto zanemarila Klaićku i njezin mogući opis zbivanja u crkvi. Usputno, beogradskome se »genocidologu« dr. Bulajiću potkrala pogreška u prezimenu te svjedokinje, koja nije slučajna jer je dva puta spominje kao »Klajić« (Dr. Milan Bulajić: »Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine« II, Beograd, 1988, str. 521). Osim toga, u slaganju i ovog djelića glinskoga mozaika opet dolazi do velike pomutnje jer se odjednom umjesto Mare Klaić kao svjedokinja zbivanja u crkvi pojavljuje sama Josipa Šarić koja, čini se, ipak nije otišla doma, kao u prvoj verziji, jer svjedoči: »A u crkvi u koju je od vremena do vremena upiralo svjetlo također sam vidjela zaklane ljude i čula kako druge žrtve viču i stenju« (Branimir Stanojević: »Ustaški ministar smrti«, Nova knjiga, Beograd, 1986, str. 85).
Naravna smrt ili pogibija?
Zašto svjedokinje Josipa Šarić, Mara Klaić i Draga Likar i nisu bile previše pouzdane, govori i njihov podatak o mrtvom ustašu Janku Budaku: »...sjedile smo kod njegova trupla. Budak je toga dana umro svojom prirodnom smrću« (Branimir Stanojević: »Ustaški ministar smrti«, Nova knjiga, Beograd, 1986, str. 85). Međutim, iskaz Mate Bakšića govori o nečemu drugom: »Te noći kad je izvršen pokolj, bio je na odru u općinskoj kući Budak, imena mu ne znam, koji je poginuo prilikom hapšenja nekog Srbina, pa su te noći čuvali njegovo truplo Mara Klaić i Pepa Šarić, pa su mi iste pričale, odnosno mojoj ženi, da je te noći došao da vidi tog Budaka jedan ustaša...« (Arhiv Srbije, F 110, br. 1268, Zapisnik br. 1/44 od 10, 11. i 18. listopada 1944). I u Matici umrlih Rimokatoličke župe sv. Ivana Nepomuka u Glini za g. 1941. zabilježena je smrt Janka Budaka, r. 1902, u potpuno drukčijim okolnostima od onih o kojima pričaju »čuvarice« njegova trupla, jer doslovce stoji: »ubijen od nepoznate ruke«. Može se činiti odbojnim »sitničarenje« oko tih detalja u iskazima svjedoka, ali se može očekivati da su oni trebali biti u službi rasvjetljivanja tako užasnog zločina, umjesto, po svemu sudeći, njegova zamagljivanja. Zar je npr. moguće da se na temelju svjedoka ne može čak sa sigurnošću utvrditi, tj. razlikovati, ni autobus od kamiona? Naime, Andrija Šolenković, električar iz Gline, svjedoči: »Ja sam u mjesecu srpnju, moglo je to biti pred kraj mjeseca, vidio kako autobusi dovoze Srbe u glinsku crkvu« (Branimir Stanojević: »Ustaški ministar smrti«, Nova knjiga, Beograd, 1986, str. 79). Za razliku od njega Antun Gregurić iz Jukinca vidio je cijeli taj prizor malo drukčije: »Vidio sam kako su kamionima vozili Srbe u crkvu...« (Branimir Stanojević: »Ustaški ministar smrti«, Nova knjiga, Beograd, 1986, str. 81).
Dr. Rebok u Glini, dr. Rebok u Zagrebu
I iskazi ostalih svjedoka obiluju površnostima, netočnostima, spektakularnostima ili nedosljednostima. Tako Dragan Bakić jedini donosi priču o masovnom bijegu stotine srpskih uhićenika. Gotovo je nevjerojatno da baš ni jedan drugi sudionik tog događaja, a nije ih mali broj, nije smatrao potrebnim barem spomenuti tako spektakularan pothvat: »Jeza je prostrujala masom. Ljudi su slutili da se sprema pokolj. Najhrabriji među prevarenima tražili su načina da se izvuku iz obruča ustaškog osiguranja. Mnogi su u tome uspjeli, njih oko 400...« (Branimir Stanojević: »Ustaški ministar smrti«, Nova knjiga, Beograd, 1986, str. 81). Mato Bakšić je pred Okružnom komisijom za ratne zločine Okružnoga narodnog odbora Banije posvjedočio da je nakon zločina »sutradan vidio dr. Reboka kako nečim posipava mjesta koja su još zaudarala od krvi, iako je sve bilo oprano« (Arhiv Srbije, F 110, br. 1268, Zapisnik br. 1/44 od 11. listopada 1944). Pred istom komisijom tjedan dana kasnije Veljko Rukavina iznosi drugačiju priču o glinskome liječniku dr. Jurju Reboku: »Dr. Rebok poznat je kao bogomoljac i svaki put kada se vršio kakav zločin on je bio u Zagrebu da poslije toga govori kako je to vršeno bez njegova znanja« (Arhiv Srbije, F 110, br. 1268, Zapisnik br. 1/44 od 18. listopada 1944). Jednako je tako dan nakon zločina netko od svjedoka vidio ustaše, očito u odorama, kako peru crkvu (Andrija Šolneković u Saopćenju br. 33. Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača«, »Vjesnik«, 6. lipnja 1945, str. 4), netko je opet vidio civile pri istome poslu (Ante Šešerin u istom Saopćenju) itd. Bez obzira na sve »problematične« dijelove iskaza svjedoka, bilo bi potpuno krivo zaključiti da su svjedoci jednostavno izmislili događaje u Glini u srpnju 1941. Kod toga je svakako najvažnije postaviti sljedeće pitanje: Što su oni doista vidjeli i izjavili, a što je sve od toga zapisala i koliko je vjerodostojno njihova svjedočenja prenijela Komisija za istraživanje zločina? Naime, puno toga upućuje na komisijinu nečasnu ulogu i manipuliranje svjedocima, što je već u nekoliko navrata dosada upozoreno.
Od Petrinje i Jasenovca do Maribora?
O tome uz ostalo više nego jasno govori i dokument kojega je sastavila Okružna komisija za ratne zločine NOO Banije na temelju »svjedočenja« petero djevojaka iz Gline: Dragane Čučković, 15 godina, Mire Muždeka, 18 godina, Dare Dmitrović, 17 godina, Dušanke Breka, 20 godina, i Zore Baldić, 14 godina. Na početku iskaza odmah upada u oči da su sve jednodušne u tvrdnjama sa zapanjujućim mnoštvom detalja. One tako znaju koji je bio »prvi zločinački akt u Glini« i gdje se on dogodio, one su vidjele »kako kamioni i autobusi voze neprekidno Srbe u glinsku crkvu odakle su ih u noći odvozili dalje«, one su vidjele natpise na autobusima »Zagreb-Jaska, Zagreb-Samobor i tzv. ’crnu maricu’ iz Zagreba, te autobuse Topusko-Zagreb i dr.«, one točno znaju koja je vojna postrojba sudjelovala u zločinu - »među ustašama iz 13. satnije bio (je) i neki Žunac koji je još 1943. god. bio stražar u Petrinji«, one svjedoče o sudbini glinskih Židova koji su »sprovedeni u Gospić« i koje je pratio »stražar Nikola Ivančević«, one se sjećaju da su »u lipnju 1942. ponovno hvatane Srpkinje i djeca«, kao i gdje su odvedeni - »u Petrinju, odatle u Jasenovac, od tamo poslije 3-4 dana u Gradišku, odakle su sprovedeni do Maribora«. One poimence navode koji su bili »najkrvaviji zločinci«, tko je od njih bio »najgori«, tko se sve još »istakao u krvološtvu« i tko je sve »mučio i tukao ljude«. One znaju u čijoj su kući bili »svakodnevni žurevi« i u čiju su kuću »njemački, domobranski i čerkeski oficiri donosili pljačkano meso i živad, te svinje i druge namirnice«. One svjedoče da su »sudionici žureva imali dozvolu za kretanje po noći«, one su »vidjele s prozora svojih stanova« tko je sve sudjelovao u raskalašenim slavljima, pa su tako vidjele i »sudionice kad su u noći prolazile ulicama svaka sa svojim oficirom«. Vidjele su čak i njemačkog generala »koji je svega jedan dan bio u Glini« i koji je »bio u toj kući i plesao s uzvanicima«. S tim u vezi one znaju da su »pristup na te žureve imali samo posebno pozvani«. Nisu to jedini rani jutarnji ili noćni prizori koje su vidjele jer su također izjavile: »11. V. 1941. u noći oko 12 sati počelo je u Glini hapšenje«. Jedna od svjedokinja zna da su u hapšenjima sudjelovali i »ustaše emigranti«, druga kako je riječ o »ustaškome časniku«, a najmlađa je (imala je tada najvjerojatnije 10 godina!) ustvrdila da su uhićenici »po noći odvedeni iz Gline, gdje su bili u zatvoru u sudu i kotaru, te su pobijeni u Hađeru i Prekopi« (Arhiv Srbije, F 110, br. 1268, iskaz Dušanke Breka, Dare Dmitrović, Mire Muždeka, Dragice Čučković i Zore Baltić, Zapisnik br. 1/44 od 10, 11. i 18. listopada 1944). Što reći na te iskaze svjedokinja, od kojih je četvero njih u vrijeme nemilih događaja imalo, najvjerojatnije, tek 10, zatim 11, 13 i 14 godina? Čini se da su u cijelome »glinskome slučaju« te stranice primjer najsramnije manipulacije svjedocima! Teško je ustvrditi tko se u tome »poslu« više trudio - Okružna komisija za ratne zločine, koja je sastavila zapisnik o saslušanju ili Državna komisija, koja je neke njegove dijelove uvrstila u službeno Priopćenje br. 33. o pokolju Srba u glinskoj crkvi. Koliko su predsjednik Okružne komisije Milan Vujičić i tajnik dr. Aleksandar Goldstein držali do svjedokinja, govori i činjenica da su jednoj od njih potpuno iskrivili prezime. Najmlađu Miru Muždeka u tekstu navode kao - Muždetić (isto, str. 1)!
Prenosimo:Glas Koncila
|
HRVATI.COM">
