subota, 10.05.2025.
Malo čudna priča
Visoka sam metar i 75, ali danas sam si jako velika. Samo srce mi ima sedam metara. Nadišla sam samu sebe. Spotaknuvši se o tapetić pred vratima kuće nosom sam poljubila pod. Pogledala sam oko sebe i shvativši da nema nikoga u blizini u isto vrijeme sam bila i sretna i tužna, a i bilo me je strah. Na sreću nitko nije vidio da sam pala. Na žalost ako nema nikoga pitam se 'ko će mi pomoći. A uhvatio me strah jer ne znam kako ću se dignuti. Điđi me samo ponjušio i misleći da se igram, produžio je po lopticu koju je ispustio ravno meni na glavu. Malo mi je muke moje pa me još i on zafrkava. Uspjela sam sjesti i naslonivši se na zid počela sam zazivati Boga. I kad sam se u potpunosti smirila, četveronoške sam dopuzala do praga kuće i uhvativši se objeručke za šipku namontiranu do samih vrata, zalaufala sam se viknuvši "Je'n dva tri" i gle čuda, digla sam se, sama samcata bez ičije pomoći. E, ovo je stvarno bio Bog. Intervenirao je u pravom trenutku. Zaključila sam da mi nema smisla ići vani pa sam se vratila u kuću nebili skuhala ručak taman kad sam namjeravala kaul zaliti maslinovom uljem, isklizne mi iz ruke gotovo puna boca te zlatne tekučine. Sa dvije role papirnatih salveta sanirala sam problem. Iako nije bilo još ni podne, ja sam sam isto pojela šnicle sa kaulom. Suđe sam ubacila u perilicu . Iz druge sam izvadila osušenu robu koju sam složila i spremila u ormar. Uzela sam smeće iz kante i hodalicom ga prevezla do onog tapetića što podmeće noge. I pokušam opet izaći iz kuće. Yes!! Došla sam do svog motoriča i sad sam na konju. Điđi je zauzeo svoje mjesto na braniku. Potrpam sve vreće di god mogu i nas dvoje krećemo u život! Zadatak nam je obaviti spizu kod babe na zidiću. Ali već je prošla ura i dočekao nas je prazan zidić. Otišla baba s voćem i povrćem. I da ću krenuti do vočarne, netko mi priđe sa leđa i zagrli me. Ne poznajem čovjeka i to mu kažem. Ali on mi reće da ga pogledam malo bolje. To učinim, ali ni tad ga ne prepoznah. On se samo nasmije i kaže: "Bitno je da ja znam tebe!". Okrene se i ode dobacivši mi da se nikad ne prestanem smijati.
Još i sad se mislim ko je taj čovjek bio. Odustanem od vočarne i sjedam u svoj omiljen kafić. Kad poželim platiti naručeni sok, konobar mi kaže pokazujući rukom na nekog gospodina za susjednim stolom: "Plaćeno je!". Ne prepoznajem ni ovog čovjeka. Ništa mi nije jasno što se ovo danas događa. Kad mu zahvalim na piću, on uzdigne svoju čašu i nazdravi uz riječi; "Za sve naše padove! Važno je da se ustaneš".
Vrativši se kući otvorila sam balkonska vrata dnevnog boravka i nakon punih šest mjeseci zakoračila na taracu. Pobjedila sam sebe. Sama. Bez ičije pomoći I NISAM PALA. A što i da jesam.....
Srce mi je veliko ko kuća.
- 19:00 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
