srijeda, 26.06.2024.
Trenutak sjete
I onda kad mislim da sam potrošila sva sjećanja,
Pojavu se nova, još snažnija i tako svježa.
A godine su prošle i godine prolaze.
I pojavi se onaj osjećaj sreće koji ubrzo prelazi u sjetu.
Na licu smiješak okupan suzama;
To su suze radosnice; suze nedostajanja;
to su suze sjećanja i suze sjete.
Samo blicnu, kad se najmanje nadaš, kad misliš da si ozdravio
I blic na blic, sjećanje na sjećanje, priča na priču i eto ti života.
Najljepše je bilo ono prvo poglavlje života u kojem je bilo puno likova
Lijepo je i ovo poglavlje sada iako sliči na monodramu.
Želja da učinim nešto i promijenim je prejaka.
Ali izdaje me hrabrost.
Sigurnost mi je uvijek bila na prvom mjestu.
Jer ne želim da razočaram
Jer želim se uklopiti
Jer želim pripadati.
Suludo; nemam koga razočarati, ne želim biti u kalupu, želim biti svoja.
I tako u krug.
A najteža su sjećanja koja koče.
Najteže je ono „Da sam bar….“
Ali ideš dalje i ne pitaš.
Život ne pita.
Sve će biti dobro.
Stat će i ova ljetna kiša.
- 12:37 -
srijeda, 19.06.2024.
Pišpitis
Ne, ne! Ovo nije za pričanje, a još manje da se o ovome razglaba ovako javno. Bit će ovo jedan degutantan post koji prelazi granicu dobrog ukusa. Ali što ću, kad mi se to događa. Rekla bi ja; svaki dan novo s(r)anje. Točnije, ovaj put se radi o pišanju.
Počelo je sasvim iznenada i neočekivano i bez ikakve prethodne najave. Javio mi se jak i neodgodiv nagon za mokrenjem i to neposredno nakon što sam već obavila malu nuždu. Nije bilo druge nego vratiti se na „posao“. Slijedećih pet sati sam provela sjedeći na wc-u jer svakih pet minuta sam imala potrebu za piš-piš. Pa sam zaključila da mi je puno lakše sjediti na školjci nego šetati do wc-a. Nisam ni svjesna bila kako može biti zanimljivo dok sam na wc-u;
Najprije je asistentici (nakon što je posjetila ljekarnu i kupila potrebnu likariju za lječenje pišpitisa) dosadilo čekati me u dnevnom boravku i nije bila lijena već je dovukla sjedalicu ispred samog wc-a i zajedno sa Điđijem buljila u mene dok ja pišam. Točnije pokušavam pišati jer ne ide. Svakih pet minuta jedna kap i to bolna kap. Nisam mogla vjerovati koliko mi je asistentica "luda" i nisam imala snage prepirati se s njom da me pusti na miru pa sam ju pustila da me zabavlja svojim pričama dok pretražuje Net da vidi „ što bi mi moglo biti“ i „od čega“. I ako joj se gleda mene na wc-u -nek gleda. Ima što i vidjeti; Šušu koja se od muke preznojava pokušavajući nešto, ali to nešto-ne ide.
I nakon što sam se uspjela riješiti asistentice, na vrata mi je pokucala susjeda Tanja samo da me obavijesti da će mi ispred kuće posaditi Đirane. Baš lipo od nje, ali ja ti vrata ne mogu otvoriti. Sorry Tanja! Jednostavno , ne mogu. A ona iza zatvorenih vrata dobacuje da pijem Uvin čaj.
I cijelo vrijeme mi je mobitel u rukama i odgovaram na poruke koje, kad ne treba, pristižu u velikom broju. Ja uredno svih obavještavam o mom piš –piš stanju. Bar imam vremena za tipkanje. Između svih pristiglih poruka, stižu poruke od Kate koju dugo nisam vidila pa me zove na kavu. Pomislim u sebi kako je pogodila baš pravo vrijeme i tipkam joj o problemu o kojem sam se našla. Odmah me nazove i u slijedećih sat vremena mi je sve objasnila o pišpitisu i kako ona to rješava.
Javila mi se rodica i ona mi objašnjava njene metode kako se rješava pišpitisa.
Nazvala me žena od rođaka i ona mi je ponudila 5-6 opcija rješavanja pišpitisa.
Ebate, pa svi su prošli stanje pišpitisa i to po nekoliko puta. Divim se sama sebi kako sam ja još dobra jer tek drugi put u svojih 40+ godina imam Pišpitis.
Uglavnom, noć mi je bila katastrofalna, a pošto sam postigla da punu uru vrimena ne idem –piš- piš, ujutro sam nakon tuširanja , navukla veštu, sila na motorić i via Firmica. Cijelim putem sam molila Boga da se ne po piš-piš. Sve ljude koje sam poznavala, uglavnom žene, sam obavještavala putem o mom st(r)anju, i ispada da su svi prošli to s obzirom na usputne savjete koje su mi davali. Na poslu je bilo ok s obzirom da u sklopu kancelarije imam wc. Blaženi moj Wc!
Vračajući se kući s posla, navratim u ljekarnu i zatražim od tete ljekarke nešto za pišpitis, a ona mi ponudi sve ono što je ona koristila i provjereno je dobro i učinkovito protiv pišpitisa. Navodno Teta Ljkarka ima čestih problema s tim problemom. Ebate svi su u nekom razdoblju života imali pišpitis, a nitko ne govori o tome. A i ko je lud da govori o pišanju.
Uglavnom, što je pjesnik htio reći?!
Dakle, stanje Pišpitisa je nerijetko i jako neugodno, između ostaloga bolno. A ako želite, kao ja, izbjeći pijenje antibiotika, onda uz sve moguće pripravke od čajeva i tableta, pijte puno vode. Točnije, nalivajte se vodom i dakako, piiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiišajte. A da sam pila dovoljno tekućine dnevno, do ovoga ne bi ni došlo.
...... nastavila bi pisati ali moram piš-piš
- 11:37 -
Komentari (48) - Isprintaj - #
utorak, 04.06.2024.
Razguliiiiiiiiii
Da me vidi netko kako sjedim na klupi u parku i čistim k'umpire, rekao bi da sam totalno pukla. A ja sam to upravo iz gušta učinila. Spojila sam ugodno sa korisnim. I to svega stotinjak, možda i manje, metara, udaljeno od mosta koji povezuje Zadar sa starom gradskom jezgrom-Poluotokom. Često posjećujem ovaj park kojeg ja zovem „kod Mornara“ zbog ogromnog spomenika Mornara koji je podignut na čast svim poginulim, znanim i neznanim, mornarima. Iako je park gotovo u samom centru grada, i okupan je suncem, ali ima i hlada, gotovo ga malo ko posjećuje . Tek poneki slučajni prolaznici se znaju odmoriti na klupicama parka ili poneki beskućnik ili neznani putnik, prilegne na klupici u hladu.
Osobno obožavam ovaj park koji je tako blizu a opet tako daleko. Više puta tjedno ja njega posjetim.
Ako ne sjedim na klupici i čitam, onda pišem nešto po lap-topu. A znam i ja noge dignuti na klupu i samo se odmarat; buljiti u prazno; disati i mirisati. Miješaju se mirisi mora, bora i rascvjetane lipe. A najljepše je sad u mjesecu Lipnju jer ljeto je počelo, a opet nije prevruće.
I tako sam ja ovu nedjelju, malo iza podne, sjedila na klupi i čistila k'umpire. Inače, ne volim čistiti k'umpire. Spora sam ka puž, a imam i „dvi live“ ruke. Točnije s ovom lijevom rukom ne mogu gotovo ništa. I dok ja očistim dva kumpira, prođe po' ure. A aj ti nešto skuvaj bez kumpira. A i moj Mali bi htio vani. Ostanem li kući čistiti kumpire, imat ću kasni ručak, ali neću izaći na zrak niti će moj Mali prošetati. Pa sam utrpala u vrećicu po' kile kumpira i isto toliko fažoleta, krpu da ne šporkam veštu, nožić mali i gulilicu kumpira. I uputila sam se drito do Mornara. A tamo nikoga, ali baš NIKOGA.
Sjela na klupu i guliiiiii. Uuuuuu lipote; priroda, svjež zrak, … ma milina. A Điđi ganja malo golubove, malo galebove pa odmori na svom/mo'm motoriću. I svako malo pogledam da li me ko gleda sa obližnjeg puta ili sa balkona i prozora obližnjih zgrada. Ma zaboli me, nek gledaju. Imaju i što i vidjeti. Meni je dobro, a imat ću i ručak. Niti ne osjetim da gulim te kumpire koje kući gulim samo kad sam nervozna i živčana. I guljenje kumpira me smiruje. Toliko se skoncentriram na kumpir i da se ne porežem pa zaboravim na ono zbog čega sam nervozna. A što ćeš- svaka budala ima svoje veselje pa tako i ja svoje posebne metode samoizlječenja. Jooooj da me vide oni tamo neki što me ne vole. Baš bi bili sretni kad bi me osim što se čude kad sama sjedim kraj mora još i kumpire čistim u parku.
Blago mojim (ne)prijateljima jer uvijek svi sve znaju o meni. Samo navrate na blog.hr i moj život im je na dlanu. Rekli bi neki da sam tuka što iznosim svoje privatne stvari javno, ali sve što ja napišem ovdje mogu reći pred bilo kim. A i ne želim da se stvari zaborave, pogotovo ove obiteljske. Pa ako nekoga veseli što ja čistim kumpire u parku ili što moj pas nema rep-slobodno nek' se veseli. A što se tiče obiteljskih stvari , samo ću reći;
Ja nemam ni kučeta ni mačeta. Točnije imam jedno kuće i za njim moje srcce tuče!!!! (aha krenula sam Sewenovim stopama). Da ponovim, imam jedno kuće i za njim moje srce tuče…… i doslovno me boli patika što će netko misliti o tome što ja javno iznosim svoje privatne stvari. Bitno je moje zadovoljstvo dok ja pišem.
A svakom onom mojem (ne)prijatelju koji se pravi da ne čita moj blog imam poruku, i to opet u Sewenovom stilu, koja kaže;
Dok se Điđi igra, Šuša kumpire guli, ti moj (ne)prijatelju, sa ovog bloga razguliiii…..
Ili priznaj da me čitaš,
I nemoj više, molim te, gluposti da me pitaš……
( svaka sličnost sa stvarnim osobama je NAMJERNA)
- 13:25 -
