Marketing
Razguliiiiiiiiii
Da me vidi netko kako sjedim na klupi u parku i čistim k'umpire, rekao bi da sam totalno pukla. A ja sam to upravo iz gušta učinila. Spojila sam ugodno sa korisnim. I to svega stotinjak, možda i manje, metara, udaljeno od mosta koji povezuje Zadar sa starom gradskom jezgrom-Poluotokom. Često posjećujem ovaj park kojeg ja zovem „kod Mornara“ zbog ogromnog spomenika Mornara koji je podignut na čast svim poginulim, znanim i neznanim, mornarima. Iako je park gotovo u samom centru grada, i okupan je suncem, ali ima i hlada, gotovo ga malo ko posjećuje . Tek poneki slučajni prolaznici se znaju odmoriti na klupicama parka ili poneki beskućnik ili neznani putnik, prilegne na klupici u hladu.
Osobno obožavam ovaj park koji je tako blizu a opet tako daleko. Više puta tjedno ja njega posjetim.
Ako ne sjedim na klupici i čitam, onda pišem nešto po lap-topu. A znam i ja noge dignuti na klupu i samo se odmarat; buljiti u prazno; disati i mirisati. Miješaju se mirisi mora, bora i rascvjetane lipe. A najljepše je sad u mjesecu Lipnju jer ljeto je počelo, a opet nije prevruće.
I tako sam ja ovu nedjelju, malo iza podne, sjedila na klupi i čistila k'umpire. Inače, ne volim čistiti k'umpire. Spora sam ka puž, a imam i „dvi live“ ruke. Točnije s ovom lijevom rukom ne mogu gotovo ništa. I dok ja očistim dva kumpira, prođe po' ure. A aj ti nešto skuvaj bez kumpira. A i moj Mali bi htio vani. Ostanem li kući čistiti kumpire, imat ću kasni ručak, ali neću izaći na zrak niti će moj Mali prošetati. Pa sam utrpala u vrećicu po' kile kumpira i isto toliko fažoleta, krpu da ne šporkam veštu, nožić mali i gulilicu kumpira. I uputila sam se drito do Mornara. A tamo nikoga, ali baš NIKOGA.
Sjela na klupu i guliiiiii. Uuuuuu lipote; priroda, svjež zrak, … ma milina. A Điđi ganja malo golubove, malo galebove pa odmori na svom/mo'm motoriću. I svako malo pogledam da li me ko gleda sa obližnjeg puta ili sa balkona i prozora obližnjih zgrada. Ma zaboli me, nek gledaju. Imaju i što i vidjeti. Meni je dobro, a imat ću i ručak. Niti ne osjetim da gulim te kumpire koje kući gulim samo kad sam nervozna i živčana. I guljenje kumpira me smiruje. Toliko se skoncentriram na kumpir i da se ne porežem pa zaboravim na ono zbog čega sam nervozna. A što ćeš- svaka budala ima svoje veselje pa tako i ja svoje posebne metode samoizlječenja. Jooooj da me vide oni tamo neki što me ne vole. Baš bi bili sretni kad bi me osim što se čude kad sama sjedim kraj mora još i kumpire čistim u parku.
Blago mojim (ne)prijateljima jer uvijek svi sve znaju o meni. Samo navrate na blog.hr i moj život im je na dlanu. Rekli bi neki da sam tuka što iznosim svoje privatne stvari javno, ali sve što ja napišem ovdje mogu reći pred bilo kim. A i ne želim da se stvari zaborave, pogotovo ove obiteljske. Pa ako nekoga veseli što ja čistim kumpire u parku ili što moj pas nema rep-slobodno nek' se veseli. A što se tiče obiteljskih stvari , samo ću reći;
Ja nemam ni kučeta ni mačeta. Točnije imam jedno kuće i za njim moje srcce tuče!!!! (aha krenula sam Sewenovim stopama). Da ponovim, imam jedno kuće i za njim moje srce tuče…… i doslovno me boli patika što će netko misliti o tome što ja javno iznosim svoje privatne stvari. Bitno je moje zadovoljstvo dok ja pišem.
A svakom onom mojem (ne)prijatelju koji se pravi da ne čita moj blog imam poruku, i to opet u Sewenovom stilu, koja kaže;
Dok se Điđi igra, Šuša kumpire guli, ti moj (ne)prijatelju, sa ovog bloga razguliiii…..
Ili priznaj da me čitaš,
I nemoj više, molim te, gluposti da me pitaš……
( svaka sličnost sa stvarnim osobama je NAMJERNA)
Post je objavljen 04.06.2024. u 13:25 sati.