ponedjeljak, 11.03.2019.
Teta Eta
Kakvo mi je raspoloženje bilo na kraju radnog tjedna, mislila sam da od žalosti neću dočekati novi radni tjedan. No, vikend je prošao neočekivano dobro. Malo suza moralo je biti, ali njih sam ostavila na groblju i krenula u nove pobjede. Ni sama ne znam iz kojeg razloga, ali izbjegavala sam maksimalno prijatelje. To znači da sam cijeli vikend bila „u avionu“. Tako bar moj mobitel kaže.
Lijepo sam sebe sredila, sjela na motorić i pičiiiiiiiiiiii.....bez plana i programa. Opet ne znam kako, ali završila sam u šopingu. I bome, sam dobro pazarila. Gotovo uvijek prije nego što si kupim neku novu stvarčicu koja mi nije neophodna ja u svojoj glavi promislim; „ Ma ne'š mi ti mog života pa ću si još patiti i uskraćivati stvari!“. I Tako se uglavnom moj ormar (pre)krca. A baš čudno kako nikad nemam ništa za obući?!!!!
Bilo je tu sitnih dogodovština za crknuti od smijeha, ali to inače tako biva sa mnom i neću se sramotiti, ali ću reći da ono što je obilježilo vikend su bili ručkovi. Teta smatra da se njen brat dovoljno namučio oko kuhanja godinama i ona je odlučila da će mu tu aktivnost olakšati barem vikendom. Meni ne pada teško ići kod tete na ručak jer teta mi je Superžena. Iako je starija osoba, mladenački duh koji posjeduje daleko nadmašuje smisao za humor i životnu radost koju posjeduju neke od mojih prijateljica. Ono što teta nikako ne želi kad joj dođemo u posjet je da joj išta nosim, mislim na poklone, mali znak pažnje. Čak se ljuti i za donesenu vrećicu kave. A dat će ti dušu svoju. Ne samo da mi ugođava u jelima koje poželim nego pri povratku kući mene nakrca poklonima, a tatu opremi sa skuhanom hranom za večeru, a i za sutra. Pa tko bi onda bio lud da ne ide kod tete?! A i taj osjećaj pripadnosti i familijarnosti mi jako godi. Sami oni, sami mi i eto ekipe za ručak, a i partiju briškule.
Ovaj put mi je dala novu kožnu jaknu i novčanik. Teta nema što nema i priznajem da se nosi pet put modernije od mene. Nebi znala izdvojiti ko je duhovitiji i simpatičniji; ona ili tetak. Također se ne mogu odlučiti ko bolje kuha od njih dvoje. Spremaju nam same delicije. Meni bude neugodno, samo toliko primati, a ne davati ništa, dok tata naveliko uživa u prilici i ne ustručava se niti malo izvaditi ni drugi pijat hrane. Nerijetko ga gurnem ispod stola aludirajući mu da se uspori u žderačini i onda se onako pristojno teti ispričavam „ Ma nemojte misliti da mi doma nemamo što jesti?!“:. A nažalost, ispada tako, ali teta/k vrhunski kuha. Kad se izredaju dva tri slijeda hrane, popijemo kavu, pojedemo slatko i tata svoju malu curicu uzme za ruku i pravac doma. A bar ono malo, ali baš malo što ja mogu učiniti za svoju tetu i dragog tetka je ispeći kolač. Ovaj put su to bile Princeze...
Najprije sam spekla svoj bezglutenski kruhić...
Rasporedila na brzake umiješanu smjesu za Princeze po
roštijeri......
Pola sata pekla svaku roštijeru.....
Skuhala kremu i punila Princeze.....
Pošećerila....
Upakirala ih u "nešto plastično" da budu spremne za transport mojim motorićem....
One manje lijepe princeze, ostavila sebi....
I via Teta Eta.......
- 09:33 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
