19
subota
kolovoz
2017
Kiša
Volim prohladne kišne večeri. Laganu oluju koju promatram iz sigurnosti tvoga doma. Lišće rasuto posvuda, grane koje se njišu u ritmu vjetra, krupne kišne kapi koje natapaju suhu zemlju i ostavljaju otisak na prozoru nad kojim stojim naslonjena.
Nekad je u redu gledati kako se nešto raspada, mijenja i urušava,a to nije tvoj svijet.
Nekada je dovoljno promatrati i znati da nije svaka promjena loša. Nije svaka oluja razarajuća. Ponekad oluja stvori baš onaj nered koji je potreban da se stvari ponovno dovedu u ravnotežu. Klin se klinom izbija.
Volim onaj prijelaz između ljeta i jeseni krajem kolovoza i početkom rujna. Vrijeme kada noći postaju hladnije. lišće crvenije, a miris kestena je već lagano u mislima. Traje ljeto još uvijek, ali je prijelaz očit. Zelenilo se polako pretvara u ogoljene grane drveća, a lišće hoda po ulicama. Tada vadim vestu iz ormara da se zagrnem, skuham toplu šalicu čaja i promatram.
Promatram bez potrebe da interveniram. Priroda čini svoje, nema potrebe da joj se miješam u instinkte.
Nema smisla da pokušavam mijenjati nešto što nije moje da mijenjam.
Jer nije svaka oluja razarajuća, nije svaki odlazak gubitak. Nije svaka bol ista, svaka boli na svoj način.
komentiraj (4) * ispiši * #
19
nedjelja
veljača
2017
Gotovo pa ljubav
Vratila sam se samo na kratko. Tek da pokupim ono što mi pripada i odlazim zauvijek. Kada sam odlazila nisam to učinila naglo, ishitreno. Nisam mogla jer sam toliko bila vezana za tebe da sam mogla osjetiti konope oko svojih ruku i nogu koji me stežu i ne daju mi dalje. Ti za to nisi mario, za moje urlike i vapaje. Nikada nisi mario. A zašto i bi? Tko me tjerao da se zaljubim u tebe i da ti odlučim dati sve ono što je dobro u meni.
Mučila sam samu sebe do krajnjih granica, sa besmislenim pitanjima, željama, neostvarenim scenarijima.
Iznutra sam pucala po pola, u meni se vodio rat u kojem je srce uvijek pobijeđivalo. Ostani još malo, nemoj otići možda se nešto promijeni, ne može ovako biti dovijeka. I bilo je u pravu, ne može...
Polako sam shvatila da ovo nije život, da ovo nisam ja. Shvatila sam da zaslužujem bolje i više od ovog tvog sranja. I trajao je taj proces zacijeljivanja poprilično dugo. Pustila sam srce da zacijeli do kraja polako i sigurno. Da zacijeli kako se spada i da bude dovoljno jako. I onda sam nježno, jedan po jedan, prerezala konope koji su me vezali. Položila sam ih na pod i otišla. Rane su ostale kao podsjetnik na tebe.
Sada sam se vratila da pokupim ono što je moje. I dok stojim tu u ovoj tvojoj čekaoni između tvoga srca i moga, vidim da su ona vrata, glomazna i teška, napokon otvorena. Stajala sam pred njima nebrojeno puta i molila te da me pustiš unutra barem na tren. Ali s druge strane bi bio sam muk, jedno veliko ništa. Čekala sam to toliko dugo da sada kada su otvorena ne marim više.
Imam nekoga svoga sada. Nekoga koga neizmjerno volim i tko me toliko usrećuje da sama sebe često pitam da li to sanjam ili je stvarno. I taj netko zaslužuje i ove rasute dijeliće mene koje sam došla pokupiti. Ne boliš me više... Više ne...
komentiraj (18) * ispiši * #
26
četvrtak
siječanj
2017
Stres
Stres... to je razlog zašto mi ništa ne ide. To je razlog zašto mi menga kasni, zašto nekad dolazi dva puta u mjesec dana pa sam vječno u faking ulošcima i pizdarijama, to je razlog zašto se ne osjećam najbolje i zato što ne mogu zaspati noćima. Srce mi prejako kuca i ne mogu se smiriti, ma stres kaj drugo.
Moraš si pokušati organizirati život, napraviti neki popis koji će te voditi, moraš misliti na budućnost. Mora ti biti stalo da nađeš posao, da imaš neki svoj stan, svoj prostor. Ali ono je da nemoj sad da te to neš pretjerano opterećuje. Je da lako reći... Stres... ajmo njega okriviti za sve. Stalo mi je do toga da imam svoj život, da se sama brinem za sebe. Stalo mi je do toga i to je ono što me vodi i logično je da kad ti je do toga stalo, da te ponekad i naživcira sve živo kad ne ide kako si zamislio. Pa nazovi ti to stresom ili kako god već hoćeš. Dokazala sam se toliko puta u životu, sama sebi prvenstveno, i sad to moram raditi ispočetka sve. Opet isponova... Pa neka bude tako ako već mora. Hvala svima onima koji su rekli ne i koji će to u mojoj budućnosti reći. Zbog vas tjeram sama sebe dalje...
Btw pozdrav svima koji su me čitali, tu sam živa i zdrava. Srce je zaigralo malo brže kad sam otvorila ovu stranicu :)
komentiraj (19) * ispiši * #
27
petak
svibanj
2016
Voljet ću te potiho
Značiš mi… značiš mi jako puno.
Znala sam da će doći dan kada će ti te riječi biti premalo. Kada jednostavno neće biti dovoljne. Unatoč zagrljajima i poljubcima koji govore ono što ja nisam mogla izgovoriti, unatoč tvojoj strpljivosti i čekanju da se to nešto u meni oslobodi i kaže riječi koje toliko želiš čuti. Unatoč svemu tome ja još uvijek mogu izgovoriti samo značiš mi jako puno. Više od toga ne mogu.
Znam što osjećaš prema meni, znam to od prvog dana. U potpunosti svjesna da me voliš istovremeno nevjerojatno sretna i prestrašena da ti neću moći odgovoriti jednakom mjerom. Voliš me punim srcem, zoveš me ljubavi, gledaš me kako me dugo nitko nije gledao.
I onda ja koja inače ne zatvaram usta na tako nešto nemam odgovora. Kad me pitaš, a što smo mi? Što smo mi to točno? Definiraj nas. Mi se družimo i lijepo nam je? Skupa smo i volimo se? Što smo?
i onda ja kažem jbg ne znam. Najgluplji odgovor koji mogu dati, najgluplji. Formuliraj jebenu rečenicu. Zaslužuje da formuliraš normalnu rečenicu.
I onda ti kažeš ma nema veze recimo samo da se družimo da nam je lijepo. Ne mora to biti ništa službeno, a znam da ti ta činjenica para srce. Ne razumiješ zašto mi je to tako teško. Ako ćemo biti iskreno ne znam niti ja, samo znam da svaki put kada bi to izgovorila sve bi lagano krenulo nizbrdo.
Polako, ali sigurno.
Pogledaš me, pogledam te, ustaneš i zagrliš me onako snažno kako volim i kažeš ono što meni para srce. Ne brini voljet ću te potiho.
komentiraj (7) * ispiši * #
06
petak
svibanj
2016
Mame umiru svaki dan
Mame umiru svaki dan. Pluća otkazuju, ne možeš disati, mozak ne dobiva dovoljno kisika, srce se trudi pratit ritam,ali ne ide. Monitor pokazuje ravnu liniju. Događa se, događa se svaki dan.
Stanice raka metastaziraju, šire se na druge organe i ubijaju sve ono što je dobro. Kemoterapije ne pomažu, kosa otpada, umor je prisutan,borba je teška i uzaludna.
Dolazi lijek, onaj koji je HZZO napokon odobrio. Savršeni kanditat si za njega. Sve opet izgleda bolje, izgleda kao da ti to možeš.
Lijek ne pomaže, rak se širi, ti si sve lošije.
Zvuk sirene hitne pomoći, bolnička nosila i maska za dovod kisika. Pluća ti ne rade kako bi trebala. Bolnička soba i ti u njoj. Ne ličiš na sebe uopće. Paralelna stvarnost koja te ošamari samo tako. Možda ne ličiš na sebe, ali to si ti. Ovo je sada tvoja i njihova realnost. Suze koje se slijevaju niz lice, zvuk jecanja koji preplavljuje sobu. I riječi koje ne želite čuti. Mi tu ništa ne možemo, žao nam je… Mi tu ništa ne možemo.
Nisi spavala već dvije noći, doktori kažu da moraš,ali ti nećeš. Kao da si znala ako ih zaklopiš sada da ih nikada više nećeš otvoriti. Ta mala bitka je tvoja za kraj.
Tog utorka se više nisi mogla boriti protiv svega onog što je bilo na tvojim leđima. Brže od očekivanog stanje se pogoršalo. San te zvao puno jače nego prije.
Udahnula si još jednom onoliko koliko su to tvoja pluća to dozvolila, sve ih još jednom pogledala na okupu…svoju obitelj. I onda si usnula zauvijek.
Mame umiru, svaki dan, ali samo jednom umire MAMA.
Posvećeno ženi koja je 2.5. 2016.god izgubila borbu sa rakom dojke. Malo je reći da nikada nećeš biti zaboravljena.
komentiraj (9) * ispiši * #
29
utorak
ožujak
2016
Sa druge strane nišana
Kada si netko uzme za pravo uzeti život drugom živom biću bez ikakvog razloga. Ući u tuđe dvorište uzeti pušku i ubiti psa koji je nekome bio kućni ljubimac ili ubiti psa kojeg netko želi spasiti, uzeti ga na privremeni smještaj i dati mu sve ono što nikada nije imao. Onda te ja pitam tko si ti pička ti materina? Lokalni baja koji misli da je bog i batina ako ima pušku i par metaka? Djelitelj pravde koji odlučuje tko će živjeti, a tko umrijeti? Ljudsko biće? U ovoj državi očito da, ovdje si sve to.
A što misliš da okrenemo situaciju. Da negdje Bogu iza nogu gdje te nitko ne može čuti, u nekom mraku mi tebe stavimo na nišan. Prisilimo te da klekneš, opalimo ti par šamara i stavimo ti pušku nasred čela. Samo nam reci kako se sada osjećaš? Samo to. Da li te strah? Da li mi tebi sad izgledamo kao bog i batina? Vjerojatno da.
Da mi to napravimo, mi tada ne bi bili humani, ajme kako smo mogli. Mi bi tada bili stoka koja ne zna za bolje, stoka koja ne zna kako se stvari riješavaju.
Ne mogu reći da bi bila sposobna učiniti takvo što, ali vidjevši što se događa zadnjih dana ne mogu reći i da ne bi tako reagirala.
Ne dovodite ljude u situaciju da sami riješavaju stvari i da vam vrate milo za drago. Ne igrajte se sa takvim stvarima nikada.
Mahatma Gandi je rekao:„Veličinu i moralni napredak jedne nacije možemo mjeriti time kako postupa prema životinjama.“ Ako je ovo istina onda smo mi u dubokim govnima.
komentiraj (5) * ispiši * #
07
nedjelja
veljača
2016
Oprezno
Rastali smo se ružno, onako kako nitko ne treba da se rastaje. Previše svega... Previše grubih riječi, uvreda i psovki, previše emocija koje možda još uvijek govore da nam je.stalo. I stalo nam je, ali ne da se volimo nego da povrijedimo jedno drugo. Uvukla sam se u tu tvoju igru iz koje nisam mogla izać. Začarani krug. Na tren sam postala ono sto sam se zaklela da nikada neću biti. Bahata i ohola. Bezobrazna i besramna. Izvukao si iz mene ono najgore. Lavinu koju nije bilo moguce zaustaviti.
Riječi bole, koliko god se pravili da nije tako. Neke stvari dok se ne izgovore ne postanu stvarne. Unatoč djelima, odbacivanjima. slutnjama. Srce se još uvijek da zavarati. Riječi su pečat na kraju priče. Kraj nadanju i zavaravanju. Ono što sam ti tad izgovorila požalila sam istog trena kada sam to i izgovorila. I sve ono što si ti meni napravio, svaka sitnica kojom si me povrijedio u tom trenu postala je nebitna.
"Ne volim te i nikada te nisam voljela." To je karta na koju sam igrala. Lagala sam kao pas. I u tom trenu sam htjela da mi kažeš da to ponovim, da me upitaš što sam to rekla. Htjela sam da kažeš bilo što... ali nisi. Moje riječi su bile zadnje. Moje laži su bile posljednje.
Riječi ponekad bole, koristite ih oprezno.
komentiraj (21) * ispiši * #
09
subota
siječanj
2016
Kako ne biti ashoole u busu
Kada se svakodnevno vozite u četiri busa i to u svakom po više od sat vremena onda se svačega nagledate. Vozači su najčešće za svaku pohvalu, ne voze nas kao vreće krumpira, stat će vam i van stanica na kojima stoje ukoliko ih zamolite i pustite da se pokoji put vozite i bez mjesečne karte ako ste ju zaboravili.
Putnici s kojima dijelite vaše divno putovanje su pak druga priča. Ima ih svakakvih doslovno, ali upute kako ne biti ashoole u busu su zapravo poprilično jednostavne.
Kao prvo, najbolji su mi ljudi koji se sjednu do prolaza iako je mjesto do prozora slobodno. Nemam ja ništa protiv sjedite vi gdje hoćete, ali kada je bus skoro pa pun ne možete očekivati da vas netko neće pitati da li je mjesto do vašeg slobodno. To kaj ste sjeli do prolaza ne znači da ste privatizirali oba mjesta. Znači sjedite gdje hoćete, ali kad vas netko zamoli da sjedne do vas nemojte raditi grimase ko da vas je zamolio da se vozite na krovu busa.
Drugo, kada se vozimo rano ujutro većina ljudi uhvati tih sat vremena da još malo odspava, a i oni koju ne spavaju odmaraju lagano oči. I to bi bilo super raditi u miru i tišini. Fala Bogu nismo u crkvi, ali kad vozač već lijepo stiša muziku, ugasi svijetla i pojača grijanje ne morate vi pričati na mobitel kao da ga ni nemate. Ljudi moji, mobiteli imaju zvučnike čuje vas ovaj s druge strane bez brige. Ovak i taj s druge strane telefona i svih mi ostali znamo da su tablete koje tražiš na desnoj strani njenog ormarića, da bi trebale bit još dvije i da ti je oprala gaće jučer navečer da danas imaš čiste. Cijela hrpa nepotrebnih informacija. Znači, pričajte na mobitel samo to radite kao i svi normalni ljudi.
Treće, sjedala u busu su relativno uska i za većinu ženske populacije, a onda ne moram pričati kak je muškom rodu. Sad kad je ovak zima i hladno svi imamo debele jakne, šalove, rukavice, mi žene imamo torbe i svašta nešto još uz to. Kak je u busu poprilično toplo većina nas skine jakne jer bi inače prokuhali. E sad kak se približavamo kolodvoru treba se obuć. Taj proces je zapravo vrlo jednostavan, ali se može i zakomplicirat do besvijesti s nekim ljudima. Dakle, uvijek ima ljudi koji se u oblače i do 10 min prije dolaska na kolodvor i onih poput mene koji se obuku u zadnji tren jer ne volim sjediti u jakni. Znači, sve kaj se mora napravit je kad vidite da se ovaj do vas oblači pomaknete se malo od njega da čovjek može provuć drugu ruku u jaknu, a ne se praviti mutav. Kad se on obuče, i vi napravite isto i on se vama malo pomakne i to je to. Poprilično jednostavno zar ne.
Četvrto, pun je bus i približavamo se kolodvoru, ali do njega imamo još dobrih 5 minuta. I onda ono komešanje kad se nervozni dio busa krene dizat sa svojih mjesta i zakrče prolaz. I to uvijek budu stariji ljudi koji i ovako jedva drže ravnotežu, a kad je bus u pokretu, ne dao Bog u zavoju, a oni stoje u busu ne moram vam onda ni reć da je vrlo lako nekog očekivat u krilu. Da ne spominjem guranja koja nastanu kada bus stane. Dajte sjednite na miru tih 5 minuta i kada bus stigne na dolazni peron ajmo izaći iz tog busa jednom normalno ko ljudi, a ne kao da nas je netko pustio s lanca. I jedna uputa muškoj populaciji bilo bi vrlo lijepo kad bi se barem pokoji put ponijeli džentlmenski i pustili i nas žene da ustanemo sa sjedala ko ljudi, a ne se gurat ispred nas ko da nas nema.
I to je to samo budi normalan, nemoj biti ashoole.
komentiraj (14) * ispiši * #
25
petak
prosinac
2015
Sreeetan Božić :))))
Svim blogericama i svim blogerima od srca želim sretan Božić i sve najbolje. Neka bude sreće, zdravlja i ljubavi. Provedite ga s onima koje najviše volite. I odahnite malo od sve te lijepe hrane i pogledajte oko sebe. Udahnite duboko i barem u sebi recite hvala za obitelj i ljude koji vas okružuju jer to je bit blagdana. Pusaaaaa svima :****
komentiraj (12) * ispiši * #
05
subota
prosinac
2015
Kada blogerica pronađe posao
Vaša blogerica je napokon našla posao. Taman kada sam sve htjela poslati u tri lijepe jer mi je na vrh glave bilo glupih intervjua za posao koji su sve osim intervjua. Dođete, poslodavac vam kaže kako se puno kandidata javilo za navedeno mjesto i još vam se žali kako ne zna kako će odabrati od svih kandidata. A vi sjedite na onom stolcu i mislite si žali Bože vremena i škole i učenja. I ove jebene košulje koju sam obukla ma fuck that shit.
No zaključila sam kako sam premlada da dignem ruke od svega, puno premlada i zapela sam ko pitbull jače nego ikada. I sreća mi se nasmijehnula. Počela sam raditi. Posao nije blizu, imam sat i pol do posla i isto toliko ili malo duže zbog gužve do doma. Ne žalim se za sada, sretna sam da mi je netko napokon pružio priliku da pokažem što znam i što mogu.
Ono što sam skužila je da mi blog fali i to onako dobrano. Ne stignem niti pisati niti vas čitati onoliko koliko bih željela. Posao mi to za sada ne dopušta. Zato sam vikendom tu da nadoknadim izgubljeno. Krajem 11.mjeseca mi je bila i godišnjica moga bloga, sjetila sam je se, ali nisam je stigla obilježiti jednim postom. Bitnije od posta mi je ipak bilo to što sam se uspjela sjetiti kako sam se osjećala baš toga dana kada sam otvarala blog. Svega sam se sjetila odjednom i osjetila ponosnom što sam dio ove zajednice, ovoga svijeta u malom. To što imam potrebu podijeliti s vama svoje bitne životne trenutke govori dovoljno koliko mi ovo znači. Samo ću reći hvala vam što ste me od prvog dana prihvatili kao svog punopravnog člana. Hvala vam onako od srca.
komentiraj (18) * ispiši * #
20
petak
studeni
2015
Kolodvor
Na mom autobusnom kolodvoru nikada nije gužva. Samo kada školarci dolaze u školu nastane kratko komešanje i vreva njihovih glasova. Sa odlaskom njihovih buseva nestaju i njihova vedra lica i žamor koji proizvode. Ostatak ljudi koji čekaju svoje buseve svoje čekanje provode u tišini i u svojim mislima. Čak se i teta za šalterom koja bi trebala najaviti dolaske i odlaske buseva nešto ukmusila. Sjedeći za svojim stolom, zaštićena staklom od mrzovoljnih putnika valjda se osjeća dovoljno sigurno da malo ubije oko i ne najavi pokoji bus. Who cares anyway, busni je ionako relativno mali i svi busevi koji dolaze jasno su vam u videokrugu. Ne možete ih fulati ni da hoćete. Bus kojeg ja čekam nije još niti na vidiku. Ja ne čekam bus da krenem negdje, čekam bus da mi dovede nekoga.
I prošla sam ovaj scenarij u svojoj glavi valjda milijun puta. Dolazim na busni ranije ne bi li mi tvoj bus slučajno promaknuo. Vani je hladno, pravi studeni mjesec. Moje srce ubrzano tuče i nervozno koračam s jedne noge na drugu, pogledavajući na sat. Ta nervoza i istovremena sreća se miješaju u ravnomjernim omjerima što dovodi do osmijeha kojeg ne mogu skinuti sa lica. Čujem zvuk kotača autobusa, dva busa dolaze istovremeno. Znam da je ovaj drugi tvoj, tvoj je bez sumnje.
I sada dolaze dva busa istovremeno. Ne znam u kojem je točno taj koga ja čekam. Hladno je, ali moje je srce mirno, nisam nervozna. Zvuk kočenja zaustavlja autobuse gotovo istovremeno. Tuđe ruke oko moga struka. Ugodne, ali tuđe… Tvoj bus i tvoje ruke ionako nikada nisam dočekala.
Ne brani mi ono što ne možeš zabraniti čak i da hoćeš. Moje misli nisu nešto što možeš zaustaviti, prekinuti ili spriječiti. To ne mogu niti ja, a kamoli ti.
komentiraj (13) * ispiši * #
15
nedjelja
studeni
2015
Onako za moju dušuu :))
„If you ever had a broken heart you're about to remmber it now.“
I samo ona i mikrofon na sceni. Klavir u pozadini. Bez specijalnih efekata, molim. Nikakav light show ovdje nije potreban. Plesači danas mogu ostati doma. Bez ikakve koreografije, molim. Na njoj decentna odjeća dostojna dame. I to je to. Ta velika pozornica na čijoj sredini stoji jedna djevojka koja zna da joj ne treba ništa više. Ona ima svoj glas i svoju priču koju će ispričati na način da će zauvijek ostati urezana u srca svih onih koji ju čuju. Njezin glas te odvodi tamo gdje ona želi, u njezin svijet, gotovo hipnotički. Tih par minuta si njezin i njezina i ona te ne pušta. Glas koji podsjeća na ono što je bit glazbe, a što smo po putu nekako izgubili i zaboravili. Nikakva golotinja, nikakvo mrdanje guzicom, odvlačenje pažnje sa pjesme koja ima dva stiha doslovno. Ona u glazbu daje sebe i dijeli ga s nama. Rijetko je to dns zar ne? Nekima vjerojatno i čudno. Kako netko može uspjeti bez da pokaže malo kože. Iskrivljena vjerovanja daju iskrivljene ljude. Datuma 20.11. njoj izlazi novi album. I ja kao i hrpa ljudi diljem svijeta se veselim tome kao malo dijete. Ona da meni abecedu otpjeva ja bi bila presretna. I zato don't fight it ljudi samo go with the flow. I volite Adele.
Zahvaljuujem @Superwoman koja je požurila ovaj post jer je odavno u mojoj glaavi. A i nekako se poklopilo da poveznica koju mi je stavila u komentar ima veze sa postom hehe J))
komentiraj (11) * ispiši * #
15
četvrtak
listopad
2015
Daj mi bilo šta
Daj mi nešto…
Nešto s čime se mogu boriti
Bilo šta…
Riječi koje mogu krivo protumačiti
Postupci za koje te mogu kasnije kriviti
Blicanje lampice za obavijesti
Lažnu nadu…
Daj mi bilo šta…
Bilo šta osim ove tišine
Ovog muka koji stoji između nas
I koji me jebe u mozak
U toj tišini svi moji udarci odlaze u prazno
Svi moji pokušaji da ti skrenem pažnju
Da ti pokažem da sam vrijedna toga
Sve to odlazi u ovo veliko ništa
Jer kako se boriti s nekim tko to ne želi?
S nekim tko nije tu?
Nikako…
Borim se sama protiv sebe...
komentiraj (16) * ispiši * #
21
ponedjeljak
rujan
2015
Sve na nas
Svaki pravi kladioničar, a i onaj koji tek počinje zna da je vikend najbolji za gubljenje para. Zvučna imena klubova, sve lige su u punom zamahu i onda od cijele hrpe parova koja se nudi treba izabrati one prave, dobitne. Ponekad odigram nešto onako sebi iz gušta, ali mi to jako brzo dosadi u prijevodu čitaj jako brzo izgubim pare, ali moji ulozi nisu veliki 20 kn max za cijeli vikend. Kad to izgubim onda sam mirna i narednih pola godine ne pomislim na kladionicu nego samo uživam u utakmicama. Ne razumijem ljude koji ostavljaju brdo para na nedobitnim parovima. Polako ljudi meni nekad žao i tih 20kn šta mi poždere Supersport.
Imam ja i svoja pravila kojih se držim, a to su nikada se nemoj kladit protiv svojih, ali doslovno nikad. Nema tog Boga koji bi me natjerao da igram protiv svoga Hajduka ili protiv Manchester Uniteda. To su moji klubovi i protiv njih se ne igra, to je nepisani zakon kojeg se držim. Drugo pravilo je da ne igram talijansku ligu jer mi jednostavno ne odgovora i treće pravilo je slušaj svoj instinkt pa makar izgubila. Nikad ne idi protiv svog instinkta.
Prokletstvo toga svega je to što više znaš o sportu to ti je gore. Napraviš cijelu lijepu malu analizu u svojoj glavi zašto i kako bi neko trebao pobijediti, ali to vrlo često padne u vodu. Nekada razum nije najbolja nit vodilja. Ponekad srce pobijedi razum kao što momčad koja je totalni autsajder pobijedi velikog favorita. I to su trenuci koji čine sport lijepim jer na terenu ne igra statistika, ne igraju prijašnji susreti, ne igraju milijuni. Na terenu se moraš dokazati da si vrijedan te statistike i tih para koje se vrte oko tebe.
Sjećam se jednom tvoga pitanja da li bi stavila na nas. Zbunila sam se u prvom trenu. Kladioničarski riječnik ti nije bio svojstven. Zamislila sam se nad tim. Ulog su bila dva srca, mogući dobitak je bila ljubav koja bi trajala, a gubitak slomljeno srce koje neće tako brzo zacijeliti. Statistika nam je išla u korist itekako, razum i srce su bili suglasni.Mi smo bili čista jedinica koeficijent 1,05. Da. Moj odgovor je bio da stavila bi na nas.
Čak i danas kada s odmakom gledam na nas često se sjetim toga pitanja iz nekog razloga. Mi smo bili oni favoriti koji su pali tako lako bez prave borbe. Favoriti na koje nitko ne igra jer je koeficijent premali i naša pobjeda se podrazumijeva. A onda kada smo izgubili naš poraz je odjeknuo. Odjeknuo tako jako da je polomio sve ono dobro u meni . Niti te ljubavi su se uhvatile za moje srce, moju dušu za sve. I kada su popucali konci koji su to držali na okupu sve se slomilo. Taj poraz me uhvatio nespremnu. U potpunosti nespremnu.
Komentar poslije naše utakmice? Nismo bili pravi, nismo bili pravi jedno za drugo.
komentiraj (17) * ispiši * #
11
petak
rujan
2015
you can do it
Čekam te Marine, čekam. Piva je tu, barem za mene jer ti ne smiješ pit za tebe ima vode, grickalice su isto tu kao i dekica jer je baš nekak jako zahladilo. Uglavnom sve je spremnooo i čekam te. I ne moraš ništa govoriti jer sve znam. Znam da nekad znam bit gruba prema tebi i da ti znam svašta reći, ali jbg kad me tako lako izbaciš iz takta. Ja si jednostavno ne mogu pomoći, eto. Šta ja mogu kad mi je takva narav. Znam da ti zamjerim svašta i ne puštam to dugo, dugo. Sve znam. Ali i stalo mi je to isto znaš. Ne bih te tu sad čekala da nije tako. Davno bi ja tebe otkantala i poslala u k… Ali eto tu sam. Ja sam uvijek tu da ti kažem ajdeeee you can do it Marine. I da mene samoo malo poslušaš bolje bi ti išlo na poslovnom planu. Vjeruj mii znaam ja šta pričam :P
Zato te danas molim samo polako i koncentrirano. Veliki je zadatak ispred sebe, jedan koji nikad dosad nisi uspio riješit. Imao si 13 pokušaja i niti jednom nisi bio niti blizu riješenja. Svaki put si mi popio toliko živaca s tim, ali jbg tako je valjda moralo biti. Uglavnom ja sam tu ispod dekice sa pivom u ruci i grickalicama koje sam već napola pojela. Daljinski je isto tu kao i eurosport. Marine ajmo ako negdje možeš dobit Noleta onda je to ovdje na us openu. Sretnoooo Mrnja 
komentiraj (14) * ispiši * #
02
srijeda
rujan
2015
Budi
Budi moje ljeto, moja zima
Budi mi blizina i daljina
Budi moje slovo, moja nota
Moj jarbol, moja flota
Jer na kraju svake moje priče si ti
Kad se odlučim umoriti od ove besmislene borbe
Od rata koji vodim sama sa sobom
Kada prestanem komplicirati i smišljati izgovore
Ostaneš samo ti….
I onda je svaka moja riječ za tebe
Svaki moj stih je tvoj
Moje ruke, moja koža
Moj dodir i moja duša
Sve je tvoje i sve je to samo za tebe
Odjednom je sve jednostavno
I kristalno jasno poput sunca
Ostaje samo onaj jedan strah
Jer ne bojim se života s tobom
Nego života bez tebe
komentiraj (14) * ispiši * #
26
srijeda
kolovoz
2015
Bauštela here I come :))
Već se zadnjih nekoliko tjedana bavim određenim fizikalnim poslovima. Znači čekić, pajser u ruke i deri. Izbijaj čavle, zabijaj čavle, ubijaj čavle i tako ponovno dok se sve ne posloži kako treba. Pritom još uvijek pokušavam na životu održati svih svojih 10 prstiju ruku i poprilično sam uspješna u tome. Ne mogu reći da sam nešto spretna s takvim stvarima, nikad se time nisam neš bavila šta ja znam. Ali naučila sam jbg nije to mudrost, ali fali mi prakse itekako. Godi ta fizička aktivnosti iako je taj entuzijazam oko bavljenja tako nečim trajao relativno kratko oko dan i pol. Već nakon toga su leđa počela boljeti prilikom sagibanja, ruke od čekića i noge od konstantnog čučnja. Jebiga, svjesna sam da mi je forma na jednoj čvrstoj nuli i držim se na toj razini već jedan duži period. No, nema veze bitno da se ima dobra volja za radit.
Prva stvar koju sam skužila je da to odličan stress relief. Sve što te muči možeš iskaliti na tom čavlu. Dečko ti je digao živac, pas te ne sluša ili ti je muka od svega pomalo, nebitno. Čekić u ruke i samo deri dok ti ne bude bolje. Osjeća se čovjek slobodnije tako kada ne moraš to držati u sebi. Iako postoje svojeglavi čavli koji dižu razinu stresa, oni koji se pigaju kad ih hoćeš zabiti pa ih ispravljam, ali nije to do čavla nego do mene koja ih ne znam zabit kako treba. A nakon takvog dana nema čovjek vremena za razmišljanje o nebitnim stvarima pa se puno lakše spava.
Druga stvar je ta da se čovjek fakat osjeća dobro kad napravi nešto svojim rukama. Uzmeš letvu pa ju malo izbrušiš, zabiješ ju za drugu letvu i za čas posla stvoriš nešto. U mojem je slučaju to bio stolić. U ovoj šugavoj državi gdje se na sve mora čekati odlično je kada se stvari odigravaju tempom koji ti postaviš, a rezultate rada vidiš odmah. Plus znaš da radiš za sebe, odmoriš se kad hoćeš i koliko hočeš. Na kraju dana si umoran, ali barem znaš što si napravio. Rezultati tvoga rada su tu ispred tebe.
I zadnja stvar koja je i najbitnija. Totalni respect radnicima koji ovaj posao rade svaki dan, cijeli dan. I prije sam ih poštovala maksimalno. Uvijek se sjetim slika uzavrelog grada na +35 stupnjeva i tih ljudi kako asfaltiraju ceste na plus sto stupnjeva. Ali sada kada čovjek to iskusi iz prve ruke tek sada shvaća koliko je ovaj posao zahtjevan, a slabo plaćen. Respect od mene ljudi.
A što se mene tiče jebeš ekonomiju nema tu kruha, odoh ja put bauštele
komentiraj (12) * ispiši * #
21
petak
kolovoz
2015
Prelako...
Čekam da me prođe.Da samo ode od sebe nekako. Koliki je vremenski rok da ljubav prema nekome nestane, da se ispere u potpunosti? Da kada ustaneš ujutro ne osjećaš ubrzano kucanje srca jer toga nekoga nema i onda ponoviš taj isti scenarij navečer kad legneš u krevet. Koliko izgubljenih sati razmišljanja o tome što je moglo drugačije je potrebno? Koliko stvari mora proći, a da ja ne pomislim ehh da si sada ovdje pa da ovo skupa doživimo. I da se ne pitam da li ti ikad razmišljaš o meni ovako kao što ja razmišljam o tebi. Koliko toga je potrebno, jebem mu više. Reci mi rok pa da znam koliko ovo sranje može trajati. Netko mi je nekad rekao sve je u tvojim rukama. Odluči kako ćeš, kada ćeš i zašto ćeš. Ta pravila za srce ne vrijede i nikada nisu vrijedila. Njega čak i ako ne pustiš ono bira po svom. I možeš ti tjerati po svome koliko god hoćeš, ali njegova je zadnja. Srce ne igra na kartu vremena.
I da ti mogu nešto reći za kraj, da si sada ovdje rekla bih ti... Hodaš svijetom tako nesvjestan koliko se lako u tebe zaljubiti.
komentiraj (8) * ispiši * #
29
srijeda
srpanj
2015
Ne znaš li?
Ljetna je noć, ona vruća i sparna kada se jedino možeš vrtiti po krevetu jer san neće doći tako lako. U sobi je mrak, ne potpuni jer se roletna ne da spustiti do kraja pa se u kutu vidi svjetlost ulične lampe. Tako je to već godinama i odgovara mi ta mala nit svjetlosti koja ovaj mrak čini manje zlokobnim. Sobom se širi miris svježe oprane posteljine pomiješan sa mirisom vina. Ona jedna čaša koju sam popila jer mu nisam mogla odoljeti sada isparava. Dobro ajde bile su dvije čaše, ali tko još čaše broji.
Ležim i ne mogu zaspati naravno. Tko bi po ovakvom vremenu uopće mogao spavati. Tijelo mi je umorno, ali misli rade, one ne poštuju nikakva pravila. Dolaziš mi u misli kad već ne možeš u san. Prvo što pomislim je da čak ni pored tebe ne bi sad mogla lakše zaspati. Inače, kad ne mogu spavati čim pomislim da si ti ovdje to me smiri. Jebiga, sada sama sebi smetam u krevetu, iako bi bilo lijepo da si tu samo da te vidim. Ali znam da ne bi mogla odoljeti tvojem osmijehu i očima. Zagrlila bi te da osjetim tvoj miris na svojoj koži. Sa svakim drugim bi me zagrljaj dvaju znojna tijela u ovo doba odbio. Ma daj, kakva diranja jbt pusti me da dišem. Ali s tobom je drugačije uvijek je i bilo. Koliko god to otrcano zvučalo to je tako. Iz frižidera bi izvadila bocu s ostatkom ohlađenog vina i dvije čaše. Sjedili bi na mome krevetu i polako ispijali tu divnu tekućinu koja tako godi. Naslonila bih svoje lice na tvoj vrat i nježno te poljubila. Poljubila bih te onako kako bih voljela da netko mene poljubi. Nježno, ali odlučno kao kad smo bili... U taj tren čujem otkucavanje sata. Brojim koliko puta zvoni. Ponoć je već tu.
I onda kroz moždane vijuge prolazi misao-Ne znaš li da je opasno u ponoć misliti o ljudima koji nam ne pripadaju.
komentiraj (16) * ispiši * #
05
nedjelja
srpanj
2015
Baka
Ima nešto vrlo posebno u bakama. U tim izboranim rukama koje su testament vremena koje prolazi. U toj toplini njezinih očiju kada me pogleda i u rukama koje stvaraju čuda u kuhinji. Sve one fine stvari koje ja mogu napraviti,ali njezine su sto puta finije tzv. bakina čarolija. MMMM bakina kuhinja kada zamiriše niti jedna svjetska kuhinja joj nije ni do koljena.
Stvaramo jedinstvenu vezu sa bakama… One nam daju da radimo ono što doma nikada nismo smjeli, da jedemo slatkiše do mile volje,da se igramo po cijeloj kući, ostajemo budni do kasno u noć. Uz one poznate riječi: Joooj da te tvoja mama sada vidi šta radiš. Bake su uvijek tu da nam popuste, progledaju kroz prste.
One nas onako nečujno u pozadini paze cijelo vrijeme kako rastemo kada krenemo u vrtić, u školu. Uvijek spremne da uskoče kada je potrebno da nas čuvaju, da nas nahrane samo kako bake znaju. Mi smo bakin ponos i dika. I to su sjećanja koja uvijek ostaju duboko urezana u naš identitet.
Danas kada me odavno nije potrebno čuvati i kada sama sebe mogu kontrolirati kada je unos šećera u pitanju na spomen bake uvijek imam osmijeh na licu, toplo mi je oko srca. Sada osjećam potrebu da joj pomognem nositi stvari ko kako je ona mene nosila kad sam bila mala, da ja njoj pročitam šta piše na deklaraciji jer su njoj slova premala ko što je ona meni nekada čitala bajke, da joj odem u ljekarnu i da brinem za nju kad je bolesna.
I baš zato što su posebne, teško nam je kada odu zauvijek. Kada se te divne oči zatvore. Prijateljica mi je javila da joj je baka preminula. Rekla je to kroz plač tako da je i mene stegnulo u grlu. Šutila sam dobrih 15 sekundi jer sam osjetila da su mi oči pune suza ,a nisam htjela da ona to osjeti u mome glasu. Znam koliko ju je voljela i što joj je značila. Hoću reći nešto što će je utješiti iako je sada neutješna, hoću joj reći da sam tu ako joj zatrebam, ona sranja oko toga da treba biti snažna preskačem. Samo ti plači na drugima je da sada budu snažni,a ne na tebi. I možda i mogu pronaći prave riječi da joj to kažem ,ali ne mogu napraviti ništa što bi joj nju vratilo. Što bi taj sunčani i vrući dan pretvorilo u samo to u sunčani i vrući dan koji prolazi onako polako bez posebnog značaja.
Od nikoga se nije lako oprostiti zauvijek.
komentiraj (16) * ispiši * #
18
četvrtak
lipanj
2015
Gorke pilule
Snaći ćeš se ti bez mene, u to uopće nema sumnje nikakve. Vjerojatno ću ti se i izgubit u sijećanju nakon nekog vremena jer tako to ide kod tebe. Dok ja pamtim svaku sitnicu, ti se i ne trudiš toliko, niti blizu. Ne znam zašto to sad uopće spominješ kad je očito pitanje: Kako ću ja bez tebe?
Nije li jadno kako uvijek kad se prekine neki odnos jednoj strani ostane gorki okus u ustima? Okus neuspjeha i pitanje šta se moglo drugačije napravit. Pogotovo kad ste žensko, ta razmišljanja mogu ić u nedogled, dok sama sebe ne izludim i zabranim si da više razmišljam o tome. Hahah ko da od toga ima neke prevelike koristi.
I dok se ranije nisam susretala sa tim stanjem i sranjem u zadnje vrijeme sam imala nekoliko odnosa u kojima sam ja bila ta koja je na kraju priče ostala stajat na mjestu i pitat se wtf se upravo dogodilo. Ne pojavi se taj osjećaj tek na kraju priče, pojavi se on puno ranije iz meni nepoznatog razloga. Zabluda je misliti da je bilo koji odnos gotov kad se kažu riječi gotovo je. Gotov je on puno ranije od toga. Paradoks naše priče je taj šta ću ja prekinut taj naš odnos iako to ne želim. Razlog? Ne želim se više mučiti. Tebi možda sve ovo odgovara, ali meni ne.
Prošla sam ja sve one glupe faze. Od toga da sam mislila da imaš previše posla, pa tražila problem u sebi, pa očajavala itd. U prijevodu prošla sam sva ona sranja koja sam mislila da nikad neću prolazit jer mi je to bilo jadno. Zašto patiti za nekim ko te neće? EE vidiš lijepo mi se to obilo u glavu i zato se ovim putem ispričavam svima kojima sam govorila da se ne ponašaju kao da su u ljubavnom romanu. Ne vjeruje čovjek u puno toga dok mu se samom sve to ne dogodi.
I na kraju ostane to pitanje s početka priče: Kako ću ja bez tebe? Pa već sam sad zapravo bez tebe, samo si mažem oči nekim lažnim pričama o budućoj sreći i ne znam ni ja čemu. Kad bolje promislim navikla sam ja biti bez tebe. Sada još samo moram naučiti kako da se natjeram da me ta činjenica ne izluđuje.
komentiraj (12) * ispiši * #
12
petak
lipanj
2015
Misli
Ne napišem dugo ništa na blogu i onda se danas odlučim po ovoj vrućini koja ne popušta uz bocu mineralne sjest za komp i napisat nešto. Tek toliko da dam poneki znak života
Dobro čitam ljude. Znate kako kažu svako cigo svoga konja hvali.
Prvi dojam me u devedeset posto slučajeva ne vara. Ponekad je malo neodlučan i treba malo više vremena, ali ako ga pustim da odradi svoje bez ometanja pročitat će osobu jako dobro.
Znam do koje granice mogu sa nekim ići, u kakve razgovore se možemo upuštati i kojih tema se možemo dotaknuti. Odlično je kada te netko iznenanadi, pa netko s kim si mislila da ne možeš pričati o ljubavi, problemima na kraju ispadne osoba od itekakvog povjerenja. Najgore je kada se dogodi obrnuto pa netko tko je trebao bit osoba od povjerenja postane najveći stranac na svijetu u situaciji kada bi ti trebao biti najbliži. Jebiga valjda je to život kako bi neki rekli, ali je to gorka pilula za popit.
Što je moj prvi dojam rekao za tebe? Moj prvi dojam je bio oboren s nogu kada si ti u pitanju. Sve je bilo na mjestu, sve kockice su se posložile savršeno. Nije bilo razloga da ti ne vjerujem jer je tvoj način razmišljanja bio vrlo blizak mome. Došli smo do toga da skoro ništa nisam krila od tebe. Sve što mi je bilo na pameti sam ti rekla i mogli smo se zajebavati satima na istu već sto puta prožvakanu temu bez da ona i u jednom trenu postane dosadna. Takva osoba se definitvno ne sreće svaki dan.
I onda se nešto promijenio, nisam točno sigurna što. Znam samo da sam ti u jednom trenutku postala manje bitna. Nije se dogodilo ništa epskih razmjera u našem odnosu. Način komunikacije je ostao poprililčno jednak, ali sitnice su govorile da to više nije kao prije, barem sa tvoje strane. Dugo sam se borila i još uvijek se zapravo borim sama sa sobom da izađem iz starog filma i da prihvatim da nismo više isti kao prije. Sto puta mi je došlo da kažem fuck that shiit i da dignem ruke od svega jer kao što sam rekla u jednom od prijašnjih postova čekanje i strpljenje ne ide dobro uz moju nemirnu narav. I da je netko drugi u pitanju, bilo tko drugi vjerujem da bi to već odavno napravila. Što me spriječava da to napravim s tobom? Ne znam niti sama.
Samo znaj jedno, nikad nisam bila niti ću biti spremna na mrvice sa nečijeg stola, to zaboravi.
komentiraj (15) * ispiši * #
18
ponedjeljak
svibanj
2015
Da ili ne?
Već duže vremena razmišljam da nekome kažem da pišem blog. Imam li nekog kome bi to posebno htjela reći? Hmmm pa da i ne u isto vrijeme nekako.
Ja sam baš ono pravo neodlučno žensko kad je u pitanju ovaj blog. Jedan dan bi rekla svima živima, drugi dan si mislim daj šta ti je nemoj biti luda.
Ovaj blog je moja beba, tu mogu reći sve što želim onako kako ja to želim. Kada bi nekom rekla da ga pišem imam osjećaj da ne bi imala više tu slobodu pisanja.
Glupo je to znam i sama. Ta blokada postoji samo u mojoj glavi, ali postoji i za sad ne mogu protiv nje. Nekad mi ljudi kažu da ne znam pokazat osjećaje. A to i je i nije istina. Kada sam sretna i kad se smijem to pokazujem svima doslovno znanim i neznanim.
Sa tugom je pak potpuna suprotnost. Ne volim nikome pokazati da sam tužna, da me nešto povrijedilo. Imam to nešto u sebi što mi govori da se sa tugom najbolje nosim sama. Volim biti sama kada sam tužna. Sama sebi lizat rane. Da li bi voljela imati nekoga čije mi prisustvo ne bi smetalo da isplačem dušu? Apsolutno. Nekog tko ne bi rekao ni riječ nego me samo zagrlio i ja bi se u tom zagrljajlu osjećala sigurno. Ali za sada taj netko ne postoji...
Ovaj blog je meni mogućnost da tu svoju tugu pretočim u tekstove. Jer sam otkrila da iako o tuzi ne volim pričati, volim pisati o njoj. Lakše mi je kad to izbacim na ovaj način.
Da li ću nekome reći da pišem blog? Hmmm ne znam mogu li skupiti hrabrosti za to. Nadam se da mogu.
komentiraj (16) * ispiši * #
04
ponedjeljak
svibanj
2015
Nije dovoljno
Moje lice nije dovoljno lijepo,
moje plave oči su previše plave.
Moj osmijeh je previše glasan,
nije dovoljno tih
pogađa onu divnu visoku frekvenciju koja
te toliko živcira.
Moje ruke su nježne nisu dovoljno čvrste
Pa kliziš kroz njih jer ne znaš biti u njima.
Moje riječi su iskrene, direktne,
nisu dovoljno ispunjene sranjima i lažima.
Moj humor je previše sarkastičan,
ne mozeš ga razumijeti da se na glavce postaviš.
A moje srce nije dovoljno ledeno
da bi izdržalo tvoja otrovna koplja.
Ali ja sam dovoljno pametna da ne mijenjam ništa od toga, apsolutno ništa.
Razlikujemo se, zar ne? Hvala Bogu da je tako.
komentiraj (12) * ispiši * #
18
subota
travanj
2015
Neka ide daleko
Sjedila je sama za šankom poluzadimljenog kafića ne čekajući nikoga. Sjedila je tamo kao da se ništa nije dogodilo. Da ju čovjek sada promatra ne bi na njoj primjetio ništa neobično. Djevojka u dvadesetima, obučena u pripijene crne traperice, crvenu majcu s kapuljačom koja joj je bila pokoji broj prevelika i crne tensice na nogama.
Nije bila jake konstitucije, dapače odavala je dojam krhke i povučene osobe. Takav joj je bio cjelokupan govor tijela. Bez ikakve dileme.
Ali sve se to mijenja kada podigne pogled. Nešto je u tim zelenim očima odavalo unutarnju snagu koju je krila u sebi.Njihov sjaj je govorio priču za sebe.
Na šank je stavila mobitel pored čaše piva koju je naručila. Nije baš neko damsko piće. Pomislila bi to svaki put kada bi ga naručila. Nije ju bilo pretjerano briga za to. Gorčina joj je odgovarala, a i nije se smatrala nekom damom, bila je još premlada za takve etikete. Došla je ovdje da posloži misli i odluči što će dalje, a piva joj je savršeno piće za to.
Znala je da mobitel neće zazvoniti. Držala ga je pored sebe tek tako navike radi. Koliko god ona gledala u njega, crni ekran nije pokazivao niti najmanju naznaku da bi se mogao oglasit.
Nikoga nije bilo briga za njezinu sudbinu. Odavno se prestala nadati da će je netko spasiti. Da je nekome toliko bitna da će je tražiti. Bila je sama. I bila je toga u potpunosti svjesna. Morala se osloniti sama na sebe.
Morala je nešto smisliti i to ubrzo. Kafić se polako praznio. Sat nasuprot sanka je pokazivao vrijeme. Pola 11 navecer. Imala je dovoljno novaca da uzme prvi bus za Zagreb. Da tamo proba ispočetka posložiti svoj život. Ali Zagreb je bio nekako preblizu. Preblizu ovog mjesta da bi ga mogla zaboraviti. Htjela je otići negdje dalje, gdje je ništa neće podsijećati ja događaje od prethodnog dana. Njezina natučena rebra i ruke pune modrica su ionako dovoljan podsjetnik.
Bilo bi joj najbolje da ode u najbližu bolnicu. Rebra su je boljela strelovito, svaki puta kada bi se i najmanje pomakla. Nije ih mogla ni dotaknuti, a da se pritom ne počne presavijati od bola.
Znala je da bolnica ne dolazi u obzir. Previše pitanja bi se postavljalo, a to je najmanje željela.
Što da radi? Možda bi joj najpametnije bilo da uhvati neki vlak. Neki vlak koji ide daleko, ne pitajući za krajnje odredište. Možda bi to bilo...
Vibracija. Ekran je zasvijetlio. Mobitel je zazvonio...
komentiraj (11) * ispiši * #
02
četvrtak
travanj
2015
Fighter
I da napravim sve što je u mojoj moći to nikad ne bi bilo dovoljno. Da dam sve od sebe vjerojatno ni to ne bi nikada bilo to.
Ne možeš disati, željeti, voljeti za dvoje. Prije ili kasnije ćeš se umoriti od toga da daješ sve, a ne dobiješ ništa zauzvrat. Prije ili kasnije...
Samo je pitanje vremena kad si spremna pustiti. Otpustiti te čvrsto stisnute šake koje drže zapletene konce. Držiš ih toliko čvrsto da si već zaboravila kako je kad ruke ne bole. Kada prsti ne krvare od ožiljaka.
A znaš da ne bi trebalo biti ovako teško. Znaš da ne želiš da bude ovako teško.
I samo je tren dovoljan. Duboko udahneš i otpuštaš sav taj teret sa svoga srca. Boli, ali znaš da će sve to zacijeliti.
Izgubila si sve bitke koje su ti se tada činile bitnim. Tek sad kad si dobila onu najbitniju- bitku za samu sebe, shvaćaš da su sve ostale bitke bile potpuno nebitne.
komentiraj (11) * ispiši * #
16
ponedjeljak
ožujak
2015
Čekanje
Mogu ja čekati. Ako procijenim da je vrijedno toga.
Moja nemirna narav ne ide u korist čekanja, ali mogu ja to.
Gledati kazaljke sata kako otkucavaju.
Kako prolaze minute, sati u nepovrat, mogu ja to.
Dok okovi čekanja na rukama stišću još jače
Razum i srce vode rat.
Srce je na tvojoj strani, uvijek je i bilo.
U tom svom svijetu srce je sretno pored tebe.
A meni dolazi kad je povrijeđeno.
Cvili poput napuštenog psa.
Razum je na ničijoj strani.
Neopravljivi pravednik bez osjećaja.
Koji pokušava utjerati red među ove moje misli.
Ali razum je u potpunosti nemoćan.
Sve do onog trena.
Kada okovi čekanja popucaju na mojim rukama.
Moja nemirna narav pokaže svoje pravo lice.
A otkucaji sata stanu jer je naše vrijeme isteklo.
I nema nikakvog armagedona unutar mene.
Nema krikova jednog izgubljenog svijeta.
Vatre koje su nekada gorile sada miruju.
Nema vatrometa koji najavljuje kraj priče.
Sve je to nestalo u onom mome čekanju.
I to je stvar koju ti ne razumiješ.
Kada me izgubiš, nečeš niti znati.
Bit će to nekog običnog dana.
Kada nećeš imati vremena.
Ljudi gube kada nemaju vremena.
komentiraj (21) * ispiši * #
12
četvrtak
ožujak
2015
Averzija
Posjedujem averziju prema stvarima koje su popularne.
Da je to baš tako jako izraženo shvatila sam neki dan, kada mi se poput nekog bjesnog psa digla šija na djevojku koja se fantastično obukla,a na nogama je nosila air max tenisice. Pobogu čemu te air max tenisice. Ne kužim to, odjeća joj govori spremna sam za poslovni sastanak, a air maxice vrište ajmoo trčaat. Zbunjujuće je to. Tenisice koje ja od milja zovem space tenisice i koje bi prije par godina izazvale podsmjeh sada su toliko popularne da bi ih neka mladenka mogla uskoro isfurat na vlastitom vjenčanju.
Zbog toliko velike popularnosti vjerojatno bi mi noga prije u štikli zapela nego ušla u jedno od tih tenisica. A štikle su mi najneomiljenija obuća. Ne bih obula te tenisice, ne zato što ja ne vjerujem da su one udobne, nego zato što ne želim biti dio horde koji hodaju u njima. Ona ista horda ženskih klonova koja je ubila Boga u bijelim starkama prošlo ljeto i dizala mi živac, sada su našle novu obuću u kojima mogu izgledati identično. Te cure stvarno izgledaju poput klonova. Vidiš jednu i za minutu dobiješ deja vu jer si u potpunosti sigurna da si upravo vidjela njih deset istih.
Moj mentalni sklop tako funkcionira. Nije stvoren da voli ono što je popularno, ono oko čega se diže nepotrebna prašina svjetskih razmjera.
Ista stvar je i sa 50 nijansi sive. U potpunosti razumijem ljude koji kažu ok fuck it ajmo vidjet u čemu je stvar s tim filmom i odu ga pogledat. Ali oni koji očekuju od moderne verzije pornića koji je prilagođen za hollywoodske kriterije "life changing" film ne razumijem, naravno.
U prijevodu, posjedujem averziju prema ispraznim mozgovima i to je sve.
komentiraj (10) * ispiši * #
07
subota
ožujak
2015
Pitam te
Tražim ono čega nema. Ono što ne postoji.
Zadnji puta te pitam. Sada, tu na ovoj kiši koja ne prestaje padati. Sada, tu dok sam mokra do kože i ne mogu kontrolirati svoje drhtanje.
Na ovom bezdušnom asfaltu ulice koja nosi miris zime na odlasku. Zime koja još uvijek štipa lagano za obraze u ove večernje sati.
Pitam te:" Da li ostaješ ovdje?"
Da ili ne, odgovor je vrlo jednostavan. Izaberi nešto od tog dvoje. Nema više razloga za naše besciljne rasprave. Za ponavljanje onoga što smo već sto puta rekli jedno drugome.
Nemam ja više snage za to. Sve smo riječi potrošili. Bacali ih kao u bunar i ubrzo ostali bez njih. Sve što nam je ostalo je ovo ovdje. DA ili NE.
Dok mi hladnoća prodire kroz vrat i kralježnicu, ponovim pitanje u sebi. Tvoja tišina je dala odgovor. Snažnije i jasnije od bilo koje riječi za koju bi se mogla uhvatiti. Sa tišinom nema pregovora. Sve je jasno.
Na ovom bezdušnom asfaltu ulice koju je prekrila kiša ja ostavljam dio sebe. Dio mene koji je tražio...
Ono čega nema. Ono što ne postoji.
komentiraj (14) * ispiši * #
01
nedjelja
ožujak
2015
Teški snovi
Opet me bude teški snovi. Oni dosadni kad vas netko konstantno lovi,a vi bježite. Trudite se svim silama pobjeći, a noge su vam teške kao tona čelika. Mrzim takve snove, iako me taj nepoznati lik još nijednom nije uspio uhvatiti. Valjda je to pozitivno.
Budim se sva mokra u krevetu koji ne liči na to. Plahta je na podu, jastuk u donjem lijevom kutu kreveta, a poplun smotan oko mojih ramena i moje glave. Da netko sad uđe u sobu pomislio bi da je ovo poprište nekog divljeg sexa koji se desio, a ne ludih snova koji mi ne daju mira.
Treba mi desetak minuta da se dobijem i da mi mozak proradi. Čujem kišu koja pada vani i udara u limove koje su susjedi postavili na svoje garaže. Divna simfonija, nema šta. Uzimam mobitel i žmireći na jedno oko zbog prejakog svijetla ekrana provjeravam koliko je sati. Tek je 5 i 20 ujutro. Uzimam jastuk i okrećem se na bok. Moglo bi se još malo odspavati. Ali neće ići. Mokra sam od znoja i više nego što sam mislila. Mrzovoljno sama sebi govorim nešto u bradu i ustajem. Tuš će sad itekako goditi. Ne toliko koliko bi još par sati sna, ali ajde.
Pomislim na tebe dok ulazim u kupaonu. Ti sigurno još uvijek mirno spavaš. Bez teških snova i nepoznatih likova koji te pokušavaju zgrabiti. U krevetu koji vjerojatno liči na krevet, a ne ovaj moj nered. Eh, jebi se i ti i ti tvoji laki snovi. Zavidim ti na tome, priznajem. Zavidim ti ja na mnogo stvari, ali to je neka druga priča.
"It's hard for me to say, I'm jealous of the way you're happy without me."
komentiraj (12) * ispiši * #
