Marketing
Bauštela here I come :))
Već se zadnjih nekoliko tjedana bavim određenim fizikalnim poslovima. Znači čekić, pajser u ruke i deri. Izbijaj čavle, zabijaj čavle, ubijaj čavle i tako ponovno dok se sve ne posloži kako treba. Pritom još uvijek pokušavam na životu održati svih svojih 10 prstiju ruku i poprilično sam uspješna u tome. Ne mogu reći da sam nešto spretna s takvim stvarima, nikad se time nisam neš bavila šta ja znam. Ali naučila sam jbg nije to mudrost, ali fali mi prakse itekako. Godi ta fizička aktivnosti iako je taj entuzijazam oko bavljenja tako nečim trajao relativno kratko oko dan i pol. Već nakon toga su leđa počela boljeti prilikom sagibanja, ruke od čekića i noge od konstantnog čučnja. Jebiga, svjesna sam da mi je forma na jednoj čvrstoj nuli i držim se na toj razini već jedan duži period. No, nema veze bitno da se ima dobra volja za radit.
Prva stvar koju sam skužila je da to odličan stress relief. Sve što te muči možeš iskaliti na tom čavlu. Dečko ti je digao živac, pas te ne sluša ili ti je muka od svega pomalo, nebitno. Čekić u ruke i samo deri dok ti ne bude bolje. Osjeća se čovjek slobodnije tako kada ne moraš to držati u sebi. Iako postoje svojeglavi čavli koji dižu razinu stresa, oni koji se pigaju kad ih hoćeš zabiti pa ih ispravljam, ali nije to do čavla nego do mene koja ih ne znam zabit kako treba. A nakon takvog dana nema čovjek vremena za razmišljanje o nebitnim stvarima pa se puno lakše spava.
Druga stvar je ta da se čovjek fakat osjeća dobro kad napravi nešto svojim rukama. Uzmeš letvu pa ju malo izbrušiš, zabiješ ju za drugu letvu i za čas posla stvoriš nešto. U mojem je slučaju to bio stolić. U ovoj šugavoj državi gdje se na sve mora čekati odlično je kada se stvari odigravaju tempom koji ti postaviš, a rezultate rada vidiš odmah. Plus znaš da radiš za sebe, odmoriš se kad hoćeš i koliko hočeš. Na kraju dana si umoran, ali barem znaš što si napravio. Rezultati tvoga rada su tu ispred tebe.
I zadnja stvar koja je i najbitnija. Totalni respect radnicima koji ovaj posao rade svaki dan, cijeli dan. I prije sam ih poštovala maksimalno. Uvijek se sjetim slika uzavrelog grada na +35 stupnjeva i tih ljudi kako asfaltiraju ceste na plus sto stupnjeva. Ali sada kada čovjek to iskusi iz prve ruke tek sada shvaća koliko je ovaj posao zahtjevan, a slabo plaćen. Respect od mene ljudi.
A što se mene tiče jebeš ekonomiju nema tu kruha, odoh ja put bauštele 
Post je objavljen 26.08.2015. u 21:28 sati.