29
subota
studeni
2014
gramatiko moja
-Never underestimate the power of correct grammar.-
Neznam da li te interesita put u Prag za božić?- doslovno tako je glasila njezina poruka danas. Ubola me ova relativna nepismenost kao nenadani šamar koji ti netko opali iz čista mira. Mali vražičak u mojoj glavi koji je zadužen za sva sranja već je imao spreman odgovor- ne znam da li te interesira da se NEZNAM piše odvojeeenoo!! Da ne spominjem ovaj božić, mila majko.
Nisam toliki perfekcionist inače ( ma vraga nisam), ali cura koja mi je to poslala ima tendenciju parati nosom oblake. Često se drži kao da je svu pamet ovog svijeta pobrala,a očito od sve te silne pameti nije u stanju zapamtiti gradivo osnovne škole- negacija se piše odvojeno.
Citat sa početka priče je čista istina od prvog do posljednjeg slova. Gramatički ispravna rečenica meni stvarno ima zavodljivu moć. Pogotovo kad se dopisuješ s nekim na koga si bacio oko,a on stavi zarez na pravo mjesto uhh jbg, ja sva pretrnem.
Intelektualna predigra je u pitanju, definitivno. To je onaj teži dio igre. Onaj dio koji je meni presudan uvijek. Koliko ćeš se dobro snaći kada krenem preispitivati tvoje sive moždane stanice, tvoju inteligenciju i snalažljivost. Probaj me natjerati da se prestanem osjećati dominantno u tom području, probaj ako možeš prihvatit cu izazov sa zadovoljstvom.
Po prvih par razmijenjenih poruka, sve mi je jasno. Jebeni ženski mozak već ga svjesno ili nesvjesno svrstava u imaginarne intelektualne razrede. Ma možeš mi biti lijep kao slika, ali ako mi nisi pismen onaj prethodno spomenut vražičak u mojoj glavi mi neće dati mira nikako. I zahvalna sam tom vražićku što je tu. Znači dragi dečki inteligencija na prvom mjestu :))
A sad nakon svega napisanog bolje da ne vidite na što liče poruke koje mi šalje najbolja frendica :)) Ali jbg njoj je sve dopušteno.
komentiraj (9) * ispiši * #
26
srijeda
studeni
2014
ne dam ti više blizu
Kada izgubimo onog bitnog. Onog koji nam je značio sve u životu. Doslovno sve, od ljubavi i pažnje do kajanja i ljutnje prožet kroz sve naše moguće emocije i sijećanja. To je trenutak kada se raspadnemo pred svima. Htjeli mi to ili ne svi naši štitovi i ograde, sve prepreke i granice koje smo postavili da ne bi bili povrijeđeni padaju u vodu. Metaforički ili doslovno nađemo se na koljenima tako ranjivi i izloženi, tako lako čitljivi pokušavamo se dignuti ali ne ide.. ne još, još je prerano. Fuck mrzim taj osjecaj.
Ali to je u redu, u tom trenutku si to možemo i moramo dopustiti. To je U REDU ponavljam sama sebi kako bi se uvjerila da stvarno je. I onda napokon prestanem pisat u mnozini.
Ne moram stalno biti ona snažna iako to pokušavam. Ovaj tren ne, jednostavno ne ide. I dopuštam si taj trenutak slabosti da zaplačem i da puknem od bijesa i ljutnje od tuge i žalosti. I plačem, isplačem moree suza i tu jedinu ogradu još držim jedva, ali držim. Ne dam da me drugi vide da plačem, jednostavno ne dam.
I kada taj tren prođe sakupim komadiće sebe koji su se rasuli po podu i ustajem. Izgledam jednako kao i prije izvana da ali iznutra ožiljci su vidljivi. To sam i željela, da su vidljivi samo meni. I onda ponovno podižem ograde, povlačim granice i stavljam štit da ne dopustim da me itko više tako povrijedi. Lekcija naučena.
komentiraj (10) * ispiši * #
cure i sport
Ima i nas cura koje volimo sport. Ima nas itekako. Već sam navikla na čudne poglede kada sam ja ta koja traži da se okrene teletext kako bi provjerila rezultat ili na to da dobro poznavanje sporta ne utječe pretjerano dobro na ljubavni život ali jbg takva sam. Neke cure dižu u nebesa puder koji im ne ostavlja narančaste tragove,a ja pak dižem u nebesa sport uhh ljubim ga u okoo 
Sport je divno čudo kojim sam opčinjena od malena. Pokaži mi loptu bilo koje vrste i oblika i ja sam njome zaluđena poput psa kojem pokažeš tenisku lopticu,a on ne skida pogled s nje... hipnotiziran osim pokoje sline koja kapne na pod. Da, volim ga beskonačno i slijepo danas više nego ikad. Zatvaram oči pred njegovim manama sudačkih pogrešaka, neuvođenja tehnologije i milijunima dolara koji su ga pretvorilli u biznis. Nebitno, meni je on poput zgodnog muškarca kojem se vračaš opet i opet i točno znaš zašto. Dok je lopta u igri sve je moguće.
Zamislimo samo jedan primjer tenisa recimo. Ta drevna igra udaranja male žute loptice pretvara se u fantaziju kada ju igra jedan poseban igrač ( čitaj Roger Federer).
Igra se Roland Garros ah taj mitski Grand Slam. Skoro pa možeš osjetiti miris te usijale pariške zemlje dok gledatelji sa karakterističnim bijelim šeširima i preskupim kroasanima u ruci griju svoje guzice na suncu. A tu si naravno i ti. Zavaljena u svojem omiljenom kauču sa daljinskim u ruci pratiš mečeve sa osmijehom na licu. Pritom ignoriraš činjenicu da ostali ukućani nenormalno njorgaju jer ne mogu gledati svoje omiljene turske sapunice te kako sada neće biti u toku događaja. Pa čak i napade na taj divni sport koji u najgorem obliku poprimaju formu: je.. ih više ta teniska loptica nabijaju po njoj već tri sata, a još nitko nije pobijedio. Ali ti si tu glavna ta dva tjedna daljinski i tv su samo tvoji i onda nakon silnih odgledanih mečeva i drama, odličnih poteza i nevjerojatnih preokreta kad vidiš to podizanje pobjedničkog pehara u muškoj i u ženskoj konkureciji osjećaš se kao da si i ti tome pridonijela... Mislim ne izravno i nije kao da ćeš dobiti dio bogatog nagradnog fonda ali nekako jesi sama sebi za svoju dušu. Znaš da si dio nečeg što gledaju milijuni diljem svijeta baš sad u ovom trenutku i to nas spaja na neki čudni način zar ne?
I da još nešto ako ničem drugom tenis nas uči jednu bitnu životnu lekciju: nikaaad ne odustaaj. Tenis je igra koji nije vremenski ograničena i u svakom trenutku pri bilo kojem rezultatu možete igru okrenuti u svoju korist ili pak protiv sebe. Kao i u stvarnom životu pobjeđuje onaj koji igra bolje na duge staze... AHAA eto ti ga baba sad probaj to naučit iz turskih sapunicaa :DD
komentiraj (2) * ispiši * #
