20
petak
studeni
2015
Kolodvor
Na mom autobusnom kolodvoru nikada nije gužva. Samo kada školarci dolaze u školu nastane kratko komešanje i vreva njihovih glasova. Sa odlaskom njihovih buseva nestaju i njihova vedra lica i žamor koji proizvode. Ostatak ljudi koji čekaju svoje buseve svoje čekanje provode u tišini i u svojim mislima. Čak se i teta za šalterom koja bi trebala najaviti dolaske i odlaske buseva nešto ukmusila. Sjedeći za svojim stolom, zaštićena staklom od mrzovoljnih putnika valjda se osjeća dovoljno sigurno da malo ubije oko i ne najavi pokoji bus. Who cares anyway, busni je ionako relativno mali i svi busevi koji dolaze jasno su vam u videokrugu. Ne možete ih fulati ni da hoćete. Bus kojeg ja čekam nije još niti na vidiku. Ja ne čekam bus da krenem negdje, čekam bus da mi dovede nekoga.
I prošla sam ovaj scenarij u svojoj glavi valjda milijun puta. Dolazim na busni ranije ne bi li mi tvoj bus slučajno promaknuo. Vani je hladno, pravi studeni mjesec. Moje srce ubrzano tuče i nervozno koračam s jedne noge na drugu, pogledavajući na sat. Ta nervoza i istovremena sreća se miješaju u ravnomjernim omjerima što dovodi do osmijeha kojeg ne mogu skinuti sa lica. Čujem zvuk kotača autobusa, dva busa dolaze istovremeno. Znam da je ovaj drugi tvoj, tvoj je bez sumnje.
I sada dolaze dva busa istovremeno. Ne znam u kojem je točno taj koga ja čekam. Hladno je, ali moje je srce mirno, nisam nervozna. Zvuk kočenja zaustavlja autobuse gotovo istovremeno. Tuđe ruke oko moga struka. Ugodne, ali tuđe… Tvoj bus i tvoje ruke ionako nikada nisam dočekala.
Ne brani mi ono što ne možeš zabraniti čak i da hoćeš. Moje misli nisu nešto što možeš zaustaviti, prekinuti ili spriječiti. To ne mogu niti ja, a kamoli ti.
komentiraj (13) * ispiši * #
15
nedjelja
studeni
2015
Onako za moju dušuu :))
„If you ever had a broken heart you're about to remmber it now.“
I samo ona i mikrofon na sceni. Klavir u pozadini. Bez specijalnih efekata, molim. Nikakav light show ovdje nije potreban. Plesači danas mogu ostati doma. Bez ikakve koreografije, molim. Na njoj decentna odjeća dostojna dame. I to je to. Ta velika pozornica na čijoj sredini stoji jedna djevojka koja zna da joj ne treba ništa više. Ona ima svoj glas i svoju priču koju će ispričati na način da će zauvijek ostati urezana u srca svih onih koji ju čuju. Njezin glas te odvodi tamo gdje ona želi, u njezin svijet, gotovo hipnotički. Tih par minuta si njezin i njezina i ona te ne pušta. Glas koji podsjeća na ono što je bit glazbe, a što smo po putu nekako izgubili i zaboravili. Nikakva golotinja, nikakvo mrdanje guzicom, odvlačenje pažnje sa pjesme koja ima dva stiha doslovno. Ona u glazbu daje sebe i dijeli ga s nama. Rijetko je to dns zar ne? Nekima vjerojatno i čudno. Kako netko može uspjeti bez da pokaže malo kože. Iskrivljena vjerovanja daju iskrivljene ljude. Datuma 20.11. njoj izlazi novi album. I ja kao i hrpa ljudi diljem svijeta se veselim tome kao malo dijete. Ona da meni abecedu otpjeva ja bi bila presretna. I zato don't fight it ljudi samo go with the flow. I volite Adele.
Zahvaljuujem @Superwoman koja je požurila ovaj post jer je odavno u mojoj glaavi. A i nekako se poklopilo da poveznica koju mi je stavila u komentar ima veze sa postom hehe J))
komentiraj (11) * ispiši * #
