Kiša

Volim prohladne kišne večeri. Laganu oluju koju promatram iz sigurnosti tvoga doma. Lišće rasuto posvuda, grane koje se njišu u ritmu vjetra, krupne kišne kapi koje natapaju suhu zemlju i ostavljaju otisak na prozoru nad kojim stojim naslonjena.
Nekad je u redu gledati kako se nešto raspada, mijenja i urušava,a to nije tvoj svijet.
Nekada je dovoljno promatrati i znati da nije svaka promjena loša. Nije svaka oluja razarajuća. Ponekad oluja stvori baš onaj nered koji je potreban da se stvari ponovno dovedu u ravnotežu. Klin se klinom izbija.

Volim onaj prijelaz između ljeta i jeseni krajem kolovoza i početkom rujna. Vrijeme kada noći postaju hladnije. lišće crvenije, a miris kestena je već lagano u mislima. Traje ljeto još uvijek, ali je prijelaz očit. Zelenilo se polako pretvara u ogoljene grane drveća, a lišće hoda po ulicama. Tada vadim vestu iz ormara da se zagrnem, skuham toplu šalicu čaja i promatram.
Promatram bez potrebe da interveniram. Priroda čini svoje, nema potrebe da joj se miješam u instinkte.
Nema smisla da pokušavam mijenjati nešto što nije moje da mijenjam.
Jer nije svaka oluja razarajuća, nije svaki odlazak gubitak. Nije svaka bol ista, svaka boli na svoj način.