Gotovo pa ljubav

Vratila sam se samo na kratko. Tek da pokupim ono što mi pripada i odlazim zauvijek. Kada sam odlazila nisam to učinila naglo, ishitreno. Nisam mogla jer sam toliko bila vezana za tebe da sam mogla osjetiti konope oko svojih ruku i nogu koji me stežu i ne daju mi dalje. Ti za to nisi mario, za moje urlike i vapaje. Nikada nisi mario. A zašto i bi? Tko me tjerao da se zaljubim u tebe i da ti odlučim dati sve ono što je dobro u meni.
Mučila sam samu sebe do krajnjih granica, sa besmislenim pitanjima, željama, neostvarenim scenarijima.
Iznutra sam pucala po pola, u meni se vodio rat u kojem je srce uvijek pobijeđivalo. Ostani još malo, nemoj otići možda se nešto promijeni, ne može ovako biti dovijeka. I bilo je u pravu, ne može...
Polako sam shvatila da ovo nije život, da ovo nisam ja. Shvatila sam da zaslužujem bolje i više od ovog tvog sranja. I trajao je taj proces zacijeljivanja poprilično dugo. Pustila sam srce da zacijeli do kraja polako i sigurno. Da zacijeli kako se spada i da bude dovoljno jako. I onda sam nježno, jedan po jedan, prerezala konope koji su me vezali. Položila sam ih na pod i otišla. Rane su ostale kao podsjetnik na tebe.

Sada sam se vratila da pokupim ono što je moje. I dok stojim tu u ovoj tvojoj čekaoni između tvoga srca i moga, vidim da su ona vrata, glomazna i teška, napokon otvorena. Stajala sam pred njima nebrojeno puta i molila te da me pustiš unutra barem na tren. Ali s druge strane bi bio sam muk, jedno veliko ništa. Čekala sam to toliko dugo da sada kada su otvorena ne marim više.

Imam nekoga svoga sada. Nekoga koga neizmjerno volim i tko me toliko usrećuje da sama sebe često pitam da li to sanjam ili je stvarno. I taj netko zaslužuje i ove rasute dijeliće mene koje sam došla pokupiti. Ne boliš me više... Više ne...