18
subota
travanj
2015
Neka ide daleko
Sjedila je sama za šankom poluzadimljenog kafića ne čekajući nikoga. Sjedila je tamo kao da se ništa nije dogodilo. Da ju čovjek sada promatra ne bi na njoj primjetio ništa neobično. Djevojka u dvadesetima, obučena u pripijene crne traperice, crvenu majcu s kapuljačom koja joj je bila pokoji broj prevelika i crne tensice na nogama.
Nije bila jake konstitucije, dapače odavala je dojam krhke i povučene osobe. Takav joj je bio cjelokupan govor tijela. Bez ikakve dileme.
Ali sve se to mijenja kada podigne pogled. Nešto je u tim zelenim očima odavalo unutarnju snagu koju je krila u sebi.Njihov sjaj je govorio priču za sebe.
Na šank je stavila mobitel pored čaše piva koju je naručila. Nije baš neko damsko piće. Pomislila bi to svaki put kada bi ga naručila. Nije ju bilo pretjerano briga za to. Gorčina joj je odgovarala, a i nije se smatrala nekom damom, bila je još premlada za takve etikete. Došla je ovdje da posloži misli i odluči što će dalje, a piva joj je savršeno piće za to.
Znala je da mobitel neće zazvoniti. Držala ga je pored sebe tek tako navike radi. Koliko god ona gledala u njega, crni ekran nije pokazivao niti najmanju naznaku da bi se mogao oglasit.
Nikoga nije bilo briga za njezinu sudbinu. Odavno se prestala nadati da će je netko spasiti. Da je nekome toliko bitna da će je tražiti. Bila je sama. I bila je toga u potpunosti svjesna. Morala se osloniti sama na sebe.
Morala je nešto smisliti i to ubrzo. Kafić se polako praznio. Sat nasuprot sanka je pokazivao vrijeme. Pola 11 navecer. Imala je dovoljno novaca da uzme prvi bus za Zagreb. Da tamo proba ispočetka posložiti svoj život. Ali Zagreb je bio nekako preblizu. Preblizu ovog mjesta da bi ga mogla zaboraviti. Htjela je otići negdje dalje, gdje je ništa neće podsijećati ja događaje od prethodnog dana. Njezina natučena rebra i ruke pune modrica su ionako dovoljan podsjetnik.
Bilo bi joj najbolje da ode u najbližu bolnicu. Rebra su je boljela strelovito, svaki puta kada bi se i najmanje pomakla. Nije ih mogla ni dotaknuti, a da se pritom ne počne presavijati od bola.
Znala je da bolnica ne dolazi u obzir. Previše pitanja bi se postavljalo, a to je najmanje željela.
Što da radi? Možda bi joj najpametnije bilo da uhvati neki vlak. Neki vlak koji ide daleko, ne pitajući za krajnje odredište. Možda bi to bilo...
Vibracija. Ekran je zasvijetlio. Mobitel je zazvonio...
komentiraj (11) * ispiši * #
02
četvrtak
travanj
2015
Fighter
I da napravim sve što je u mojoj moći to nikad ne bi bilo dovoljno. Da dam sve od sebe vjerojatno ni to ne bi nikada bilo to.
Ne možeš disati, željeti, voljeti za dvoje. Prije ili kasnije ćeš se umoriti od toga da daješ sve, a ne dobiješ ništa zauzvrat. Prije ili kasnije...
Samo je pitanje vremena kad si spremna pustiti. Otpustiti te čvrsto stisnute šake koje drže zapletene konce. Držiš ih toliko čvrsto da si već zaboravila kako je kad ruke ne bole. Kada prsti ne krvare od ožiljaka.
A znaš da ne bi trebalo biti ovako teško. Znaš da ne želiš da bude ovako teško.
I samo je tren dovoljan. Duboko udahneš i otpuštaš sav taj teret sa svoga srca. Boli, ali znaš da će sve to zacijeliti.
Izgubila si sve bitke koje su ti se tada činile bitnim. Tek sad kad si dobila onu najbitniju- bitku za samu sebe, shvaćaš da su sve ostale bitke bile potpuno nebitne.
komentiraj (11) * ispiši * #
