18
srijeda
veljača
2015
ONA
Ponekad te ne razumijem. Ne znam šta si mi, ni šta sam ja tebi.
Ponekad mi se otvoriš poput knjige, a nekad se zatvoriš u sebe toliko da ne mogu blizu.
Dođe mi da ti vratim istom mjerom. Samo da vidiš kako je to. Samo na tren da osjetiš kako je kad važeš svaku riječ koju ćeš reć. Ali nikad to ne napravim, nikad.
Ima toliko toga što ti govorim i još toliko toga onog što bi ti htjela reći. Imam tu neobjašnjivu potrebu dijelit s tobom neke stvari. Prešutno ili riječima, nebitno.
Dok nisam rekla tebi kao da nisam nikom do tad ni rekla.
Sve si mi i ništa si mi. Ne znam te objasniti sebi, a kamoli drugima. Valjda zato ove rečenice teško idu.
Jer ponekad se bojim da ću te izgubiti.
Ali.. ne mogu izgubiti ono što nikad nisam niti imala, zar ne?
komentiraj (15) * ispiši * #
13
petak
veljača
2015
Bez riječi
Sjedila je za mojim kuhinjskim stolom. Njezina smeđa, duga kosa gotovo joj je prekrila lice. Spustila je glavu dovoljno, gledajući u čaj koji sam stavila pred nju, da nisam mogla vidjeti njezin izraz lica. Kosa joj je služila kao štit. Nepotreban štit jer mi njezin izraz lica nije trebao da bi znala što joj je.
Skrivala je te svoje predivne plave oči od moga pogleda. One oči koje su me inače znatiželjno gledale i u kojima sam se toliko puta znala izgubiti sada su se skrivale. Bile su suzne i pune bola, nije htjela da ju vidim takvu. Iako je bila ovdje i svjesna toga da ju znam u dubinu duše, taj dio je uvijek htjela zadržati za sebe. Možeš vidjeti da sam slomljena i da drhtim od bola, ali ja ću ti se otvoriti svojim tempom. Iako mi se srce slamalo poštivala sam taj njezin proces.
Zadržavala sam ruke koje su je htjele zagrliti svom snagom i reći joj kako će sve biti u redu. Zadržavala sam ruke koje su htjele ubiti Boga u onome tko ju je ovako povrijedio. Bijes i ljutnja su kolali mojim venama. Ali sam sada morala biti tu za nju. Znala sam koliko joj je potreban netko na koga se može osloniti.
Sjedile smo u tišini, ona na čelu stola, ja odmah s njezine lijeve strane. Nismo riječ prozborile, jedva smo se i pomakle. Mogla sam čuti njezino nepravilno disanje uzrokovano plakanjem. Ruka kojom je krenula stavljati šećer u čaj je drhtala. Prinjela je žličicu šećera svojoj šalici pritom prosuvši većinu sadržaja žlićice.
Ustala je od stola kako bi uzela krpu koja je bila iza nje na štednjaku. Dok je stajala tako okrenuta leđima izgledala je tako krhko. Njezina inače snažna i uspravna ramena sada su izgledala slabašno, kao da će popustiti svakog trena. Cjelokupno njezino držanje nije podsjećalo na nju. Podsjećalo je na izgubljenu dušu.
Okrenula se prema meni, naslonivši se na štednjak. Rukom je pomaknula kosu sa lica i napokon sam joj mogla vidjeti oči. Pogledala je ravno u mene samo na tren. Pogledala me pogledom koji je zvao u pomoć,a onda je brzo odvratila pogled. Meni dovoljno.
Ustala sam i zagrlila ju najjače što sam mogla. Glavu je naslonila na moj vrat i plakala. Plakala je kao da nikad više u životu neće plakati. Pustila sam ju da izbaci to iz sebe. Da proba suzama isprati tugu i bol. Dugo sam ju držala u zagrljaju sve dok se lagano nije smirila. Disanje joj se unormalilo, suze su lagano prestale, a moja majica je bila natopljena njezinim suzama. Rukama me još uvijek čvrsto držala oko ramena, gotovo da je utonula u san.
"U redu je, sada si sigurna" rekla sam joj tiho, ne puštajući je iz zagrljaja.
komentiraj (11) * ispiši * #
09
ponedjeljak
veljača
2015
Kako prolazi dan
Jutra su dobra. Poprilično dobra. Zrak miriše na hladnoću. Onaj specifični miris zime, koji te mami da ostaneš u toplini kreveta. Samo još malo, neka svijet pričeka još tren.
Protiv volje ipak ustajem i zastajem pored prozora. Pahulje snijega još uvijek padaju nad gradom. I one su nekako usporene, padaju takvim tempom da imam osjećaj da bi mogla uhvatiti svaku od njih. Baš svaku. I grad još uvijek spava.
Tišinu prekida tek poneki lavež pasa koji se prožima ulicom. To me tjera da bacim pogled na svojeg mezimca. Još uvijek spava, miran i tako bezbrižan. Kao da je cijeli svijet njegov. Izgleda nestvarno mekano dok tako pravilno diše sa glavom položenom među prednjim šapama. Mami mi osmijeh na lice. Lagani trzaj hladnoće mi prolazi niz kralježnicu, leđa su mi se naježila. Vrijeme je da se toplije obučem.
Popodneva su dobra. Poprilično dobra. Zrak miriše na topli čaj sa medom i cimetom. Na toplinu onog prvog gutljaja koji te zagrije iznutra. Javila je da će doći krajem tjedna. Ne mogu reći da me ta činjenica pretjerano raduje. Jer pokušavam te pustiti. Otpustiti ruke sa sjećanja na tebe lagano, ali sigurno. I u ovom trenutku mi stvarno ne treba podsjetnik na "nas". A ona je na neki način baš to. Bespotrebna sol na još uvijek otvorenu ranu. Na priču koja još uvijek nije dobila svoj kraj, a vjerojatno nikada niti neće. Uvijek će ostati na pola ispričana i nikad dovršena. Ona se na neki način utopila u tu priču. Svjesno ili nesvjesno mozak ju povezuje s tobom. A to mi sada ne treba.
Večeri su... ehh da...
Večeri su teške. Poprilično teške. Zrak miriše na tebe. Miriše na tvoju kosu i na tvoj dodir. Moje misli tada lete tebi češće nego ikad. Tijelo traži tvoj zagrljaj i tvoje ruke. Ničije tuđe ruke mi ne pašu. Ničiji tuđi dodir ne prihvaćam. Da mi je samo jedan od onih tvojih zagrljaja. Samo jedan. U tišini i bez riječi.
Jebi se! Ne zaslužuješ da ti to kažem, ali ću ipak reći. Jebi se!!
Odvikam se lagano od tebe, ne znajući da li ću ikad sresti nekog i najmanje sličnog tebi. Ali život nije stalno vraćanje filma unatrag. Živjeti od sjećanja, u prošlosti nije način da se kroz njega prolazi.
Jer kako je jednom rekla @Anabonni- "Tvoj je samo u zvuku Nokie." A ti nisi moj čak ni tad. I s tim se lagano mirim.
komentiraj (18) * ispiši * #
04
srijeda
veljača
2015
He doesn't want to be fixed
Kaže jedan post na fejsu: "Sve mi imamo tu bolesnu želju popravit nepopravljivog."
Komentari tipa:"A da istina" sa tužnim smajlićima i slično se množe ispod posta. Žene se međusobno tagaju oplakujući tako svoje neuspjele pokušaje preobrata tih neukrotivih muškaraca u "marrige material."
Meni je to sve pomalo smiješno. Ja očito ne spadam u te "sve." Mislim, kao prvo ne znam kako žene uopće dolaze na takve ideje. Zamišljam sljedeći scenarij. Neki super zgodni momak te zavede. Ti se pokušavaš oduprijeti znajući da se u njegovom selu priča da je bio sa svakom mogućom djevojkom. Još uz to ima neku lošu naviku, tipa puši ili pije. Ma savršeni materijal za popravak. Uz tebe on će bit potpuno drugačiji. On još samo nije upoznao onu pravu. Zato luta od žene do žene pokušavajući naći utjehu u niskim pobudama. U prijevodu ženski mozak je fascinantno mjesto. I previše gledanja američkih filmova.
A kako priča završava? Pa ona se zaljubi u njega ko glupača, a on nastavlja po starom. Nakon nekog vremena ona dobiva šamar realnosti kada joj napokon dolazi do glave da ga ne može popraviti. Onaj dio da nije bio vrijedan popravka dolazi punooo kasnije. Eto tako nekako. The end.
Ne znam zašto se žene uopće upuštaju u takve priče. Čemu to? Što im fali u životu? Mislim, ako već neke imaju toliku želju popraviti neko živo biće odite u azil uzmite najgoreg psa kojeg nađete. Znate, onog koji laje, grize i kojeg su svi već odbacili. Bavite se njime nekoliko mjeseci i eto vam bezuvjetne ljubavi do kraja njegovog psećjeg života. Kod muškaraca to ne ide tako i gotovo. Ne razumijem što je toliko privlačno na momku koji nema osnovne kulture ponašanja prema ženama. Ma kulture općenito. Za menee, on je obična seljačina na kojeg se ne bi naložila taman da je zadnji na svijetu.Takvi su mi odbojno, u svakom smislu te riječi.
Ja nisam za takve aranžmane nikako. Ma ajde biži. Imam dovoljno vlastitih sranja, hvala ne trebaju mi još i tvoja. Nisi igračka iz kinder jajeta da si pokvaren. Tako da zaobiđi me u širom luku. I to je to. No hard feelings.
Ne dajte se zajebavat onome tko nikada neće biti ono što bi vi htjele. Ma koliko god se trudile, ništa od toga. Prepustite ga drugoj. Uštedjet ćete puno suza, vremena, a bome i živaca.
komentiraj (19) * ispiši * #
