Bez riječi

Sjedila je za mojim kuhinjskim stolom. Njezina smeđa, duga kosa gotovo joj je prekrila lice. Spustila je glavu dovoljno, gledajući u čaj koji sam stavila pred nju, da nisam mogla vidjeti njezin izraz lica. Kosa joj je služila kao štit. Nepotreban štit jer mi njezin izraz lica nije trebao da bi znala što joj je.

Skrivala je te svoje predivne plave oči od moga pogleda. One oči koje su me inače znatiželjno gledale i u kojima sam se toliko puta znala izgubiti sada su se skrivale. Bile su suzne i pune bola, nije htjela da ju vidim takvu. Iako je bila ovdje i svjesna toga da ju znam u dubinu duše, taj dio je uvijek htjela zadržati za sebe. Možeš vidjeti da sam slomljena i da drhtim od bola, ali ja ću ti se otvoriti svojim tempom. Iako mi se srce slamalo poštivala sam taj njezin proces.

Zadržavala sam ruke koje su je htjele zagrliti svom snagom i reći joj kako će sve biti u redu. Zadržavala sam ruke koje su htjele ubiti Boga u onome tko ju je ovako povrijedio. Bijes i ljutnja su kolali mojim venama. Ali sam sada morala biti tu za nju. Znala sam koliko joj je potreban netko na koga se može osloniti.

Sjedile smo u tišini, ona na čelu stola, ja odmah s njezine lijeve strane. Nismo riječ prozborile, jedva smo se i pomakle. Mogla sam čuti njezino nepravilno disanje uzrokovano plakanjem. Ruka kojom je krenula stavljati šećer u čaj je drhtala. Prinjela je žličicu šećera svojoj šalici pritom prosuvši većinu sadržaja žlićice.

Ustala je od stola kako bi uzela krpu koja je bila iza nje na štednjaku. Dok je stajala tako okrenuta leđima izgledala je tako krhko. Njezina inače snažna i uspravna ramena sada su izgledala slabašno, kao da će popustiti svakog trena. Cjelokupno njezino držanje nije podsjećalo na nju. Podsjećalo je na izgubljenu dušu.
Okrenula se prema meni, naslonivši se na štednjak. Rukom je pomaknula kosu sa lica i napokon sam joj mogla vidjeti oči. Pogledala je ravno u mene samo na tren. Pogledala me pogledom koji je zvao u pomoć,a onda je brzo odvratila pogled. Meni dovoljno.

Ustala sam i zagrlila ju najjače što sam mogla. Glavu je naslonila na moj vrat i plakala. Plakala je kao da nikad više u životu neće plakati. Pustila sam ju da izbaci to iz sebe. Da proba suzama isprati tugu i bol. Dugo sam ju držala u zagrljaju sve dok se lagano nije smirila. Disanje joj se unormalilo, suze su lagano prestale, a moja majica je bila natopljena njezinim suzama. Rukama me još uvijek čvrsto držala oko ramena, gotovo da je utonula u san.
"U redu je, sada si sigurna" rekla sam joj tiho, ne puštajući je iz zagrljaja.