Kako prolazi dan

Jutra su dobra. Poprilično dobra. Zrak miriše na hladnoću. Onaj specifični miris zime, koji te mami da ostaneš u toplini kreveta. Samo još malo, neka svijet pričeka još tren.
Protiv volje ipak ustajem i zastajem pored prozora. Pahulje snijega još uvijek padaju nad gradom. I one su nekako usporene, padaju takvim tempom da imam osjećaj da bi mogla uhvatiti svaku od njih. Baš svaku. I grad još uvijek spava.
Tišinu prekida tek poneki lavež pasa koji se prožima ulicom. To me tjera da bacim pogled na svojeg mezimca. Još uvijek spava, miran i tako bezbrižan. Kao da je cijeli svijet njegov. Izgleda nestvarno mekano dok tako pravilno diše sa glavom položenom među prednjim šapama. Mami mi osmijeh na lice. Lagani trzaj hladnoće mi prolazi niz kralježnicu, leđa su mi se naježila. Vrijeme je da se toplije obučem.

Popodneva su dobra. Poprilično dobra. Zrak miriše na topli čaj sa medom i cimetom. Na toplinu onog prvog gutljaja koji te zagrije iznutra. Javila je da će doći krajem tjedna. Ne mogu reći da me ta činjenica pretjerano raduje. Jer pokušavam te pustiti. Otpustiti ruke sa sjećanja na tebe lagano, ali sigurno. I u ovom trenutku mi stvarno ne treba podsjetnik na "nas". A ona je na neki način baš to. Bespotrebna sol na još uvijek otvorenu ranu. Na priču koja još uvijek nije dobila svoj kraj, a vjerojatno nikada niti neće. Uvijek će ostati na pola ispričana i nikad dovršena. Ona se na neki način utopila u tu priču. Svjesno ili nesvjesno mozak ju povezuje s tobom. A to mi sada ne treba.

Večeri su... ehh da...
Večeri su teške. Poprilično teške. Zrak miriše na tebe. Miriše na tvoju kosu i na tvoj dodir. Moje misli tada lete tebi češće nego ikad. Tijelo traži tvoj zagrljaj i tvoje ruke. Ničije tuđe ruke mi ne pašu. Ničiji tuđi dodir ne prihvaćam. Da mi je samo jedan od onih tvojih zagrljaja. Samo jedan. U tišini i bez riječi.
Jebi se! Ne zaslužuješ da ti to kažem, ali ću ipak reći. Jebi se!!
Odvikam se lagano od tebe, ne znajući da li ću ikad sresti nekog i najmanje sličnog tebi. Ali život nije stalno vraćanje filma unatrag. Živjeti od sjećanja, u prošlosti nije način da se kroz njega prolazi.
Jer kako je jednom rekla @Anabonni- "Tvoj je samo u zvuku Nokie." A ti nisi moj čak ni tad. I s tim se lagano mirim.