Volim prohladne kišne večeri. Laganu oluju koju promatram iz sigurnosti tvoga doma. Lišće rasuto posvuda, grane koje se njišu u ritmu vjetra, krupne kišne kapi koje natapaju suhu zemlju i ostavljaju otisak na prozoru nad kojim stojim naslonjena.
Nekad je u redu gledati kako se nešto raspada, mijenja i urušava,a to nije tvoj svijet.
Nekada je dovoljno promatrati i znati da nije svaka promjena loša. Nije svaka oluja razarajuća. Ponekad oluja stvori baš onaj nered koji je potreban da se stvari ponovno dovedu u ravnotežu. Klin se klinom izbija.
Volim onaj prijelaz između ljeta i jeseni krajem kolovoza i početkom rujna. Vrijeme kada noći postaju hladnije. lišće crvenije, a miris kestena je već lagano u mislima. Traje ljeto još uvijek, ali je prijelaz očit. Zelenilo se polako pretvara u ogoljene grane drveća, a lišće hoda po ulicama. Tada vadim vestu iz ormara da se zagrnem, skuham toplu šalicu čaja i promatram.
Promatram bez potrebe da interveniram. Priroda čini svoje, nema potrebe da joj se miješam u instinkte.
Nema smisla da pokušavam mijenjati nešto što nije moje da mijenjam.
Jer nije svaka oluja razarajuća, nije svaki odlazak gubitak. Nije svaka bol ista, svaka boli na svoj način.
Post je objavljen 19.08.2017. u 15:39 sati.