Kolodvor

Na mom autobusnom kolodvoru nikada nije gužva. Samo kada školarci dolaze u školu nastane kratko komešanje i vreva njihovih glasova. Sa odlaskom njihovih buseva nestaju i njihova vedra lica i žamor koji proizvode. Ostatak ljudi koji čekaju svoje buseve svoje čekanje provode u tišini i u svojim mislima. Čak se i teta za šalterom koja bi trebala najaviti dolaske i odlaske buseva nešto ukmusila. Sjedeći za svojim stolom, zaštićena staklom od mrzovoljnih putnika valjda se osjeća dovoljno sigurno da malo ubije oko i ne najavi pokoji bus. Who cares anyway, busni je ionako relativno mali i svi busevi koji dolaze jasno su vam u videokrugu. Ne možete ih fulati ni da hoćete. Bus kojeg ja čekam nije još niti na vidiku. Ja ne čekam bus da krenem negdje, čekam bus da mi dovede nekoga.

I prošla sam ovaj scenarij u svojoj glavi valjda milijun puta. Dolazim na busni ranije ne bi li mi tvoj bus slučajno promaknuo. Vani je hladno, pravi studeni mjesec. Moje srce ubrzano tuče i nervozno koračam s jedne noge na drugu, pogledavajući na sat. Ta nervoza i istovremena sreća se miješaju u ravnomjernim omjerima što dovodi do osmijeha kojeg ne mogu skinuti sa lica. Čujem zvuk kotača autobusa, dva busa dolaze istovremeno. Znam da je ovaj drugi tvoj, tvoj je bez sumnje.

I sada dolaze dva busa istovremeno. Ne znam u kojem je točno taj koga ja čekam. Hladno je, ali moje je srce mirno, nisam nervozna. Zvuk kočenja zaustavlja autobuse gotovo istovremeno. Tuđe ruke oko moga struka. Ugodne, ali tuđe… Tvoj bus i tvoje ruke ionako nikada nisam dočekala.

Ne brani mi ono što ne možeš zabraniti čak i da hoćeš. Moje misli nisu nešto što možeš zaustaviti, prekinuti ili spriječiti. To ne mogu niti ja, a kamoli ti.