Kada izgubimo onog bitnog. Onog koji nam je značio sve u životu. Doslovno sve, od ljubavi i pažnje do kajanja i ljutnje prožet kroz sve naše moguće emocije i sijećanja. To je trenutak kada se raspadnemo pred svima. Htjeli mi to ili ne svi naši štitovi i ograde, sve prepreke i granice koje smo postavili da ne bi bili povrijeđeni padaju u vodu. Metaforički ili doslovno nađemo se na koljenima tako ranjivi i izloženi, tako lako čitljivi pokušavamo se dignuti ali ne ide.. ne još, još je prerano. Fuck mrzim taj osjecaj.
Ali to je u redu, u tom trenutku si to možemo i moramo dopustiti. To je U REDU ponavljam sama sebi kako bi se uvjerila da stvarno je. I onda napokon prestanem pisat u mnozini.
Ne moram stalno biti ona snažna iako to pokušavam. Ovaj tren ne, jednostavno ne ide. I dopuštam si taj trenutak slabosti da zaplačem i da puknem od bijesa i ljutnje od tuge i žalosti. I plačem, isplačem moree suza i tu jedinu ogradu još držim jedva, ali držim. Ne dam da me drugi vide da plačem, jednostavno ne dam.
I kada taj tren prođe sakupim komadiće sebe koji su se rasuli po podu i ustajem. Izgledam jednako kao i prije izvana da ali iznutra ožiljci su vidljivi. To sam i željela, da su vidljivi samo meni. I onda ponovno podižem ograde, povlačim granice i stavljam štit da ne dopustim da me itko više tako povrijedi. Lekcija naučena.
Post je objavljen 26.11.2014. u 12:16 sati.