Kada blogerica pronađe posao

Vaša blogerica je napokon našla posao. Taman kada sam sve htjela poslati u tri lijepe jer mi je na vrh glave bilo glupih intervjua za posao koji su sve osim intervjua. Dođete, poslodavac vam kaže kako se puno kandidata javilo za navedeno mjesto i još vam se žali kako ne zna kako će odabrati od svih kandidata. A vi sjedite na onom stolcu i mislite si žali Bože vremena i škole i učenja. I ove jebene košulje koju sam obukla ma fuck that shit.

No zaključila sam kako sam premlada da dignem ruke od svega, puno premlada i zapela sam ko pitbull jače nego ikada. I sreća mi se nasmijehnula. Počela sam raditi. Posao nije blizu, imam sat i pol do posla i isto toliko ili malo duže zbog gužve do doma. Ne žalim se za sada, sretna sam da mi je netko napokon pružio priliku da pokažem što znam i što mogu.

Ono što sam skužila je da mi blog fali i to onako dobrano. Ne stignem niti pisati niti vas čitati onoliko koliko bih željela. Posao mi to za sada ne dopušta. Zato sam vikendom tu da nadoknadim izgubljeno. Krajem 11.mjeseca mi je bila i godišnjica moga bloga, sjetila sam je se, ali nisam je stigla obilježiti jednim postom. Bitnije od posta mi je ipak bilo to što sam se uspjela sjetiti kako sam se osjećala baš toga dana kada sam otvarala blog. Svega sam se sjetila odjednom i osjetila ponosnom što sam dio ove zajednice, ovoga svijeta u malom. To što imam potrebu podijeliti s vama svoje bitne životne trenutke govori dovoljno koliko mi ovo znači. Samo ću reći hvala vam što ste me od prvog dana prihvatili kao svog punopravnog člana. Hvala vam onako od srca.