Mame umiru svaki dan

Mame umiru svaki dan. Pluća otkazuju, ne možeš disati, mozak ne dobiva dovoljno kisika, srce se trudi pratit ritam,ali ne ide. Monitor pokazuje ravnu liniju. Događa se, događa se svaki dan.

Stanice raka metastaziraju, šire se na druge organe i ubijaju sve ono što je dobro. Kemoterapije ne pomažu, kosa otpada, umor je prisutan,borba je teška i uzaludna.
Dolazi lijek, onaj koji je HZZO napokon odobrio. Savršeni kanditat si za njega. Sve opet izgleda bolje, izgleda kao da ti to možeš.
Lijek ne pomaže, rak se širi, ti si sve lošije.
Zvuk sirene hitne pomoći, bolnička nosila i maska za dovod kisika. Pluća ti ne rade kako bi trebala. Bolnička soba i ti u njoj. Ne ličiš na sebe uopće. Paralelna stvarnost koja te ošamari samo tako. Možda ne ličiš na sebe, ali to si ti. Ovo je sada tvoja i njihova realnost. Suze koje se slijevaju niz lice, zvuk jecanja koji preplavljuje sobu. I riječi koje ne želite čuti. Mi tu ništa ne možemo, žao nam je… Mi tu ništa ne možemo.
Nisi spavala već dvije noći, doktori kažu da moraš,ali ti nećeš. Kao da si znala ako ih zaklopiš sada da ih nikada više nećeš otvoriti. Ta mala bitka je tvoja za kraj.
Tog utorka se više nisi mogla boriti protiv svega onog što je bilo na tvojim leđima. Brže od očekivanog stanje se pogoršalo. San te zvao puno jače nego prije.
Udahnula si još jednom onoliko koliko su to tvoja pluća to dozvolila, sve ih još jednom pogledala na okupu…svoju obitelj. I onda si usnula zauvijek.

Mame umiru, svaki dan, ali samo jednom umire MAMA.


Posvećeno ženi koja je 2.5. 2016.god izgubila borbu sa rakom dojke. Malo je reći da nikada nećeš biti zaboravljena.