27
petak
svibanj
2016
Voljet ću te potiho
Značiš mi… značiš mi jako puno.
Znala sam da će doći dan kada će ti te riječi biti premalo. Kada jednostavno neće biti dovoljne. Unatoč zagrljajima i poljubcima koji govore ono što ja nisam mogla izgovoriti, unatoč tvojoj strpljivosti i čekanju da se to nešto u meni oslobodi i kaže riječi koje toliko želiš čuti. Unatoč svemu tome ja još uvijek mogu izgovoriti samo značiš mi jako puno. Više od toga ne mogu.
Znam što osjećaš prema meni, znam to od prvog dana. U potpunosti svjesna da me voliš istovremeno nevjerojatno sretna i prestrašena da ti neću moći odgovoriti jednakom mjerom. Voliš me punim srcem, zoveš me ljubavi, gledaš me kako me dugo nitko nije gledao.
I onda ja koja inače ne zatvaram usta na tako nešto nemam odgovora. Kad me pitaš, a što smo mi? Što smo mi to točno? Definiraj nas. Mi se družimo i lijepo nam je? Skupa smo i volimo se? Što smo?
i onda ja kažem jbg ne znam. Najgluplji odgovor koji mogu dati, najgluplji. Formuliraj jebenu rečenicu. Zaslužuje da formuliraš normalnu rečenicu.
I onda ti kažeš ma nema veze recimo samo da se družimo da nam je lijepo. Ne mora to biti ništa službeno, a znam da ti ta činjenica para srce. Ne razumiješ zašto mi je to tako teško. Ako ćemo biti iskreno ne znam niti ja, samo znam da svaki put kada bi to izgovorila sve bi lagano krenulo nizbrdo.
Polako, ali sigurno.
Pogledaš me, pogledam te, ustaneš i zagrliš me onako snažno kako volim i kažeš ono što meni para srce. Ne brini voljet ću te potiho.
komentiraj (7) * ispiši * #
06
petak
svibanj
2016
Mame umiru svaki dan
Mame umiru svaki dan. Pluća otkazuju, ne možeš disati, mozak ne dobiva dovoljno kisika, srce se trudi pratit ritam,ali ne ide. Monitor pokazuje ravnu liniju. Događa se, događa se svaki dan.
Stanice raka metastaziraju, šire se na druge organe i ubijaju sve ono što je dobro. Kemoterapije ne pomažu, kosa otpada, umor je prisutan,borba je teška i uzaludna.
Dolazi lijek, onaj koji je HZZO napokon odobrio. Savršeni kanditat si za njega. Sve opet izgleda bolje, izgleda kao da ti to možeš.
Lijek ne pomaže, rak se širi, ti si sve lošije.
Zvuk sirene hitne pomoći, bolnička nosila i maska za dovod kisika. Pluća ti ne rade kako bi trebala. Bolnička soba i ti u njoj. Ne ličiš na sebe uopće. Paralelna stvarnost koja te ošamari samo tako. Možda ne ličiš na sebe, ali to si ti. Ovo je sada tvoja i njihova realnost. Suze koje se slijevaju niz lice, zvuk jecanja koji preplavljuje sobu. I riječi koje ne želite čuti. Mi tu ništa ne možemo, žao nam je… Mi tu ništa ne možemo.
Nisi spavala već dvije noći, doktori kažu da moraš,ali ti nećeš. Kao da si znala ako ih zaklopiš sada da ih nikada više nećeš otvoriti. Ta mala bitka je tvoja za kraj.
Tog utorka se više nisi mogla boriti protiv svega onog što je bilo na tvojim leđima. Brže od očekivanog stanje se pogoršalo. San te zvao puno jače nego prije.
Udahnula si još jednom onoliko koliko su to tvoja pluća to dozvolila, sve ih još jednom pogledala na okupu…svoju obitelj. I onda si usnula zauvijek.
Mame umiru, svaki dan, ali samo jednom umire MAMA.
Posvećeno ženi koja je 2.5. 2016.god izgubila borbu sa rakom dojke. Malo je reći da nikada nećeš biti zaboravljena.
komentiraj (9) * ispiši * #
