Voljet ću te potiho

Značiš mi… značiš mi jako puno.

Znala sam da će doći dan kada će ti te riječi biti premalo. Kada jednostavno neće biti dovoljne. Unatoč zagrljajima i poljubcima koji govore ono što ja nisam mogla izgovoriti, unatoč tvojoj strpljivosti i čekanju da se to nešto u meni oslobodi i kaže riječi koje toliko želiš čuti. Unatoč svemu tome ja još uvijek mogu izgovoriti samo značiš mi jako puno. Više od toga ne mogu.

Znam što osjećaš prema meni, znam to od prvog dana. U potpunosti svjesna da me voliš istovremeno nevjerojatno sretna i prestrašena da ti neću moći odgovoriti jednakom mjerom. Voliš me punim srcem, zoveš me ljubavi, gledaš me kako me dugo nitko nije gledao.
I onda ja koja inače ne zatvaram usta na tako nešto nemam odgovora. Kad me pitaš, a što smo mi? Što smo mi to točno? Definiraj nas. Mi se družimo i lijepo nam je? Skupa smo i volimo se? Što smo?
i onda ja kažem jbg ne znam. Najgluplji odgovor koji mogu dati, najgluplji. Formuliraj jebenu rečenicu. Zaslužuje da formuliraš normalnu rečenicu.
I onda ti kažeš ma nema veze recimo samo da se družimo da nam je lijepo. Ne mora to biti ništa službeno, a znam da ti ta činjenica para srce. Ne razumiješ zašto mi je to tako teško. Ako ćemo biti iskreno ne znam niti ja, samo znam da svaki put kada bi to izgovorila sve bi lagano krenulo nizbrdo.
Polako, ali sigurno.
Pogledaš me, pogledam te, ustaneš i zagrliš me onako snažno kako volim i kažeš ono što meni para srce. Ne brini voljet ću te potiho.