Mogu ja čekati. Ako procijenim da je vrijedno toga.
Moja nemirna narav ne ide u korist čekanja, ali mogu ja to.
Gledati kazaljke sata kako otkucavaju.
Kako prolaze minute, sati u nepovrat, mogu ja to.
Dok okovi čekanja na rukama stišću još jače
Razum i srce vode rat.
Srce je na tvojoj strani, uvijek je i bilo.
U tom svom svijetu srce je sretno pored tebe.
A meni dolazi kad je povrijeđeno.
Cvili poput napuštenog psa.
Razum je na ničijoj strani.
Neopravljivi pravednik bez osjećaja.
Koji pokušava utjerati red među ove moje misli.
Ali razum je u potpunosti nemoćan.
Sve do onog trena.
Kada okovi čekanja popucaju na mojim rukama.
Moja nemirna narav pokaže svoje pravo lice.
A otkucaji sata stanu jer je naše vrijeme isteklo.
I nema nikakvog armagedona unutar mene.
Nema krikova jednog izgubljenog svijeta.
Vatre koje su nekada gorile sada miruju.
Nema vatrometa koji najavljuje kraj priče.
Sve je to nestalo u onom mome čekanju.
I to je stvar koju ti ne razumiješ.
Kada me izgubiš, nečeš niti znati.
Bit će to nekog običnog dana.
Kada nećeš imati vremena.
Ljudi gube kada nemaju vremena.
Post je objavljen 16.03.2015. u 17:46 sati.