Tražim ono čega nema. Ono što ne postoji.
Zadnji puta te pitam. Sada, tu na ovoj kiši koja ne prestaje padati. Sada, tu dok sam mokra do kože i ne mogu kontrolirati svoje drhtanje.
Na ovom bezdušnom asfaltu ulice koja nosi miris zime na odlasku. Zime koja još uvijek štipa lagano za obraze u ove večernje sati.
Pitam te:" Da li ostaješ ovdje?"
Da ili ne, odgovor je vrlo jednostavan. Izaberi nešto od tog dvoje. Nema više razloga za naše besciljne rasprave. Za ponavljanje onoga što smo već sto puta rekli jedno drugome.
Nemam ja više snage za to. Sve smo riječi potrošili. Bacali ih kao u bunar i ubrzo ostali bez njih. Sve što nam je ostalo je ovo ovdje. DA ili NE.
Dok mi hladnoća prodire kroz vrat i kralježnicu, ponovim pitanje u sebi. Tvoja tišina je dala odgovor. Snažnije i jasnije od bilo koje riječi za koju bi se mogla uhvatiti. Sa tišinom nema pregovora. Sve je jasno.
Na ovom bezdušnom asfaltu ulice koju je prekrila kiša ja ostavljam dio sebe. Dio mene koji je tražio...
Ono čega nema. Ono što ne postoji.
Post je objavljen 07.03.2015. u 17:38 sati.