Ljetna je noć, ona vruća i sparna kada se jedino možeš vrtiti po krevetu jer san neće doći tako lako. U sobi je mrak, ne potpuni jer se roletna ne da spustiti do kraja pa se u kutu vidi svjetlost ulične lampe. Tako je to već godinama i odgovara mi ta mala nit svjetlosti koja ovaj mrak čini manje zlokobnim. Sobom se širi miris svježe oprane posteljine pomiješan sa mirisom vina. Ona jedna čaša koju sam popila jer mu nisam mogla odoljeti sada isparava. Dobro ajde bile su dvije čaše, ali tko još čaše broji.
Ležim i ne mogu zaspati naravno. Tko bi po ovakvom vremenu uopće mogao spavati. Tijelo mi je umorno, ali misli rade, one ne poštuju nikakva pravila. Dolaziš mi u misli kad već ne možeš u san. Prvo što pomislim je da čak ni pored tebe ne bi sad mogla lakše zaspati. Inače, kad ne mogu spavati čim pomislim da si ti ovdje to me smiri. Jebiga, sada sama sebi smetam u krevetu, iako bi bilo lijepo da si tu samo da te vidim. Ali znam da ne bi mogla odoljeti tvojem osmijehu i očima. Zagrlila bi te da osjetim tvoj miris na svojoj koži. Sa svakim drugim bi me zagrljaj dvaju znojna tijela u ovo doba odbio. Ma daj, kakva diranja jbt pusti me da dišem. Ali s tobom je drugačije uvijek je i bilo. Koliko god to otrcano zvučalo to je tako. Iz frižidera bi izvadila bocu s ostatkom ohlađenog vina i dvije čaše. Sjedili bi na mome krevetu i polako ispijali tu divnu tekućinu koja tako godi. Naslonila bih svoje lice na tvoj vrat i nježno te poljubila. Poljubila bih te onako kako bih voljela da netko mene poljubi. Nježno, ali odlučno kao kad smo bili... U taj tren čujem otkucavanje sata. Brojim koliko puta zvoni. Ponoć je već tu.
I onda kroz moždane vijuge prolazi misao-Ne znaš li da je opasno u ponoć misliti o ljudima koji nam ne pripadaju.
Post je objavljen 29.07.2015. u 21:18 sati.