Ništa se značajno nije dešavalo desetljećima. Pogledavši u dno te sive
šalice za kavu, vidio je samo tamnosmeđi mulj koji se zakonima prirodne, spontane arhitekture,
taložio na dnu poput žedne kore na podnevnom naličju pustinje. Starica ga je uporno fiksirala,
naizgled prodorno i duboko nastojeći imenovati formu ili porijeklo beznađa u njegovu pogledu.
Sirovo i bezuvjetno beznađe lingvistički i semantički dekodirano kao negacijska dedukcija ... nikakva nada nikada nije ni prethodila svemu.
-Bestraga!
Reče čovjek bez tragova svome jedinome društvu čudesnom kompresijom izvedeno u lik nezajažljive starice, gošće tog popodneva,
jednoga beznadežnog popodneva.
-Zar ju zaista nazirete tako skoro?
-Nikada skorije, nikada izvjesnije! Ako prislonite uho na taj krhki porculan čuti ćete škrgut
njojzinih zubića, to tihano pucketanje u taktovima...
-Nešto bih pojeo...
* * *
Neka zvukovlja upozoravaju – iskliznuće kakvoga zgloba, raznorazna iščašenja, izletavanje kostiju iz koštanih zdjelica...ne samo to...nekontrolirana kruljnjava izgladnjelih želudaca, beskrajni, nezaustavljivi prdež što para trošnu, svilenu pidžamu...aritmija nasuprot harmoniji...uspavano bilo
čovječanstva na zaustavljenom klatnu svemira.
-Spavaj, čovječe!
Pokušao se ipak ustati ne bi li oprao, a zatim i pojeo breskvu – tu posljednju stvar koju je mogao potrošiti. Tu malu i divlju breskvicu...sočnu...sočniju od poezije. Kada ju bje ubrao, bje ona još zelena i tvrda. Začudno, ona dozri u tami sobe, na noćnome ormariću, lišena svjetla, vode, a i zraka.
Najzad on sjede kraj te breskve i ta slika potraja satima – nepokretna slika – mrtva priroda i mrtvo društvo u smjesi kisika i naftalina. Jamačno je razmišljao o kemijskoj formuli trenutka;
O2 + NAFTALIN + MELANKOLIJA = SMRT TRENUTKA
Trenutak umire u kontinuitetu. Sadašnjost je sazdana na beskrajnim smrtima trenutaka-elementarnim česticama vremena ... da, a što je to poezija?
Što je poezija, moj prijatelju?
-Poezija, to sam ja! Nevidljiva starica sa šalicom kave u kojoj se fundača zacementirala za dno kao kalup za masku, kao kora, kao obris i trag jednoga postojanja iz kojega ti se čita prošlost...sadašnjost...budućnost...
U RUCI DRŽIŠ
VIRTUALNI BIČ PRAVDE,
POKLON IZ TOPLIH SALONA...
JEDNOM DAVNO,
KADA BUDEMO BILI,
PRIDRŽAT ĆEŠ ČAŠU
ZA GUTLJAJ...
UGLEDAT ĆEŠ SJENU
U PADU
TVOJ POGLED ĆE
PLUTAT KANALOM,
KAO BEZIMENA RUŽA,
BAČENA S MOSTA.-
Istra u Hrvatskoj prednjači po broju spomenika NOB-u. Pregovaračkim naporima, Tito je 1945. pripojio Istru NR Hrvatskoj.
Mnoge su vojske te daleke 1945. prolazile kroz Istru i dešavale su se opake stvari. Ljudi su nestajali preko noći.
Krševita i trusna kakva jest, Istra u svojim jamama (foibama) i škrapama dan danas čuva mračne tajne iz jednoga
perioda kada se vršio progon domicilnog, talijanskog življa. Nikada se pouzdano nije uspjela ustanoviti konačna brojka
ljudi koji su tada krenuli u egzodus ka zapadu. Mnogi nisu bili te sreće te su umjesto u sabirnom logoru San Sabo,
skončali strijeljani i bačeni u jame (foibe). U gradiću radnje, impozantan spomenik Augustinčićev slavi NOB i vrijednosti
nesebične i bespoštedne borbe. Socrealističko djelo kipara ,prikazuje dvojicu partizana koji nose ranjenog suborca.
Htio sam izvesti performance kojime bih na jedan dan promjenio referencu toga spomenika. Htio sam iskopati rupu
ispod spomenika koja bi sugerirala da onaj ranjenik nije ranjenik, nego je mrtvac kojega na 1-2-3 bacaju u jamu.
Na taj način interveniralo bi se na samu poruku djela. Spomenik koji je slavio samo jednu, odnosno, pobjedničku stranu
u 2.svjetskom ratu, na taj dan bi poslužio kao sredstvo za odavanje počasti onoj drugoj, poraženoj strani.
Sugerirano mi je da se ne igram sa tim stvarima. Toga dana shvatio sam koliko smo kao društvo još uvijek zadrti,
nazadni i nespremni da izađemo iz te tužne priče o partizanima i fašistima. Tužno je što u 21. stoljeću još uvijek
odlučuju te konzervativne ,zadrte strukture koje zbog svojih trauma ne daju ovome društvu da se obračuna sa
tim balastom i krene dalje u neku sretniju i rasterećenu budućnost.
ne reci da vrijeme
ne čini pregrmit ljubavni jad
zaboravit
onaj žar
vrijeme
je smrzlo momenat
od mene dijeli te sat
tišina ostaje mi
do ljubavi tvoje
sunce puca zorom svoje boje
noć na špici užitka i nas dvoje
kroza te kroče oči moje...za te
odeš li
tijelo neće htjeti disat mi
a dani prolazit će u osami
ništa bitno neće biti mi
bez te
nemam vrijeme
ne traži me vrijeme
slušaj tužan moj glas
u tišini žali nas
vrijeme...vrijeme
do ljubavi tvoje
sunce puca zorom svoje boje
noć na špici užitka i nas dvoje
kroza te kroče oči moje...za te
odeš li
tijelo neće htjeti disat mi
a dani prolazit će u osami
ništa bitno neće biti mi
bez te
nemam vrijeme
kažu da vrijeme
pomaže zaboravit tu bol
zatomit ljubavi zov...
Podvijena repa sam se tu noč vratio sa bloga doma. Putem nije bilo nikoga.
U toj bložnoj krčmi ,u dimu i pivskim parama, srao sam ko foka. Virtualno pijanstvo.
Pričalo se o poeziji i strasti su kuhale u kazanu za pasulj (sa rebarca suva).
U prvom dijelu birca sjedili su blogeri. Pijani svat (kvaran vlaški tip) bacio je čašu u zid i rekao:
-Nabijam blogere na kurac! njihova forma je totalni trash!
Naručio sam turu piča. Blue curacao, manhattan transfer, cabernet sauvignon i žuju.
-712 kuna.
Platio sam. Obuzela me neodoljiva kurvetina od želje da nekoga uvrijedim.
Razmišljao sam o iracionalnoj potrebi da omalovažim. O malo važim. O malo važem:
O malo zašutim.
Uvreda je totalitarna pojava. Svatko podliježe uvredi. Nitko nije neuvrediv.
Ukoliko me spopadne ta želja, ja ču nač pogrdan izraz i za Majku Tereziju:
-Ma šta tu kao fol hraniš neku djecu ,a u biti si narcisoidna!
Digne se cijeli birc na noge i krene pogo. Tukli su me dok sam molio da mi ponove pitanje.
-A ponovite mi pitanjeeeeee...?
-Tup, zviz, fiju ,sprž!
sa sjekutičem u rukama, pohaban se dignem i kažem:
-Milost ne tražim nit bih vam je dao!
proljev koji je uslijedio, bio je boje parizera. sakrio sam se na jedan post. tu sam prenočio i dobio
topli čaj od gazdarice posta. Vani je puhalo. U piturskoj kapi od novina, saznao sam tu vijest.
Vijest kada je stigla, ostarila je pun kurac.
Kada razmišljam o heroinama ili o ženama
što bi rekao Andreas
što bi rekao Marcuse
što bi rekao tvoj otac
Ulrike, draga
pogledi su sumnjičavo zakrvili te
plahu
dodiri su iskričavo naježili te
s vrata
je stigla crna kravata
u omči
u strahu
bez majke je dijete stasalo
tvoje lice pamtilo
čavlano u zidove
,a što bi Bruno zatalasao?
Isto ko Pahlavi,
mir ,Ulrike mir,
uzroci pravi,
Ulrike draga, nisu pravi razlog
u tvojoj je sobi udobno i toplo
hladnoj ti rosa
klizi niz grud.
Tebi je stud
tvoja se kosa
u pleteničnjak prede
visiš u ćeliji
sa najviše grede
Ulrike...
mir, Ulrike, mir.
Ulrike
nešto si napravila krivo, a mogla si bolje
pogledaj se u der spiegel
skršena
načeta
izlizana
iznurena
slomljena
rasturena
ponižena
skrušena
razuvjerena
srušena
živa.
Sjećam se tog mitološkog dana. 11.09.2001. najspominjaniji datum ikad (nakon božića), bio je vlažan i topao kakav samo u babljem ljetu zna biti. Hodao sam po polupraznim plažama Jesola. Oko mene su na ležaljkama izvaljeni, vansezonske luxuze uživali nekakvi švorc-turisti. Točno se sječam tog apokaliptičnog trenutka kada je na radiju javljeno da je nekakva čudna sila napala SAD usred njihovog poslovnoga carstva. Najprije sam pomislio na Orsona Wellesa. Zatim sam se skockao malo i spustio se malo na zemlju: Bin Laden. Nema ko drugi. Ovakvo sranje može zakuhati samo ludi bradonja sa kalašom. Razmišljao sam zatim o Alan Fordu. Pomislio sam...jebote taj Alan Ford nije uopče pretjeran. Nisu to smješne groteske. Shit happens!
Na plaži je zatim uslijedio neviđeni metež. Rulja se svojstveno usranim masama ljudi počela muvati u svim besmislenim pravcima. Popadalo je par čaša na strand-baru.
Performansni terorizam jest najbolja definicija tog čina al Qaide. Bin Laden u osmišljavanju svog ugriza za (kako ih sam bje nazivao) "đavolja muda", poslužio se artističkim alatima za svoj globalni upload. Ne postoji međutim riječ koja bi opravdala takvu umjetnost. Bin Ladenov art experiment gori je i od Mengeleovih medicinsko-genetskih. U bližoj povijesti bilježimo također nastojanja Salvadora Dalija da projektira Guernicu od ljudskih kostiju i lubanja (hahaha di je stari pokvarenjak bio kad su Turci jahali kroz Niš?). Pokusi koji su etički nedozvoljivi, uvijek kao ukleta mogućnost vrebaju s onu stranu kao rijetko leglo znatiželje,pa i ubrzanog napretka.
Smije li se ubiti jednoga čovjeka da bi se izliječile tisuće?
Koči li etika progres?
Smije li se reći sljedeće:
-Zaposlenik u World Trade Centru mora biti svjestan da on nije i ne može biti civilni cilj. Taj zaposlenik je vojnik u službi imperijalizma i kao takav mora biti svjestan opasnosti da će mu jednoga dana na prozor kancelarije banuti Boing747.
B.Laden
...Ali, ako civilizacija pamti trojanske konje i sve ostale ratove i bitke, čini li se Bin Ladenov ugriz prepun mitoloških motiva? Sam taj način u kojemu sa osmoricom odabranih na 12 sati zamrzneš i pokoriš najveću globalnu silu, sugerira da se radi o autentičnom, apokaliptičnom mitu koji je do te mjere potresao svijet da je momentalno označio početak novog svjetskog poretka.
Konačni kraj hladnoga rata (i početak toplog).
Bush, Putin i Chuck Norris vijećali su do kasno u noć kad je stigo Osamin sms:
-ruke u vis gospodo!
Pitanje komentatorima:
Sječate li se toga dana , di ste bili i kako ste ga doživjeli?
i ja čuh kakvim bje, zvuk tog groma
jednu od 4 zvijeri reči..dođi pa vidi
i ja vidjeh
a od nekud...bijeli konj
čovjek taj po imena kreće sad
i il otpušta il okrivljuje
isto svima ne presuđuje...
ima zlatne ljestve da spuste se tad
kada taj dođe u grad.
kosa hladan ježit će ti vrat
od terora bičeš sjeban sav i slab
hočeš stvarno uzet li tu kap
ili nestati pod zemlje had
kada gad dođe u grad.
slušaj te trube, slušaj gajde
anđeoski poj miliona
mnoštvo maršira i grme zvona
glasovi zovu, glasovi plaču
neki umru, neki iskaču
kraljevstva nebeskog pravila .
a vihor luta kroz bagrenje
djevičanska luč se penje
a vihor luta kroz bagrenje
s rogatim se bosti teško je
do armagedona bez shalama i shaloma
gospod svoju perad zove doma
mudrac će ustuknut prije dana
na koljenima kruna mu zlaćana.
kada gad dođe u grad.
koji god je kvaran ,kvaran nek je!
koj god da je pravičan, pravičan nek je!
koji god da je prljav, prljav nek je i dalje!
slušaj riječ koju pisalo je tad
kad je gad stizao u grad.
slušaj te trube, slušaj gajde
anđeoski poj miliona
mnoštvo maršira i grme zvona
glasovi zovu, glasovi plaču
neki umru, neki iskaču
kraljevstva nebeskog pravila.
a vihor luta kroz bagrenje
djevičanska luč se penje
a vihor luta kroz bagrenje
s rogatim se bosti teško je
mjereno žive vage u zadnji gram
kada gad dođe u grad.
i ja začuh taj glas med četvero zvijeri
i iza se vidjeh blijedoga konja
i ime mu drugo...ne bješe do smrt
i pakao što ga prati.
Poznajem jednoga poslodavca koji zahtijeva da budući zaposlenici najprije pogledaju film Glengarry Glenn Ross.
Pullitzerom ovjenčani ,istoimeni dramski txt Davida Mameta ekraniziran je daleke 1992. Danas je naravno aktualniji no ikad.
U filmu nastupa maestralna ekipa glumaca.
Al Pacino, Jack Lemmon, Ed Harris... trebam li nabrajati dalje? Trebam. Alec Baldwin i Kevin Spacy recimo. Film se bavi pitanjem door to door prodaje osiguravajućih polica. Beskompromisno realistično ulazi pod tepih toga svijeta građenom na laži. Tko vam to jamči sigurnost u narednih 20 godina? Kakvi su to ljudi? brutalnost logike businessa najbolje dolazi do izražaja u kultnoj sceni u kojoj alec baldwin objavljuje natječaj za najuspješnije sellere mjeseca:
najbolji dobija cadillac
drugi dobija paket noževa
treći dobija otkaz.
Tako je to u businessu, a ni u životu nije puno drukčije.
Kubertenizam se iz te perspektive često čini kao uspavanka za tješenje luzera.
the winner takes it all.
Mislim da je Glenngary Glenn Ross jedna od najboljih drama koje sam gledao. Minimalistički kadrovi obiluju atmosferom. Obožavam kada u filmu nema više od 4 kadra i ambijenta. Dramatskom igrom, Glenngary Glenn Ross se razvija u nemoguče intrigantni krimič u kojemu na trenutak ništa više nije jasno.
ah da...i obožavam kad kroz cijeli film pada ta dosadna, večernja kišaaa...
post namjenjujem svim blogericama koje pišu o politici.
(M.Jackson-B.Dogg-M.Jackson)
kucne nam čas, kad čujemo taj zov
kada svijet ko 1 mora stat
tamo ljudi umiru
pružimo im ruku sad
najveći dar od ikada
ne možemo sad dan po dan pravit se
da neko... če nekako promjenit sve
svi smo dio Božije obitelji
al za prav
ne možemo bez ljubavi
(pa kaže Jacko)
mi smo taj svijet, mi smo ta djeca
mi smo ti koji ćemo uljepšat sve
pa krenimo pružat
i postoji taj izbor
za spasit život taj
i da
mi ćemo spasit stvar
ja i ti
pošalji im srce, neka znaju da brineš ti
i njihovi će životi sjati,
a gospod kruh od kamena će dati
i svako ruku mora podmetnuti
(pa kaže the boss):
mi smo taj svijet, mi smo ta djeca
mi smo ti koji ćemo uljepšat sve
pa krenimo pružat
i postoji taj izbor
za spasit život taj
i da
mi ćemo spasit stvar
ja i ti
i kada si down i aut, i sve loše izgleda
samo povjeruj da nečemo sjebat
ohohoh shvati sad da promjena če stiči
kad budemo svi u istoj priči!
mi smo taj svijet, mi smo ta djeca
mi smo ti koji ćemo uljepšat sve
pa krenimo pružat
i postoji taj izbor
za spasit život taj
i da
mi ćemo spasit stvar
ja i ti
pa kaže ray charles, pa cindy, pa dylan, pa reo speedwagon...
visoko stilizirana onanija po "Grobu" Swena Adama Magdaleninog
Samo jednom ćeš tupo buljiti u svjetlo. Milujući ruku, korake ćeš čuti. Taj škriput vrata jasno ćeš čuti iza leđa će te dotaknuti sjene. Ona će ti reći da te cijeni. Pružit će ti ruku i priznat ćeš joj da je prekrasna. Njezine usne sjajit će u mraku. Shvatit ćeš da je stigla budućnost koja je kucala na stakla iza kojih si spavao sklonjen od vjetrova, oštrih kozmičkih vjetrova...eto...sada ćeš možda doznati i to kako je kad zapuše u ozonu...i vjeruj mi, toplo se obuci jer zna bit gadno!
Na njenim ćeš leđima jezditi zvijezdama, gutat će te zvuk nemjerljivih frekvencija-šapat bogova će mrviti tvoju materiju. Ashes to dust i dust to ashes, brate, biti će te svuda. Melankolične kiše saturna brižno će ispirati tragove tvoje sa sjajnih stubišta atmosfere...al ćeš fasovati brate!?
Na koncu će tvoj odraz rađat se u kapi rose. Sklupčani će punoglavac nemoćno probijati guste i prozirne opne vodenjaka kao ž za život o kojemu nećeš znati. U nečujnom i vječnom zibu, padati ćeš tako sporo da nikada nećeš priljubit se uz dno.
Od 3,57 do 72,13...toliko si gravitirao i toliko si plesao u ritmu sile teže.
On je strašno povodljiv i to mi najviše ide na živce kod njega. Nema kod njega nekakve zlatne sredine, on ili tlači ili je na koljenima, ovisi o autoritetu. Meni se ovdje njurga i pravi ne znam kako svoj i zreo, a onda dođe onaj prokleti Živko i za njim bi u grob otišao. Tu se zatvore u njegovu sobu i najprije nešto šuškaju sa aluminijskom folijom, pa onda pojačaju glazbu, da ih ja ne bi čuo … I ko zna na šta troši onolke pare, a ja od penzije moram plaćat ove vražije uplatnice…i telefon mi tamo naziva one vražije brojeve od mobitela, a to je skupo ko sam đavo, ali nisam više blesav ja…ljepo kad idem ča, uzmem telefon sa sobom pa nek zove gospodin…Ma nije meni to, nego samo kad se sjetim kakva smo sretna obitelj bili…Ma ona je sve zajebala, gospođa…
* * *
Kako me iznervira to kad shvatim da mi je stari doma. To shvatim čim uđem u ulicu jer on se glasa kao neki nilski konj pred parenje. Boju tih hropaca može postići samo netko tko uporno 40 godina puši Opatiju. Sad su mu je napokon ukinuli. Odkako je u penziji, non stop je doma. Nikud ne ide, samo leži pred tv-om i sumanuto mijenja te kanale. Neprestano misli na mamu i svaki naš razgovor on ovako ili onako dovede na tu temu. Prošlo je već 6 godina otkako nas je napustila. Više ga ni ne žalim jer si ne želi pomoći…hrani se time. Njena smrt je postala njegov život.
Ne mogu više...
Vonj majke. Toplina njezinog zagrljaja. Njezin netaknuti ormar sa svim onim suvišnim haljinama, suknjama, šosevima, spavaćicama. Njezin kožni kaiš sa izleta u Istanbul. Prašina sa regala i crna masnoća na fugama kuhinjskih pločica. Cijeli jedan zaustavljeni svijet, povučen natrag u Aladinovu lampu iz koje se uporno ne pojavljuje.
* * *
Jedna naizgled bezazlena sličica iz djetinjstva, progonila je Sineta svako malo. Možda zbog miljea kojemu se trudio pripadati, a možda zbog balkanske patrijarhalne mitologije. Projekcija te sličice vodi u predaleko ljeto 84. Sine i otac vraćaju se sa sindikalne ribičije na Mirni. Podeblji šaran koprca se u vrećici punoj vode koju nadasve ponosno u ruci drži 9 godišnji Sine. Stigavši pred zgradu, «obojica» uočavaju kosmatog mladića koji upravo preko cijevi krade benzin iz njihovog zelenog, sarajevskog golfa. Znatiželjne Sinetove oči, uprte su u oca. Otac zastajkuje, prima Sineta za lakat i povlači ga u zaklon. Ostali su tako u tom zaklonu čekajući da lopov obavi svoje i mirno se udalji. Objašnjenje da «nećemo propast zbog par litara benzina» i da «je lopov možda naoružan», Sine nikada nije prihvatio, naprotiv... uslijedila je teška noć u kojoj je «Tata» postao «Ćale». Plašt superheroja kliznuo je niz očeva ramena i vizija je nestala…zauvijek.
Ovaj prevod Lucia Dalle posvečujem svojoj obožavateljici Miciki koja je tako jedno stidljivo i senzualno stvorenje da nema hrabrosti komentirati sa svog bloga pa se sirotica očituje anonimno...ah, krhko je znanje...
vidjeli su te piti na funtani,
a mene nije bilo...
vidjeli su te ujutro golu,
vrtirepko moja vilo!
...a samnom ni noću nisi takva
i bude frka i to kakva!?
vidjeli su te dizat bluzu,
bluzu do kože,.. guzu!
pa si mi rekla luzeru jadni,
tvoj je sex za wc javni!
otišla si sa svojom prijom,
onom visokom, dobrom pičkom...
obje brijete na nešto važno,
veliko i snažno,
ja sam uvijek doma, izlazim rijetko,
samo gaće, drkam petkom.
mislim na razočaranja i ostala sranja,
na jednu iz tailanda,
al najveći cilj je vjeruj meni.
biti u normali!
i tako sam naravno izašo
poslije tjedan dana.
nije bilo ni tolko zima
i odjednom kurva se ukaza sama.
izuzev kose i odijela,
čizama i bunde,
imala je probleme prave
fine misli iz njene glave.
zamisli samo takvu kurvu
lijevog opredjeljenja?
ipak nije ničeg bilo
i ostao sam sam
o kakva poglupljenja!?
kružeći još malo sretoh
jednoga što se gubi.
rekoh mu da u centru Bologne
ne izgubi se ni dijete.
zablejo je sa facom pingvina,
pa mi kaže: ja sam iz berlina.
u berlinu sam s bonettijem bio
bilo je velko i malo tužno...
dopizdilo mi najzad, idem kući
i vraćam se na nužno.
prije nego zakoračim skale
se zaustavih gledat zvijezdu,
zabrinut sam jako,
od tišine glavič mi se mako.
učinih 3 skale odjedamput
i razvalim se na kauč,
zaklopim načas oči i bez ustuka,
krenula je moja ruka...
Kroz popodnevno hrkanje i «Narodni radio», zurivši kroz
lelujavu prisutnost smrti u parku, razmišljao sam o ravno-
dušnosti svih suputnika sušačke lađe u izmaglici. O Ivanu
Galebu. O sestrama koje su svakom svojom gestom glorificirale
svoj trud. Koristan, ali prečesto uzaludan.
-Daepetokornaripeto...
-Barba Frane, uvijek Vam se piša kada morate popiti lijeko-
ve, dokle ćemo tako?
Velika fleka vlage na zidu širi se i već podsjeća na kakvu
fresku. Mislim da nije potrebno dočaravati onaj poznati
bolnički miris koji nas iz dana u dan uvlači sve dublje u
tu varljivu indiferentnost. Nakon svega izlazimo možda
čitavi i zdravi, ali nekada to i nije bitno...ponekad će nas
dublje zamisliti ta zelena pidžama od svile i švicarski sat
koji kao kolut na prutu, visi obješen o ručicu barba Frane-
ta, besmisleno svjedočeći o oblicima vremena kroz koje
će ništica stići možda već i za koji sat...
14.O5, Hrkanje postaje savršeno ravnomjerno i time se
zaokružuje zvukovni radijus sobe. Ma tko je taj čovjek
koji uspijeva zvučati gotovo poput mašine?
Pogledat ću na temperaturni list.
ahahahaahaha curke...da vidim koja od vas neče kliknut na ovakav naslov posta? uz početak prolječa na blog hr-u, prevodim frikušu Loredanu Berte i posvečujem je svim blogericama koje su ostavljene, zapostavljene i rastavljene. dogg vas voli!
Kakvog sam samo imala tipa?
očiju slatkih koliko je dosta
da poželiš mu uvijek reći
ja sam samo tvoja
i falilo mi je terena
kad bi sklupčo se ispod tjemena
i grijala bih ga na vatrici ljubomore
kakvog sam samo imala tipa?
Držao me ispod ruke
a kad bi htjela ozbiljna biti
za njega ne bijah do lutke
a u krevetu bi reko tada
-ne vrjediš mi ni po jada
oblačih se u uspomene
da suočim novo vrijeme
i sječala se prvih dana
kad sam bila tako high
kada sjala sam u kosi
crveni koralja sjaj
kad razmažena ko ni jedna
u mjesec se gledah taj
i primorala bi ga da prizna
ti si najljepšaaaa
ti si najljepšaaaaaa
od ljubavi slijep bi me gledao tada
ti si najljepša x 2
nanananana...
naaa...naa a
ako gospod je jednom reko
vrijeme liječi rane
jedini kamen koj me zapeko
što bacih u more sve te dane
prošlo je od tada dobrih
par godina i sezona
imala par avantura
ništa vrijedno partiture
al te izađoh tražit
na ulicu,među ljude
činilo mi se da se okrećem
i odjednom glas mi poznat bude
pa kaže to svoje
ti si najljepšaaaaaa
Kada bi suddenly
Zapuhalee
Polarni vjetrovi zli
I njihovi kada bi te vrtlozi
nadaleko razbacali;
Ćutio bih tvoj okus
Kao aljaški malamut
U sanjke upregnut
Porinut u lađe
Spreman da njuši
Spreman da te nađe;
Spreman da grize i bori se
Da danima gladuje
Pred očima ti stvori se
i beskrajno ti se raduje.
"it is a man s man s post...but it would mean nothin...nothin, without...a woman..."
James Brown
milijardu i koja stotina milijuna zemljana zaraženih nogometom, imalo je 9. srpnja 2006. priliku doživjeti rijetko iskreni i spontani performance. Za izvedbu istoga se, u svojem osebujnom aranžmanu, potrudio Zinedine Zidane, autentični kralj nogometa. Podredivši si mega-spektakularnu okolnost eventa, ostavio je bez teksta cijeli jedan svijet. U tom, nogometnom svijetu, njegova gesta je ekvivalentna zaustavljanju zemljine osi. Postoji dakle, provokacija koja te može zaustaviti na dva metra od vrha Olimpa. Postoji isto tako i izvjesni Marco Materazzi, talijanski branič koji postaje metafora za cijeli jedan veliki dio nogometnog svijeta. To su kreatori opstrukcije.
Svojom tvrdoglavošću, upornošću i radom, Marco Materazzi je 9.srpnja stigao čak u Berlin. Premda su mu u nižim uzrastima treneri sugerirali da se ostavi nogometa, Marco je gutao knedle i trenirao i možda se negdje u sebi podsvjesno i posvađao sa nogometom jer...
-vidjet će oni jednoga dana!
I vidjeli su?!
Kada su treneri shvatili da Marco ne odustaje, da prvi dolazi na treninge, da sljepo nastoji ispunjavati njihove zamisli, odlučili su od njega napraviti goniča, odnosno, braniča. Masa trenera pati od ego tripova i često su skloni tesati nekakav trupac ne bi li mu na kraju udahnuli život... te mu najzad, potapšavši ga po stražnjici, ovako reče trener Mario Gepetto:
-Idi Marco, idi i grizi...
Nasuprot takvima, u nesrazmjernoj manjini, stasa poneki umjetnik nogometa. To se na njemu vidi od trenutka kada se prvi puta sastane sa loptom. Ukoliko se takav odluči ozbiljnije baviti nogometom, na tome ga putu očekuje prava mala golgota. Gotovo sigurno će mu u više navrata lomiti koljena, kosti, gležnjeve. Oni koji glasno protestiraju protiv enormnih zarada u nogometaša, prešućuju ili zaboravljaju tu činjenicu, jer ipak, u kojem drugom poslu ćete jamačno, kad-tad završiti u gipsu?
U gipsu ćete završiti ponajprije ako ste Zinedine Zidane, a u gips će vas ponajprije poslati netko kao Marco Materazzi.
Unatoč svemu, Marco Materazzi s pravom je ponosan na sebe i svoj rad kojega je okrunio titulom svjetskog prvaka. Zinedine Zidane se, u kultnoj sceni, spustio stepenicama u svlačionicu. Prošao je pored najznačajnijeg nogometnog pehara ne trepnuvši. Bajku koju je sam stvorio, uništio je na najiracionalniji način-kako uostalom i priliči genijalcu. Svojim performanceom izazvao je masovnu reakciju. Poigrao se sa svekolikim auditorijem-najprije nas je zadivio, a zatim zgranuo u čudu. Slučajno ili ne, kao da je citirao svojega ništa manje genijalnog zemljaka Camusa (francuskog Alžirca). Odigrao je rolu pobunjenog Sizifa u apsurdnom svijetu FIFA-e koja je uzgred, da apsurd bude veći, morala ga proglasit najboljim igračem turnira.
Arena je utihnula, borba je zastala, impozantni gladijator se naklonio i kao da je rekao:
nakon kantautora koje prevodim, red je došao na Vasca Rossija. za njegov koncert je premalen i stadion Milana.
u Italiji Vasco ima kultni status. Vasca slušaju i metalci i punkeri i klasičari i ...baš svi. teško ćete čuti lošu riječ za Vasca.
Ah ne mogu vjerovati?!
Ti si tužna i ne znaš čemu to
hej nije lako nimalo
vodiš ljubav i ne misliš na mene
i... šta bi odgovorila
tu smo mi
ne čuješ me
i... da mi često pričamo,
al tako je
mi smo sami
i... ti ne možeš zahtijevati
tu smo mi
i to smo živi
i,,, sve se može desiti
sada tu –
mi smo sami
mi smo sami
mi smo sami
mi smo sami
živjeti uz mene
o vraški točno je
nije lako nimalo
nikad bilo ni za mene
koji vjerovao sam više od tebe
da će biti moguče
i nemoj sad rasplakat se...
eee ne možeš sad reči mi
ja sam tu al
ne slušaš me
i... sve se može desiti
sada tu al
još smo živi...
još smo živi
još smo živi
živjeti uz mene
o vraški točno je
nije lako nimalo
nikad bilo ni za mene
koj vjerovao sam više od tebe
da če biti moguče
i nemoj sad rasplakat se...
Mislim da svako mjesto u Hrvatskoj ,pa i šire ima svoga spliču. čovjeka koji je iz splita došao živjeti u vaš grad. zagrepčani sigurno znaju o čemu pričam. u svakom mjestu taj tip se naziva spličo. osobno poznajem spliču iz buzeta, iz poreča ,iz umaga ,iz rovinja i iz bjelovara...a da...znam i vukovarskog spliću...i bjelovarskog. spličo je dijalektički arhetip. socio-migracijski fenomen.
spličo iz mojega maloga mista zove se bole.
bole je muzičar. njegova izreka je
-ne tako gitaru!
ide mi nekad na živce jer potcjenjuje svoj vokal pa mumlja ko štulić.
kada sam sa boletom išao na hajduk-roma, kod njegovih sam doživio primaču sobu violete i pegule. čuo sam korake njezinog foxtrota. veliki balkon u kamenu, pozornica za beskrajna ljetna druženja...
jednom je mene i boleta nekakav političar prevarom stavio na svoju listu pa smo izveli performance:
nabio sam masku marsovca na glavu i vozili smo se po gradu s pratnjom i mahali pučanstvu.
održali smo govor mimo njegovog znanja na terasi. ljudi su se pišali od smijeha.
taj političar bokor ,za to je vrijeme čekao na skroz drugom mjestu sam i gledao na sat.
zvali smo se bokorovci.
ne bih vam puno drobio o boletu. poslušajte stvar Odmor na malti i recite sami kako vam se čini bole.
.
Kiša što nas je zaskočila, drži ritam jutra. Obožavam trenutak kada naglo propucketa škure
i prosipa se odozgo silinom milosti. Iako najbliža od svih pojmova, melankolija nije baš potpuna definicija tog osjećaja.
Ježim se u krevetu od ugode dok se sa ulice pod prozorom diže rano-subotnji žamor. Jedna od mojih mnogobrojnih
fikcija iz djetinjstva, vezana je upravo za kišu. Kiša svakako sadrži i taj svoj horror segment, zašto bi je inače toliko
exploatirali svi ti hollywoodski scary-mojsteri? Ja i rođak Gogo smo vršnjaci i kao klinci bi ljetovali kod bake u jednom prilično mističnom selu kraj Rovinja. Noći smo provodili na bakinom šufitu plašeći jedan drugoga izmišljanjem stravičnih priča u kojima su likovi redovito bili živopisni žitelji toga sela. Najgore bi bilo kada bi mi se oko 3.00 počelo pišati jer trebala su kvadratna muda za silazak u pustu, mračnu i jezivu kortu. Korta je bila opasana zidovima od škrila i unutar nje je rasla stara mendula na koju se 1969. objesio naš djed. Ujednačeni ritam zrikavaca, povremeno bi svojim zloslutnim huktanjem prekinuo veliki bijeli ćuk za kojega su vezane brojne seoske legende. Njegov posjet nekoj korti tumačio se kao znak da će vrlo skoro u toj familiji nastupiti neka smrt. Baka se kune da je mjesecima prije djedova samoubojstva, ćuk navraćao u našu kortu, hučući ujednačenim ritmom do zore. Sjedio je, kaže baka, točno na grani za koju se objesio djed. Djedovo samoubojstvo samo je okončalo seriju nesreća koje su zaredale odkako se pojavio veliki bijeli ćuk. Najprije su tati (kako ih baka naziva) provalili u konobu i odnijeli 8 pršuta, a potom se krava Viola najela djeteline pa je eksplodirala. Po jednoj verziji koji izvor ne smijem obznaniti, djed se žrtvovao jer je vjerovao da će svojom smrću zaustaviti ciklus pegule.
Te kišne kolovoške noći, baš mi se bilo jako pripišalo i skupljao sam hrabrost da izađem na kišu kad me Gogo prene:
-Zamisli sad izađeš i na menduli visi pokojni did, a veliki bijeli ćuk mu kljuca mozak!
U tom trenutku, naravno zagrmi i ja odlučim da će bolje biti ako se upišam u gaće.
-Daj Gogo dođi sa mnom…
-Nema šanse!
Ležali smo tako još par minuta pa smo začuli nešto za što se dan danas kunemo svima, a nitko nam ne vjeruje. Dojmljivi starački bas, hladno nas je odnekud upozorio:
kada sam došao na blog, u rubriku opis bloga napisao sam nadobudno:
"sociološki osvrti, kratke priče, esejistika, kulturološki dijalog, poneki izlet u filmske i glazbene sfere."
Nakon mjesec dana provedenih na blogu, promjenio sam (lični) opis bloga:
Blogič Blogičevič
Što se moglo desiti u tih mjesec dana?
Možda sam shvatio da nije bitan sadržaj koliko provokacija? Možda sam se opustio?
Danas (ah kako impozantno ovo sada izgovaram...) kada na brojaču postova imam tri cifre,
ne mogu se oteti dojmu da je onaj početnički entuzijazam zauvijek se u meni ugasio.
Svakim postom sam si sve slabiji i bljeđi. Ubacujem ih na taj fresh ko kukuruz u mlinac. Guram ih.
Post?
Pa sama riječ ti kaže: POST – nešto što je gotovo prije nego započne. Čim se objavi, post postaje prošlost.
Sekunde na brojaču, odbrojavaju mu prošlost. Post is living in the past.
I sad dok cugam sa tobom tko čitaš i žalim ti se na sve te spike...oču ti pustit stvar na moj virtualni džubox...živjeli!
Utorak, 9. ožujka 05. ću pamtiti kao dan kada je izgubio Ronaldinho.
Unatoč dvjema gajbama, od kojih je druga autentično remek djelo, veseli Dinho iz Puerto Allegrea, ispao je iz lige prvaka!
Protestiram!
Ukinimo nogomet u kojemu gubi Ronaldinho! Prekinimo sa time!
Kome treba svijet sa Bushom u špici i sa Gattusom u veznom redu?
Tko se igra Michael Jacksona?
Kada bih barem bio genijalan?
Pitanje koje muči neostvarenog mediokriteta...
Krik redikula i mačka što se ganja na vlažnom asfaltu, prizori trice i trideset i sedam kada brije na stvar od Lou Reeda, propušta izljeve zaboravu kao negaciji svega u sredozemnoj noći južine.
Da sam barem Ronaldinho?
Uvalio bih gajbu cijelom svijetu na svjetskom prvenstvu svjetova.
Kako bi trebao pisati pisac koji bi predstavljao književni pandam Ronaldinhu?
Otvoriš knjigu, a knjiga ti pruži dupli pas, gurne ti u prostor i lobuje te škarama...
I još ti se smije!?
Hm, možda Joyce?
«Uliks» se navodno pri samome kraju pretvara u knjigu koja ismijava čitaoca.
Tako bar kažu ljudi koji su ga pročitali do kraja.
Kada prvi put vidiš knjigu na kojoj piše Uliks J.Joyce, jasno ti je da če te ta knjiga nadživit.
Interesantno da se općenito često u književnosti kao osnova spominju upravo ta 2 djela:
Lucio Battisti je pjesnik dovoljno jak da cijelom ljepšem spolu poklonim pažnju ovim prijevodom:
VRTOVI U MARTU
Kolica su prošla i taj čovjek je vikao
-korneti!
21. u mjesecu naši novci su bili na kraju
ja sam sjećao se majke i gledao njena odijela
najljepše bilo je crno cvijeta neuvenuto bijela...
...na izlazu škole klinci su prodavali knjige
ja ostajah ih gledat skupljajuć hrabrost da ih imitiram
tad ponižen se vraćah svojoj svijesti i igri
a navečer na telefon ti si me pitala-
-zašto šutiš?
Hmm, hmmm,
Koja je godina? Koji je dan?
Ovog vremena uza te i taj san?
moje ruke, kako vidiš,
ne tresu se sad
a imam u duši,
na dnu duše
plavi beskraj i vječnu ljubav
i onda ljubav
i opet ljubav za tebe
plave rijeke i brežuljke i livade
kuda trag se lije
moje
melankolije...
univerzum nalazi prostor u mene
ali hrabrost življenja...ta još uvijek ne
vrtovi u martu
oblače se u nove boje
i mlade žene tad imaju ljubavi nove
hodala si uz mene i
odjednom si rekla-ti umireš,
ako pomogneš mi, sigurna sam, ja ču se spasit
al ni jedna riječ nije pročistila moje misli
nastavio sam hodati gdje još jučer smo zajedno kisli
-Kažem ti. Imam taj reflex u sebi. Hazarder sam…volim ići do zadnjeg mogućeg trena. Osluškujem opasnost. Pali me to.
-Daa Sine, svi to kažu. Svi ste vi iznimke u pravilu…i ti i Tino…
-Varaš se Ingrid, taj sam. Sjećaš se kad sam u srednjoj školi odlučio ne pobjeć sa onog sata ekonomike poduzeća? Točno sam znao da je to taj sat zbog kojega ću proć razred. Živko i Kiki su pobjegli i poslije nikad nisu završili srednju školu.
-Točno. Stama ih je uzela na pik i pali su treći srednje.
-A Kiki je imao najveći IQ u razredu.
-Čime se ti tješiš? Ti si gotov, tebi nema spasa, ali molim te… prestani dilati mome mužu, okej?
-Ingrid ne budi naivna, ima droge gdje god hoćeš, ako mu ja ne dam, dat će mu Valić ili Koki ili…
-Znači navučen je?
-Ma nije, samo mu svako toliko dođe gušt pa se razbije.
-Koliko često?
-Dvaput mjesečno.
-Sine ne seri. Reci mi sve.
-Nije navučen, stvarno ti kažem. Pa znaš da bi ti ja prvi to rekao da znam…radi tebe.
-Ne vjerujem ti više ništa Sine. Samo znaj da mi je to toliko jadno…da si od svih zamki u životu upao odmah u prvu…da si se predao tako rano…nisi ni pokušao učiniti nešto sa svojim životom. Odmah sam to prepoznala u tebi. Ne znam odakle ti ta ideja da bi ja i ti mogli živjet zajedno? A ti i dalje furaš tu neku hard core muškost…ali vjeruj mi Sine da je zadnji štreber za tebe pravi macho. Potreban si samo toj nekolicini jadnika kojima dilaš, a i oni bi te prodali za gram dopa. Tako sam bijesna na tebe Sine.
-I to je neka reakcija bar. Bit će bed kad ne budeš više bijesna…
-To će bit vrlo skoro Sine to jest sljedeći put kad doznam da si dilao mom mužu. Naprosto ću vas prekrižit obojicu odjednom. Vjeruj mi da mogu to.
Ingrid je otišla, najvjerojatnije zauvijek. Ostavila ga je zamišljenog. Nije očekivao da će ga zvati radi nekakve bukvice. Očekivao je seks. Namagarčila ga je. Kada ga je nazvala, bio je uvjeren da poznaje tu njenu željnu boju glasa. Žene posjeduju mudrost u sebi, a muškarci je stječu empirijom (učeći na greškama).
Prosječni narkoman, instant Raskoljnikov. Baš ono od čega je zazirao, dočekalo ga je istina pod sjajem, ali…mediokritet, ostao je mediokritet-ništa više ostvaren nego prije. K vragu! Pa gdje je to podizanje stanja svijesti? Gdje mistika, gdje nadrealizam?
Gdje su ti Dalijevi slonovi na tankim, dugim nogama?
što bi reko moj kompa Blog News...nemojte nasjedati dezinformacijama!
umro je čavez
javio fejsbuk
vire u kavez
trpaju ga u sanduk
umro je Chavez,
izgubio Hajduk.
"Venezuela živi Chaveza! Ne možete ubiti Chaveza jer Chavez je prešao iz svoga tijela u narod Venezuele, u njene ulice i trgove!"
H.Chavez el commandante
-Ma ovaj lik što je tu sjedio. Došao je, sjeo sam, naručio biftek, pojeo je dva bokuna, platio mi, ostavio napojnicu i otišao. Još ga pitam, gospodine je li sve u redu, nešto ne valja s biftekom? Ne, kaže, sve pet i ode
Pomalo zbunjen, Branko je odnio ostatak bifteka u kuhinju i stavio ga u posebnu vrećicu u koju se odlažu ostaci hrane za njegovog rotvajlera. Branko je tipičan ugostitelj novoga kova;
licemjeran, škrt i sitničav. Nije niti malo ugostiteljski obrazovan. NERIJETKO PROKLINJE DRŽAVU I, NARAVNO, NJEZIN POREZNI SUSTAV. IAKO SKROMNO OBRAZOVAN, NE LIBI SE SVAKOJAKIH RASPRAVA u kojima, naravno, ima pravo. ZAPOSTAVLJA ŽENU I DJECU radi POSLA, A NAJČEŠĆE I SAMOGA SEBE. Vječito se nešto žali (kuka). SVOJ LOKAL DOŽIVLJAVA KAO ZEMLJINU OS. Ne vjeruje niti jednome konobaru pa je zaposlio svoju suprugu Klaudiju da provjerava svaku narudžbu. Njih dvoje su vječito u restoranu i to izluđuje njihovu malodobnu djecu, odnosno, Reja (9) i Timeu (5). Djeca su neurotična i zapostavljena. Branko i Klaudija svjesni su toga pa pažnju i odgoj djeci nadoknađuju skupocjenim igračkama. Djeca to prihvaćaju vrlo oportunistički. Njihov restoran na glasu je po dobrim odrescima pa je Branko pretenciozno na ulaznim vratima naljepio i specifikaciju-steak house. Čuvar kuće i restorana, rotvajler King pati od malodušja i od iskrivljenih kostiju. Neumjereno se prežderava i uglavnom drijema vezan na lancu.
Kuhar Zrinko i njegov pomoćnik Manuel često ogovaraju prezrenoga Branka:
-Gle koji pis bifteka će dat psu.
-A ne bi nama slučajno dao?
-Pa ne bi valjda…ma daj ajde, ko zna ko je slinio po tome?
Sljedeće jutro su, okupljeni oko Kinga, razmišljali što im je činiti. King se grčio u agoniji. Povraćao je i teško hroptao.
-Daj Branko ajmo zvat veterinara…
-Si ti luda? Ne pada mi napamet…samo će nas oderat za injekciju, a neće mu ništa pomoć, vidiš da je gotov.
Sve učestalija loša iskustva dragih mi blogo-prika i prija ponukala su me na zabrinutost.
Na izlaganje svojeg stvaralaštva ili intime na mrežama inače sam gledao kao na svojevrsni ugovor sa đavlom;
liberalnost medija kojoj smo toliko stremili, uzima danak podjednako bezosjećajno kao što su to nekada činili cenzori diktatura. Internet sam doživljavao kao virtualni tepih pod kojim se krije svo smeće planete kojeg je sobarica na brzinu sakrila pred pregled sobe. Naše sobe u hodnicima mrežnih sfera su poput onih japanskih poslovnih hostela gdje za 5 eura možete prespavati ukoliko vam ne smeta spavanje u položaju ličinke. Naše sobe na blog hr-u su, ma koliko tijesne i izložene bile-ipak naše sobe-na njihovim vratima piše naše ime. Naše blog sobe su naši intimni molitvenici, naši tepisi leteći, naše sobe su naši snovi.
Ako su naši profili sobice, onda Blog hr jest jedna srednje velika favella. Tako bih ja to nazvao. Zašto favella?
Zato što vam jedino u favellu može banuti netko i maznuti vam sobu. Naša homeless Dinaja zna nešto o tome...
sad se pitam koliko bijede i očaja mora stanovati u duši nekoga tko ide probijat nečiju šifru da bi napakostio? Uništiti nekome godine rada iz obijesti?
Postoji li naziv za takve ljude? Hmm da, na Balkanu smo-sigurno postoji taj izraz.
Postoji li mjerna jedinica za glupost onoga koji na post o pokojnom Ediju na dan sprovoda spamuje svoje nebuloze?
Postoji li psovka koju treba prešutiti onome koji se kurči sa cookičinim receptima i fotkama?
Apeliram stoga, ukoliko ti koji čitaš jesi slučajno jedno od troje debila ili možda nisi, ali inače jesi...da skužiš da nije loše bit debil...neko svakako mora biti i debil...znam kako ti je vjeruj mi...i ja sam bio debil brdo puta...o kako poznam taj osječaj?! Ali daj da evoluiramo tu debilanu pa da neki buduči moroni budu samo to-moroni.
The paste past away...clever copy, asshole remembers.
Nikad više! Nikad više mi se nitko neće šlepat na nesigurnost i strah od života! Opalit ću šamarčinu crnom đavlu, poševiću ga i reć mu idi i budi đavo, antikrist budi svaka ona ikona koju poželiš...budi Che gue vara i šapči mi španjolski... Neš me slomit!
Stejsi, reci mi da si bolje? Reci mi da te je krenulo, pred tobom je život. Ja nisam Prevert Stejsi i ne želim da jebeno more briše jebene tragove. Želim samo ostat onaj za kojeg si me nekad davno pobrkala... Na ljepotu odgovaram istom mjerom mala...
pa da vidimo ko ima više želuca za tu bitter višnju sa travaricom!?
-aj daj mi, daj mi...aj daj mi...
-Ma šta bi ti?
-Bijelu kavu.
-Gle ga? Nisi ni sjeo, a već porukice, ovo-ono, Psycho ti si se zaljubio. Sto posto!
-Da. Šta se baš vidi?
-A ne onoo?! Ma nisi valjda i ti? Neću! Svi su zaljubljeni, samo ja nisam.
-Šta misliš Bane, zašto je to tako?
-Ha, pa zato jer imam male sise. A svi mi cijeli život govore: Narast će ti, narast će ti. Ma kada? Kad će to bit? Prije bi mi kurac naraso nego sise!
Ovisnost o ljubavima što ih donosi život, ljudima i stvarima, je slabost. Mi ne volimo. Mi ne znamo voljeti. Zaljubljujemo se u felatio i zatim smo spremni pisati romane. Mi bi vječno da nam ga netko puši i sluša nas. Situacija je varljiva jer...
ili je na pomolu novi svjetski poredak i to više ne prolazi ili...
Sentiš jezika od dolje prema gore i nazad. Penis će poludit. Krut je i zauzima stav grabežljivca. Hanibal ante portas, probija otvorenu branu zapadnog rimskog carstva...probija najprije do pola, a zatim upada kližući po sluzi i ševi i ševi i ševi...i tako nekako svršim, povučem vodu i vodim Hannibala na spavanje.
-Alo Stejsi, di si?
-Na sprovodu.
-Htio sam ti samo reć da sam sada drkao na tebe.
-Uuu mačak...pa to je nešto najljepše što mi je iko ikad rekao...
na današnji dan 1943. rodio se Lucio Dalla. Pjesmu koju je sam sebi bio posvetio za rođendan, objavljujem prigodno na današnji dan...
Kažu da je bio lijep čovjek
i da došao je s mora
pričao strani jezik
al voljeti je znao
i tog dana on povede moju majku
na livadu lijepu
u najslađi sat
prije nego će fasovat.
tako ona osta sama u sobi
u sobi u luci
u jedinoj bluzi
svakim danom sve kraćoj
i kako nije znala ime
a bome ni zemlju
iščekivala me slatko
već od mjeseca prvog
punila je 16 tog dana
moja mama
strofe iz taverne
joj zapjeva...nina-nana
i uz grud me držeć
koja miriše
miriše na more
igrala se žene
omatajući mene
i možda iz igre
ili iz ljubavi možda
da poželje me zvati
po Gospodinu našem
od njegova kratkog života
sjećanje,
sjećanje najveće
je svo u tom imenu koje stječem
i čak i sada kad igram karte
i pijem vino
ljudi iz luke me zovu
isus bambino
"his name is Ruppert Puppkin and he lives in a world of make beleave..."
navodno je de niro u tandem sa scorseseom upao kao zamjena za harveya keitela?
Slično tome, dustin hoffman je upao u ulogu diplomca nakon što ju je robert redford sa gnušanjem odbio ,kao, ko će povjerovat da redford ima problema u komunikaciji sa ženama?
Upravo taj događaj kroničari hollywooda povezuju sa preobratom na polju filmskih prototipova i heroja. Ženska publika s početkom 70-ih prestaje uzdisati za US arijevcima redfordom i newmanom, te se okreće niskim ,crnomanjastim nosonjama. Kada se najzad Pacino pojavi u Kum 2,
metar cvajncik latino-loveri restauriraju duh rudolpha valentina i sve je spremno za jednu eru noir heroja. Vrhunac ta priča doseže sa trenutkom kada roberto benighni preuzme oscara za Život je lijep.
Martin Scorsese i Robert de Niro su u tandemu popločali cijeli 1 kult. Nadaleko su citirane njihove sekvence i monolozi. Od svih masterpisa njih dvojice, izdvojio bih relativno manje poznati film Kralj komedije. Riječ je o underground filmu, adaptiranom u taj neodoljivi new york 70-ih. Ruppert Puppkin je protagonist čije ime nitko ne može zapamtiti. Beskompromisan u svome lovu na tih 15 minuta slave, Puppkin izvodi neviđeni medijski performance. De Niro u roli Rupperta Puppkina uspijeva od sebe učiniti najantipatičnijeg, iritirajućeg marginalca. U filmu također glumi i legendarni Jerry Lewis. njegova prilično autobiografska rola daje filmu takav pečat kojime pruža kompletan pogled unutar duše celebritija. koliko je avangardno moralo biti filmsko djelo koje je o takvim temama progovaralo 1981.? zato i gledam sve što Martin Scorsese radi jer od Ulica zla do posljednjeg Kristova iskušenja, put je dalek i dugovječan.
mislim da bi vam taj film genijalno popunio tu proljetnu nedjelju ,kao kruna savršenom danu.
Pet (slovima) postavljenih pitanja u vremenu od 17
sekundi, jednadžba je pred kojom sam lagano zablejao.
-Ne, Alisa nije kući, a tko ste Vi? Šta hoćete? Šta imate sa
njom? Kako znate gdje stanuje? Odakle ste?
Heeeej ženo, skoro izustih poklič kojime se smiruje neobuzdani konj.
I šta da joj sada kažem:
-Sve u redu gospođo, ja sam njen prijatelj.
-Prijatelj?
Sa kakvom je dozom gorčine izgovorila tu riječ!?
Prijateljstvo? Ma kakvo prijateljstvo?
Je li to ono kada te netko želi iskoristiti?
To si je mozgala škrbna Istrijanka, baždarena na štednju, žrtvu i odricanja.
Talijani u dvorištu nisu obraćali pažnju na naš razgovor.
Brancini na griljama i cikut njihove dječurlije, sasvim su
zaokupljali njihovu pažnju. Mangiare, mangiare...
Slagali su si svoj famozni «predručak»-par kila ribe za podnevnu krizu.
-Ne, ona ne stanuje više ovdje.
To je ta rečenica hollywoodska!
OK gospodo, smijem li se još samo popišati na taj Vaš
malograđanski barbekju?
Još dok dijelili smo tu vlažnu špilju, u dane neprekidnih pljuskova, njegov pogled i tada bijaše uprt ka prostranstvima koja, neosvojena, stajahu nam na putu. Dani su prošli otkad smo se potukli za onaj zadnji komad zakljovice mamuta. S prijezirom i gnušanjem, gledao je na moj crtež bizona. Pljunuv, on izjuri u kišu uz krik koji dan danas pamtim. Sva bol gladi i sva snaga nade, objediniše se u neartikuliranomu zvuku. Popraćen grmljavinom, on nesta...i nesta jeka...i sve načas utihne...S paprati rosa kliznu...i nasta svijet, u koljievci sunca se rodi blaga zora...ja i ostatak plemena ostadosmo gladovati do smrti.
