"Plenković je uskrsnuo jugoslavenski kulturni prostor!"
desno krilo hdz-a
pa očito je shvatio da drugog kulturnog prostora u Hrvatskoj i nema. Glasnović i Peternel bi kontrolirali privatne tv kuće i skidali s programa Tesne kože i Žikine dinastije. ok, ali što zauzvrat nudi njihov kulturni prostor? film o Braci sa Srebrnjaka? Sedlarove nebuloze o Jasenovcu i apologije švercerima oružja?
u jugoslavenski kulturni prostor rado će se svrstat sve progresivno i svojemisleće u ovoj državi. sve su to ljudi koji su prvu kulturu usvajali po marxističkom konceptu. ljudi odrasli na Krleži, Andriću, Kišu...pa ne možete njima prodati tu povijesnu potkapacitiranost i skučenost monokulturalnosti? što ćemo s utjecajima? Beč? Pešta? Beograd? sve ćemo te povijesne veze prekinuti i stvoriti jednu novu, jednako staru kulturu građenu na cenzuri, revizionizmu i na svjetlim primjerima izraza povijesnih težnji. u javni govor restaurirat ćemo aorist i pluskvamperfekt, proširiti dijakritiku, vratiti naše arhaične oblike govora.
svaka zajednica ima i svoju kulturu, al je duboko nesretna ona koja svoju kulturu ne želi prepoznati.
uz tu mitološku rečenicu usvajali smo kao tinejdžeri ono od muzike što su nam stariji baštinili. obično su ušli u klub, isključili nam Partibrejkerse i pustili Dylana. ili Floyde. redovito popraćeno rečenicom iz naslova. ne bih ja mistificirao svoj ulazak u univerzum Boba Dylana. u taj sam trip ušao praćen taktovima Kucanja na vrata nebeska. starija ekipa mi ga je pametno dozirala znajući da nijesam još zreo za Highway 61. isto tako, njegova svevremenska pjesma o vremenima koja se mijenjaju, bila je prevedena u zadnjem udžbeniku Marxizma. poslije toga bih se svako toliko Dylanu vraćao posredno preko svih koji su ga nemilice obrađivali i exploatirali njegov nepresušni izvor poetike. dan danas držim da su mnogi u tome zvučali čak i bolje od njega samog. Usne vrele višnje n.pr. ili Jimijeva Osmatračnica...uglavnom, nije mi Dylan nikada sjeo do kraja. možda zbog tog generacijskog jaza. poznajem troje ozbiljnih dylanologa i ne sumnjam u smisao njihova idolopoklonstva. ne pada mi napamet valorizirat odluku o Nobelu, ali je činjenica da je to dosad najveće priznanje kantautorskom radu. nadam se da će na krilima te poruke, moderni kantautori dobiti veći publicitet. čestitke Dylanu i svim njegovim obožavateljima!
Dylanovu pjesmu I shall be released pokušao sam fristajlo prevesti pa prijevod naslova baš i nije doslovan:
STRPLJEN SPAŠEN
kažu sve se može mijenjat,
nadomak nije nam daljina...
pa se sjećam svih tih faca,
odvedoše me do krivina
vidim luč svoju gorjet,
od istoka ka zapadu
i jednog dana, jednog dana,
pušten biću ja!
kažu svakom treba zaklon,
gdje će fasovat od stida,
odsjaj vidjeh svoj uz naklon
silna mjesta iznad zida
i svoju luč gorjet ćutim
od istoka do zapada
i jednog dana, jednog dana
strpljen biću ja...
i svoju luč gorjet ćutim
od istoka do zapada
i jednog dana, jednog dana,
spašen biću ja!
do mene u gužvi je čovjek
koji se kune nije kriv,
kuknjavu mu čujem uvijek,
plače jer je uhvaćen živ
i opet luč gori moja
od istoka do zapada
i jednoga dana, jednog dana,
odrješen biću ja...
u doba kada se sve glasnije na stadionima čuju povici "Ubij Srbina" i "Ubij Hrvata da Šiptar nema brata" i kada ničim izazvane, sa potopljenim budžetima, Hrvatska i Srbija kupuju naoružanje, vrijedno je možda pisati o onome što nas kao narode zbližava. o nekoć slavnoj prošlosti koju dijelimo unatoč htijenju revizionista da nam našu priču kroje u svom poznatom pravcu-autostradi pakla kako ju je onomad nazvao Radovan Karadžić alias iscjelitelj Dabić. Od enormne količine zla, ovi prostori poharani i popljačkani zjape već četvrt stoljeća propadajući. ufajući se u svoje povijesne zablude narodi tapkaju u mjestu očekujući zaštitu od svojih povijesnih tlačitelja.
ono pak, što nas u srži razlikuje došlo je u Istri do izražaja 50-ih godina, to jest onda kada su u doselila prva vojna lica JNA. tada je sklopljeno mnogo mješovitih brakova i Istra je kulturološki mutirala s utjecajima istočnih kultura iz SFRJ. Srbi, Bošnjaci, Crnogorci i Makedonci sa sobom su u Istru doveli svoja jela, svoje plesove i slave, muziku, dijalekte...već tada međutim, dolazilo je do tih "kulturoloških" nesporazuma. istarsko biće jest pomalo egoistično i ne uskogrudno, ali niti onoliko srčano i srdačno, što su ti ljudi sa istoka svakako bili. kada bi se primjerice odlazilo u Srbiju na neko vjenčanje, tu bi se sve razlike nadišle. tom prilikom odvojilo bi se i dan za posjetu Beogradu, kakvoj Banji usput ili Dragačevu... na tim izletima istarske snajke su dobijale širu sliku o svemu. istok je konačno primirio zapad sa svojom vizijom jednog neopterećenog i spontanog života. pune dojmova, Istrijanke bi se vraćale polako u svoj istarski, mentalni mode. razlike u tom mentalitetu i temperamentu presudile su kasnije mnogima od tih mješanih brakova. bilo kako bilo ti narodi ostavili su u Istri upečatljiv civilizacijski trag i Istra kakvu znamo danas ne bi to bila bez ijedne od tih kultura.
Niti mi, niti itko iz ex Yu može pobjeći od tog dijela svoje povijesti. Možda i nismo Amerikancima prodali svemirski program, ali ponešto smo i zavoljeli: filmove, knjige, predstave, naglaske, nogomet, viceve, psovke. i ne, nismo zreli za ljevičarski egzorcizam kod dona Stojića, iluzija više nemamo-ovakva kakva je sad-nova bi Juga bila katastrofa. najgora od triju.
učestala su neka pisanja po portalima o Jadranu plavome kao mjestu sramotnog izrabljivanja domaćih radnika iz Zagorja, Moslavine, Slavonije...razna se tu objavljuju svjedočanstva. potresna. gotovo jednako se tu pljuje Dalmaciju i Istru. eh da nisam upućen malo u tu priču, možda bih se i proleterski solidarizirao sa radnicima ili pustio neku suzu u komentar. no, ništa od toga. ta slika, naravno, nije realna i pokazuje jednu našu iracionalnu crtu defetizma.
konkretno, kada pričamo o brojkama, radim već sezonama u turističkom gigantu gdje se radnici s kontinenta masovno zapošljavaju putem zavoda. garantira im se smještaj, obroci, slobodni dani, plaća, viškovi sati, ugostiteljska izobrazba. naravno tu je i more koje bi te, da tu ne radiš, koštalo masno. disciplina na poslu i nije prezahtijevna. firma u kojoj radim je iz komunizma naslijedila onaj stari dobri "lako ćemo" model i pressinga tu nema.
zauzvrat je ovog ljeta stigla masa tek svršenih srednjoškolaca čija znanja su ravna nuli. konobari koji ne znaju što je gemišt i kuhari što prvi puta vide miješanu salatu. doslovno. onaj koji je znao radit, otišao je u Njemačku, Austriju, Irsku...sezonu smo nekako zaključili uz sve cirkuse i improviziranja.
hoću reći, možda je ponetko tko je išao naslijepo tražiti posao završio kod nekog tlačitelja, ali toga je zanemarivo malo, a i na kraju krajeva, to je rizik slobodnoga tržišta. mi kao društvo, mediteransko i panonsko, prepilili smo si granu na kojoj sjediti. uspjeli smo protjerat one najsposobnije i najsnažnije i postali kolodvorska država za presjedanje (i)migranata