Krenule su prve šparuge. Iako rastu i u Dalmaciji, a kako odnedavna čujem, i u Lici, šparuga je kultura koju najviše eksploatiraju u Istri, Rijeci i na Kvarneru. Poznata su njena svojstva u kulinarstvu. Zbog svojeg gorkastog okusa i sočnosti, šparuge su više nego zahvalna pratnja jelima, a od vina ištu bijeli sauvignon. Izvorna je ipak kombinacija zdravo-seljačka u kajgani na špeku. Tako sočna i podatna, izbija sa prvim proljećem s obaju strana Učke. Odgovara joj kamenjar te sve 3 vrste istarskih tla.
Odvajkada su šparuge, osim kulinarskog, nosile i socijalni značaj. Njihovo nicanje povod je da se izađe u prirodu, rijetka prilika da se provjetri glava na friškome zraku. Šparuge imaju stabilnu cijenu od kad ja pamtim-u ovim ili onim novcima, one koštaju oko 10 eura za kilogram, ovisno o tome jesu li prve, postižu čak i 100 kn. Kao takve, osobito su zanimljive lumpen proletarijatu. Kroz sezonu šparuga oni dobiju priliku zaraditi nešto novca, obično se za njega nadmudrujući sa ugostiteljima. Tu kreću licitacije i blefovi. Ugostitelji se vječito nevoljko primaju:
-Ma joooj evo ti si mi već peti jutros! Ne znam više di ću sa tolkim šparugama?
Kompromis obično padne oko marende i svi sretni i zadovoljni.
Do pretprošle godine. Tada je naime, ta igrica zapela za oko institucijama pravno-financijske države. Budući da najveći dio šparuga raste na terenima Šumarije, aktiviran je zakon koji je oduvijek i važio, ali nikada ga se nije provodilo. Određena je i tarifa po šparugi i ta cijena premašuje najvišu cijenu kile šparuga. Pod krinkom usklađivanja regulativa sa EU, želi se staviti šapa na rijetku priliku onima koje je tržište nemilosrdno šutnulo u kut. Iako istarskim šumama još uvijek ne jašu rendžeri Šumarije, bilo je slučajeva globljenja najsiromašnijih.
Branje šparuga uključuje i određeni, etički kodeks. Šparuga se nikada ne čupa sa korijenom, nju se lomi. Također, ne bi trebalo brati mlade, tek niknule. Obično se okupljaju ispod srodnih grmova, tzv. šparužina. Neobično su uspravne i to ih razlikuje u toj silnoj, biljnoj mimikriji. S vremenom ju uočavate sve brže. Potrebno je pomno fokusiranje vidnog polja jer je slične građe kao trnje. Za početak je ipak, bolje se držati čistina, a izbjegavati gušće grmlje. Prilikom branja ćete vrlo vjerovatno imati bliski susret sa kakvom zmijom, ne nužno i sa poskokom. Poskoci osim toga, imaju svoje kolonije van kojih rijetko izlaze. Crni gad je bezopasan, iako ga nije lijepo sresti.
Učinke šparuge za organizam (ponajviše za bubrege) osjetiti ćete neposredno nakon konzumacije. Kultura šparuge je priča o skladnoj kohabitaciji čovjeka i prirode u izvornom obliku-poštovanje prirodnih ciklusa i procesa. Sa takvim stavom biti ćemo od prirode obilato nagrađeni. Na nesreću je očito da se među nama i prirodom konstantno hrani jaz. Ponekad i pod ekološkim izgovorima. Tko prirodu ne razumije neće ju moći ni tumačiti. Niti sačuvati.
Po završetku serije koja je, kao i još stotinu sporednih stvari, poprilično podijelila Hrvate, konačni je dojam pozitivan. Unatoč ambicijama, serija je u početku kašljucala i pokazivala neke dječije bolesti, no, presijeke ondašnjeg društva uspješno je zatvorila u kružnicu. Sve suverenija po odmicanju prema kraju. Možda i više nego o novome valu, bio je to vjerni podsjetnik na vremena o koja tek sada možemo sa objektivne distance početi promatrati. Ne razumijem stoga jal protagonista epohe jer, u konačnici, serija i nije bila namijenjena njima.
Ono što mi je osobno bilo zanimljivije od Prljavaca, Rundeka, Hrasteka ili Studentskog lista, bilo jest to prapočelo današnje korupcije. Partijska elita u poduzećima i neobuzdano trošenje zaliha bez pokrića pod tobožnjom brigom za pojedinca i društvo. Seriju sam povremeno imao priliku gledati sa naraštajem iz 90-ih i fascinirao me njihov doživljaj, jer, kako danas, u vrijeme nezasitnog, liberalnog tržišta, mladima objasniti da je postojao i dekadama se održavao sustav koji je štitio i tolerirao nerad, neodgovornost, alkoholizam na poslu? I iako taj razgovor obično završava zaključkom da smo upravo zbog toga danas toliko u banani, ja se ne mogu ili ne želim oteti dojmu da je i takva, primjenjena utopija mogla biti trajno održiva.
Sreten Mokrović alias Kipčić senior, vjerodostojno utjelovljuje stereotip tehno managera u sukobu sa ideologijom koja u medvjeđem zagrljaju guši privredu. Siguran u svoje neosporne, poslovne sposobnosti, on ispada krajnje naivan kada povjeruje da će ta predispozicija njegov stav učiniti vrijednim razmatranja. Upravo taj motiv držim za najkvalitetniji trenutak u seriji jer tu ulazimo u srž socijalizma. I što ako je direktor nabave (Ž.Potočnjak) popio malo i načinio prvorazredni skandal pred partnerima iz SR Njemačke? On je nosilac spomenice NOB-a i fali mu tek par mjeseci do penzije. Samoupravni socijalizam je sustavno štitio lojalnu, ne nužno, partijsku većinu u društvu.
U takvom sistemu prostor za manipulaciju i korupciju bio je širok poput svemira. Unatoč tome u bivšoj se državi izgradilo sve, pa i više od svega onoga što smo pod bagatelu rasprodali i uništili u 90-ima. Sumnjam da bi danas itko racionalan pošao dokazivati održivost te priče, ali ova u kojoj živimo, gotovo je jednako neodrživa.
U tim slavnim danima samoupravnog socijalizma prokušani su i stvoreni koruptivni modeli u društvu: sukob interesa, nepotizam, mito, trgovanje utjecajem…licemjerna partijska elita sa Titom u srcu i s figom u džepu udarala je temelje podzemlju čiju površinu danas stidljivo grebu uskoci, pnuskoci i dorhovi. Spremno dočekavši restauraciju kapitalizma, punih smočnica i špajzi, prigrlili su nadolazeću naci klasu kriminalaca iz emigracije, disidente i probisvjete . Nije tu bilo nikakvog ideološkog sukoba; Đura im je oprostio što ih je tukao i zajedno su pod blagoslovom Kaptola udarili na sirotinju, povijesno predodređenu za fasovanje. Crno bijeli svijet zamjenila je crveno bijela kič priča o kockicama, a kapital se već prema zakonitostima svojega gibanja, optičkom varkom vratio u škrinjice.
Očaj kojega dozivah u prvome djelu, bio je točan kao sat. Uljudno je pokucao na ta vrata nakon čijega se škriputa ukazao u krvi i mesu;
očaj-in persona.
taj pogled podsjetio me na pogled psa koji poslušno donosi bačeni frizbi u zubima. Fascinira te ta prividna naivnost...varljiva naivnost uz pomoć koje vjerujemo...mi vjerujemo u očaj. Spas je potražio u prvome licu množine, iako je nevoljko ulazio nazad u tor.
U moru njemu sve sličnijih bića, pokušao sam zametnuti trag, a ipak...očaj me je dočekao na tim vratima sa frizbijem u zubima.
Snubeći se međusobno, jedući se ponekad, uspjesmo se preživjeti. Nakon par mjeseci našeg prinudnog suživota i nakon neuspješnog pokušaja obostranoga samoubojstva, prepustio sam se bujicama (ne)dešavanja...očaj se u momu životu raskomotio i ponašao se kao doma.
Dogodilo mi se jednom da sam uz konfekcijske njoke i neku prežilavu divljač, slušao domaćina kako sa žarom u očima opisuje svoje kurje oko u tančine i kukuleči...iz kuhinje se čulo nečije uporno lupanje smrzotinom o lavabo. Na ponudi u cjeniku 100 čudesa...samo ne kužim kakav je to brancin na viteški u agriturizmu!? Hmm možda ga uzgajaju u kadi? Vino očajno, kiseline i alkoholi u sukobu interesa. Malvazijski šmek povrh svega utapa se u bučkurišu. Otraga na parkingu uvenula ruža i nakupina 50-ak 5-litarskih kanistara. Nekakav nesretni magarac popaso je svaku vlat svog bilja u okućnici. Rže i mlatara repom oko kojega obljetavaju uporna 2 obada. Sa radija idu želje i pozdravi i dok traje neugodni tajac između pojedenog obroka i naplate, odlučujem se na prvi korak:
-račun molim vas
-odmah!
Donošenje računa jest i jedino u čemu su ovdje ažurni. Površni smiješak za kraj gotovo je melodramatičan:
