Bio sam, naime, prilično «tvrdi» predškolac. Nisam znao nacrtati čovjeka. Čovjeka na konju još manje. Rekordno dugo sam učio vezati pertle na cipelama. Zvijezdu (petokraku) sam mogao nacrtati samo uz pomoć onih linija za skicu. Na nogometu sam uvijek ja birao na dišper-pari jer je poznato da biraju uvijek dvojica najslabijih da se ne bi obojica našla u istoj ekipi. Ipak sam u školi od strane nastavnika imao posebni tretman jer su mi roditelji bili prosvjetni radnici. U nastojanju da ih ne razočaram, postao sam pravi, pravcati štreber. Što sam drugo mogao? Kao takav sam vrlo uskoro postao omražen među ostalim đacima. Redovito su mi priređivali svakojake spačke-gađali me koječime, krali papuče iz ormarića...
Jedna od tužnijih scena desila se na izletu u 3. razredu osnovne škole kada smo posjetili Karlovac. Nakon poučnog obilaska pivovare, stali smo na obalu Mrežnice da se rastrčimo. Malo dalje od nas, postariji čovjek je pecao. Prišao sam mu i zamolio ga da mi upeca neku ribu da odnesem doma. Kako je pored sebe imao već punu kanticu malih, crvenih riba, pristao je dati mi jednu. Nisam imao teglicu pa sam neku manju najlon vrećicu napunio vodom i u njoj sam ponio ribicu u autobus. Kada smo već autobusom krenuli dalje, prišli su mi Sine, Viktor i Ivica zlurado se smiješeći. Stali su pred mene, isukali značke grada Karlovca i stali mi bušiti vrećicu. Voda je šiktila kroz rupe, dečki su se smijali, a ja sam plakao i očajnički pokušavao štopati rupe. Na kraju sam bacio ribicu kroz prozor autobusa gledajući kroz suze njih trojicu kako mi prijete da ne bih ništa rekao razredniku.
btw, 200-ti post mi je pa ču malo o pisanju (kao takvom...;)
Pisano djelo nastaje grafijom. Ova fraza prostopasuljno znači-Pisanje nastaje pisanjem.
Ta fraza međutim, nije tako simple as it zvuči.
Grafija je općenit pojam. Ona obuhvaća pisanja-od pisanja molbi do pisanja vrhunskih romana.
Sve to jest grafija.
Grafija međutim, u svom mehanizmu ima i svoju fazu prethodnicu:
Grafomaniju.
Grafomanija je sestra Grafije koja je nimfomanka. Grafomanija se daje svakome.
Ne zbog novca. Zbog užitka.
Grafomanija je ružna, sexipilna, punašna, islužena i izjahana kurtizana koja crta svoje obrve u tom
hodniku i ti moraš poševiti se s njom. Svaki se pisac ševio sa njom. Svaka je spisateljica lizala
njezine rastegnute sise i prste zavlačila u njenu nadraženu i duboku ženskost.
Mnogi od njih, ostali su zauvijek u tom mračnome hodniku šlatajući Grafomanku za njeno višeslojno dupe.
Grafija ne. Kada stigneš za njezin stol ona te najprije prezrivo odmjeri i oholo kaže:
-smrdiš na moju sestru. operi se bar...dat ću ti čisti ručnik pa ga zapali nakon uporabe.
Kad se istuširaš, možeš sjesti za stol, dobiti šalicu čaja, doći k sebi i napokon reći:
Ovaj blues biser iz mjuzikla braće Coen Brother where are thou dotiče samu bit bluesa-
frajer se ispovjeda o najdubljim mukama, a prateći vokali ga sprdaju...
u konstantnom sranju svaki svoj dan...
Jaa sam tip-tip konstantnih sranja
i nevolje kroz život svoj
jaa kažem sad zbogom ol kentucky
mjesto gdje se rodih ja
mjesto gdje se rodi on...
6 godina
bio sam u sranju
gušta nisam
našo ja.
na svijetu tom
rođen sam da lutam
druga nemam
jednoga.
druga nema ni jednoga...
pa di si mi ti
moja ljubavi stara
ne bi ti se nado sad
gonjen sam da jašem
sjevernu prugu
i možda krepam na vlaku tom
i možda krepa na vlaku tom
ti me pokopaj
u duboku valu
di ću dugo ležati
i možda naučiš
voljet drugog
dok ja kunjam
u raki toj
dok on kunja u raki toj...
možda raja misli
da sam stranac
facu vidit
više neš
Ovaj post bavi se osvrtanjem na navedeni film, ali i na neka pitanja o hrvatskome filmu te o hrvatskom odnosu spram susjedne BiH. Film sam po sebi i nije od onih koji bi zaslužili post. U svakome slučaju,
Halimin put jest film kojega mi nije bilo žao pogledati.
Radnja se odvija u ruralnoj Bosni, na razgraničenju dvaju kantona (muslimanskog i srpskog) i pogađate da se,
iako ne direktno, bavi ratom. Jedna od najvećih zamjerki filmu ide na konto predvidivosti i ukoliko vam
IQ premašuje kritičnih 100, nakon 15 minuta vam je jasna ta "nedokučiva" misterija koja je potporna greda radnji.
Ipak, u Haliminom putu možete vidjeti upečatljivu izvedbu Mustafe Nadarevića u hiper-realističkoj sceni.
Dopadljiv je i Čombe koji vjerodostojno dočarava maskilističku figuru u toj izrazito patrijarhalnoj sredini.
Olga pak, Pakalović iz sebe izvlači ogromnu snagu i odlično se uklopila u ruralni ambijent:
Olga trči po blatu u dimijama točno onako kako se tamo trči u dimijama kad vas dragi u mečki čeka na puteljku. Alma me Prica i nije baš skroz uvjerila. Njezin studiozni odnos spram uloge, ima za žrtvu uvjerljivost.
Ustvari, šta serem, film je čist okej...? hmmm...
Nešto mi tako fali u tom filmu? Al to nešto mi često fali u hrvatskom filmu?
Oko filma Halimin put pokrenuto je prvi puta pitanje-zašto se hrvatski redatelji toliko bave Bosnom?
Armin je ,isto tako bavio se isključivo Bosnom i bošnjačkom fenomenologijom.
Da li je bošnjačko društvo zanimljivije od hrvatskog? Imaju li filmovi koji se bave Bosnom bolju prođu
na međunarodnim festivalima? Da li je Bosna parola magica?
Sve kombinacije oko Bosne, naslanjaju se uvijek na tezu iz Armina-patnja što je strašnija-medijski je
zahvalnija. Isto tako beskompromisan, bošnjački je prkos i obrambeni mehanizam.
Jednom sam u Sarajevu tražio prijateljicu. Znao sam samo da je pohađala sarajevsku akademiju na glumi.
Došao sam u zgradu akademije kao totalni levat, a par minuta poslije sam miješao kahvu u uredu dekana Akademije dok se Dekan šegačio samnom i tražio tel broj moje prijateljice.
Pokušajte doć u Zagreb na Akademiju i nešto tražit?
Tu anegdotu uvijek navodim kao odgovor na pitanje zašto mi nemamo film za oscara.
Ipak, Halimin put je bez obzira na predvidivost, film moćne atmosfere i jakih rola (pogotovo epizodnih).
Za neku lijevu nedjelju kao ovu...dušu je dao...
Odiseja u snovima ,Ilijada u duši
nekad vrlo smiješan
nalik kokoši
čeka u redu i gleda u pod.
Iz čudnoga tijela izlazi
nekad vrlo tužan
za one koji ga vidješe tad...
i nikad veći sir
u kljunu kliznu
i nikad pribraniji
bje on ipak
tašt na gadljivost
koju je izazivao...
Lisac na tlu nije bio bijesan
bio je ozbiljan.
Gdje smo zaboga?
Obećao si nešto?
Odrješio si nekog!
rekao si-citirali su te
ponovio si
sad i
što htjeti?
kome reći?
kako se osloboditi toga utega?
razmrviti svoj izraz i
ne ponoviti se
nikad
kiše više nije bilo nego lani
Mali sharp-džepno računalo za potrebe topništva. performanse:
-izračunavanje stupnja okretaja haubice tipa Nora 152
NAMJENA:
-jebanje majke neprijateljskoj živoj sili i objektima
-Istrijan vidiš li ono raskršće...
Dodaje mi dalekozor. Gledam.
-vidim.
-e...mi se nećemo zajebavat i tuć ih selektirano! a ne! mi ćemo im držat to raskršće pod granatama jerbo,
di god idu-moraju kroz raskršće.
-uhhh
-šta uh, srca ti Irudova?
-savršeno bolesno!
-aj ne zajibaji! zovi doli nek naši krenu uštimavat cijevi...
Uh još sat vremena i ja i poručnik Ante predajemo položaj smjeni. Haubice su krenule rokat. Ante i ja
virimo iz nekog brdašca i korigiramo pogotke. Ante gleda na topnički kompas:
-prvo punjenje...za kurac! biće cila bitnica opila se od protine šljive ... ulivo 120 svi i prva 2 pinku niže...
ispunjavam topnički dnevnik (ah tu tako traženu literaturu;).čitam prethodni upis ludoga Škare:
"15.05 četnički pop mota đoju i igra na balote"
Ante pripaljuje duvan.
-Praktički moj Istrijane, ako mi imamo raskršće pod paljbom...onda oni kamion šta in ide u Petrovac po
logistiku mi moremo posrid čunke (mot rukama;)pafff!
-pih! direktiva!
-jerbo on kad krene...mi ćemo mu mirit vrime do raskršća. e onda oni dio puta di će mu tribat još 8 sekundi
do raskršća, naredićemo vatru...vrime leta granate?
-8 sekundi.
-to te ja pitam!
Pao je mrak i trebalo se povuć do položaja. Jedino što će nas odvesti točno do položaja jest žica poljskog telefona. Držeći se za žicu trebali bi doći do položaja. U našim redovima zadnjih dana uporedo s padom morala ,širi se trač o famoznom niškome specijalcu. Tip se, navodno, pojavljuje nenaoružan i izluđuje te jer je brz ko utvara...svašta se priča. Četvrta je na
kratkom odmoru i bez njih smo zapeli u toj guduri. Naređenje je eksplicitno i glasi:
-zadržati liniju do povratka četvrte.
Gledam bosansku prirodu i andrićevski je mračna. Izrazito hladna, septembarska noć pada na
šumu i taj divni i zlokobni krajolik.. Šizofreno puni mjesec tuče u vrh brežuljka. Jezivu tišinu para pokoji huk ili rafal u daljini...da, boforsneki...
papapapapapapapapapapa....
Ante korača ispred mene i ničime nije impresioniran. Odaje dojam rutine...ja naprotiv,
cool sam samo utoliko što hodam. koljena mi klecaju, leđima mi struje neviđeni srsi
i jedino što vidim kad zatvorim oči jest četnik koji me kolje s leđa...ufff još kilometar...biće ok ,biće sve ok....
-šta je Istrijan ,ništa ne govoriš, usra si se ha?
-nnnema šanse!
Svemu je kumovala ta krvava mjesečina...pratio sam Antinu i svoju sjenu koja se jasno vidjela u brdu. zastao sam na tren i spazio treću sjenu iza sebe...
-iaaaaaaaaa! iiiiaaaaaaaaaaaaaa!!!
ostao sam ukipljen dok mi je magarica turila njušku u ruke išteći vode. Ante se suzdržavao da ne krepa od smijeha.
Čujem poznat iz daleka glas
Slutim nagli pokret sjene
Iz vjetra se diže božanski stas
Bjelanjak kliže iz purpurne pjene
U Prikaz žene;
U silnoj munji i bljesku,
jutrom su nikle
tvoje
Stope na pijesku.
Jel se kaže šparuge ili šparoge?
Šparoge mi zvuči uštogljeno skroz...
Elem sam upravo izmilio iz šumarka u kojemu sam u nepuna 2 sata ubrao 2 kile šparuga.
Ufff kako smrdi pišaka poslije kajgane sa šparugama?! Kakva generalka za moje bubrege?
Sjećam se kad sam ih brao u Vodičkome zaleđu...poručnik Vepar mi je dobacio:
-Jebi gospu Istrijan šta bereš tu travu, donićeš nam krpelje u vod!
Da, krpelji su nakon poskoka najveći bed u branju šparuga. Taj uporni, mikroskopski, žilavi nametnik
zna se ukrpit pod kožu pa ga ti traži i uljima maži...i pazi da joj glavu ne otkačiš od tijela, jerbo, ako uspije
zaplivat, nema ti do molitve!
Poskok...hmm, suri kralj kamenjara koji kljuca na prvom proljetnom suncu trom je i razdražljiv.
Taj ako te čvakne-fasovat ćeš opako. Vidio sam dugogodišnje posljedice na koži i nije najljepši prizor
kojega vidit...iskreno? U svome 30-godišnjem stažu branja šparuga, vidio sam ga samo jednom...i vidio
sam ga na vrijeme. Bio je moćan i dijaboličan (kao svaka zmija). U selu koje je na po puta do jedne
savršene pozicije za šparuge, živi 1 poskok kojega promatraju ljudi sa Veterinarskog fakulteta. Navodno ima
stotinjak godina. Njegov bi ugriz bio koban na licu mjesta jer kroz tih 100 godina, momak ga je toliko nataložio
da te može ubiti pljuvačkom. Kao takvoga-znaju ga svi i njegova lokacija (godinama ista), zaobilazi se u
širokome luku.
Kod branja šparuga sve je stvar iskustva. U početku ćete prolaziti pored kapitalnih uzoraka, a nećete ih
vidjeti. S vremenom ćete ući u tajne šparugine mimikrije. Šparuga je rijetko sama tako da gdje uberete
jednu-ima ih bar još dvije-3...treba ih samo vidjeti...najbolje je promatrati iz čučnja. Šparugu odaje grm
kojega zovemo šparužina. Čupav, bodljikav i zelen, taj grm pod sobom najvjerovatnije krije bar par šparuga.
Gastronomski je šparuga podatna i njen gorkasti ,ali plemeniti okus je odlična pratnja mnogo čemu.
Osobno me osupnula u jednoj nevinoj igri sa kozicama i listom bazilike. Bila je to jedna poučna i
prsteližuča seansa.
U sociološkom smislu šparuga je pop. Zašto?
E sad dolazimo na bitno;
Šparuga je kao biljka do sada bila zaštitnica lumpen-proletarijata. Tako u ožujku i travnju, svake godine
kada nikne nakon prvih kiša, u lov na šparugu kreću mahom nezaposleni i ljudi na (ili ispod) rubu/a
egzistencije. Njima se tada pruži prilika da u par sati u šumi ,naberu i prodaju šparuge po cijeni od 70-100 kn
po kili. Svaki ugostitelj rado će kupiti šparuge jer kreće sezonska ponuda, a i šparuge se uvijek može
zamrznuti. Od ove godine uvodi se ,međutim, novi zakon koji želi "uvesti reda" na tržište šparuga te
uređuje odnose tako da se šparuga ubrana na teritoriju Hrvatskih šuma mora platiti 50 lipa po komadu.
Brojkom-taj iznos skoro premašuje kompletnu zaradu.
E sad ja pitam uvaženu gospodu iz ministarstva?
Da li taj zakon predlažu isti oni stručnjaci koji su zaboravili prigovoriti kada je Slovenija zaštitila teran kao
svoju sortu? Hoće li ta ista gospoda istarskim vinarima tu štetu isplatiti po litri adekvatno?
Gospodo, nećemo se pridržavati tog zakona o šparugama...a vi šaljite rendžere i ganjajte nas po šumama (i gorama;)!
-Ma nemojte? Pa jaz mam vikendicu na Crvenom vrhu.
Iako nesumnjivo rezervirana, držala se susretljivo i prijazno.
Čini mi se da sve Slovenke imaju sličnu nadražljivu i maznu
boju glasa,a to pušim do neba.
Posegnuo sam za aktualnom zajebancijom. Bitno je odmah biti «in».
-I gospa, kako Vam je u Europi?
Nasmijala se i momentalno je počela cvrkutati o zakonodavstvu,
standardu, institucijama...Slušao sam ju pomno i čini mi se da sam
ju htio zamoliti da stane negdje sa strane da mogu drkati slušajući
njenu dekadentnu slovenščinu.
Umjesto toga, podijelili smo tu nezgrapnu situaciju dvoje slučajnih
suputnika.
* * *
Kaj ti je pobogu Mateja te prosim? Mali je možda neki hrvaški krimi-
nalec,a si nekako preotprta z njim. Usliši Mateja, polčasi...To sem ja,
tvoj unutarnji monolog.
Mateja je počela sve češće pogledavati u retrovizor. Nešto što inače čine
oni koji stanu auto-stoperima.
-Gospa, nema nikoga, zašto gledate iza?
Skužio te Mateja. Još je i dodao:
-Don t look back in anger.
Mateja, pa mali je obrazovan. Osim toga lepo mu stoji ta rdeča majica.
Malo je mršav, ali se vidi da je žilav. Hajde Mateja, dej no:
-A Vi govorite angliški?
-Da, znam ga iz škole.
-A u kakovu šolu ste šli?
-U upravno-pravnu.
-O to je lepo. A zakaj pa ne delate v struki?
-Zato jer mi se ta struka gadi.
-O jadan, ne za res?
Malo je zgubljen, ali je simpatičan. Definitivno ni opasan. Hej a si poza-
bila muziku. Toliko si se zapričala...nisi valjda?
Jednom sam na pulskom sajmu knjiga naletio na studiju od 500-injak stranica u kojoj su likovi serije Seinfeld
psihološki i filozofski secirani. Čitati tu knjigu bilo je jednako zabavno kao i gledati seriju. Larry David i Jerry Seinfeld
se svojim humorom oslanjaju na jako tradiciju židovskoga humora(Kishon, Buchwalt, W.Allen...). Revolucionarno u
njihovom humoru jest ta drska nekorektnost koja je u isto vrijeme i urnebesno zabavna. U Seinfeldu se nikoga ne štedi.
Nema privilegiranih. Smrt izazvana lizanjem jeftinih kuverti biti će odličan povod za smijeh. Dječak u mjehuru jest smiješan
i slobodni ste se zlurado smijati tome.
Možda je najbolju definiciju Seinfelda pružio upravo George Costanza prilikom prezentacije projekta u NBC tv studio:
-a show about nothing!
George je pred-sredovječni, dokoni, ćelavi samac koji živi s roditeljima. Njegova psiha je teško izraziv labirint u kojemu se
dešavaju opaki procesi. George Costanza je oportunist. Patološki lažac i defetist. Kada ga se jednom prilikom, cura
poželi obazrivo riješiti ,on replicira:
-youre giving me the "its not you its me..."?i invented the "its not you, its me"!
(Ti ćeš meni sa "nisam ja, ti si"? ja sam izmislio taj "nisi ti, ja sam!;)
socijalno i sexualno isfrustriran, George ne posustaje u svom apsurdu i konstantno oduševljava svojim kombinacijama.
On kalkulira. George Costanza će namjerno kopati nos pred partnericom tako da bi joj pružio argumente da ga ostavi!?
Voli se predstaviti kao arhitekt, al ponekad je oceanski biolog ili prodavač latexa. Iracionalan do apsurda i groteskan, ali svim muškarcima toliko blizak i razumljiv. George Costanza naglas postavlja mnoga pitanja o kojima muškarci razmišljaju, ali šute. Apsolutno
iskren u svome laganju, on se dovodi u situacije jednako apsurdne. Obično čitamo o ženskim nesigurnostima, ali kada su muške
u pitanju-tu je George Costanza najpouzdaniji uzorak. To su mračne dimenzije svakog od spolova;
muškarci vole biti George Costanza i svi na neki način to i jesmo. Htjeli bi vam koji puta reći da vas trebamo samo radi seksa.
Htjeli bi perikom prikriti ćelavost. Ne bi se htjeli brinuti o siročadi. Ne bi htjeli raditi. Htjeli bi u firmi prespavati radno vrijeme
ispod stola da nas nitko ne vidi. Htjeli bi namjestiti sekretaricu na telefon da nas nema. Želimo ponekad biti nedostupni i
zajebani. Želimo iskreno lagati.I umrljati se sladoledom.
Isto tako i žene znaju imati poneku heroinu koja ne promiče vrijednosti zbog kojih bi ju muškarci voljeli. Žene isto tako
sa simpatijama gledaju na tu zajebanu bitch u sebi. Onu bitch koja je možda i odurna muškarcima, ali opet tako njihova...
Za divno čudo, George unatoč svim defektima ,često je u vezama i avanturama. Sve te cure su za njega ,što se običava reći,
premija, ali to njega ne sputava niti malo da sačuva taj mitološki The independent George!
Svemu u seriji bitno kumuje i taj dekadentni, alanfordovski New York
za kojim uzdiše svaka kamera. Warholeov New York sa svim tim čangrizavim osobenjacima čini od Seinfelda
remek djelo komedije 90-ih.
Navijanje kao društveni ritual, odavno je predmetom socioloških istraživanja.
Primitivna potreba pripadnosti jednoj od suprotstavljenih strana ,često nas može
nehotice povesti s onu stranu rituala. Na toj strani su netrpeljivost, netolerancija i
nacizam.
90-ih godina, odmah početkom rata, spuštena je informativna zavjesa između Hrvatske i Srbije.
U tom paketu našao se i sport i rano 92. u Hrvatskoj se nije moglo više pratiti Partizana i Zvezdu.
Nogometno biće jest u svakome od nas iracionalno. Srbi u Hrvatskoj kao surogat, odabrali su većinom Hajduk.
Bio je to pomalo buntovan odabir. Srbi su Dinamo(tadašnju Croatiu) previše povezivali sa Tuđmanom
te je njihov odabir bio više izbor protiv nego za. U Hajduk ih je privukao taj splitski dišpet prema
Zagrebu. Ono na što nisu tada računali jest ono što ih je u torcidi dočekalo:
ustašluk možda i veći nego u Dinamu. U situaciji bez izbora, na poljudskom sjeveru, izvikivali su i oni
one famozne usklike:
-gazi gazi gazi srbinaaaaaa
-za dom?
-spremniiiiiiiiiiiiii
-Ćiro Srbine!
Pitao sam jednom jednoga od njih kako se osjeća dok na račun svoga naroda izvikuje takve "birane riječi",
rekao mi je da je to sve nogomet i da je nogomet iznad svega. Rekao je da se u nogometnoj areni mora
vrijeđati jer je to u sportskom duhu. U sportskom duhu je odglumiti penal. U sportskom duhu je ne priznati da
si igrao rukom. U sportskom duhu je da suci i gostujuća ekipa zna da će ih danas čut kao magarci-oni su
savršeno spremni na to. U tome jest adrenalin. U tome jest najveći žar i najveća strast:
Kad ostariš do Điđijeve mjere, nesvjesno kontroliraš sve oko sebe. Konačno ti se vraća to pravo na blesavost ( pravo kojega si izgubio negdje pri kraju djetinjstva ). Điđi se odlično snalazio u tom staračkom domu jer mu je sam taj mehanizam light-lagera bio prilično poznat. Odrastao je u sirotištu. Nakon toga je u drugom svjetskom ratu bio zarobljen u Abesiniji. Malo iza toga, osvanuo je u sabirnom centru San Sabo kraj Trsta. Dakle, sve redom ambijenti u kojima se masa sudbinski okuplja da zajedno živi.
U intervalima koji bi mu svako toliko preostajali od života, Điđi je bio ribar i more mu je dalo daha za devedeset i dvije godine(za sad). Stekao je i par vinograda koje je u inat nezahvalnoj djeci trampao sa općinom za boravak u domu.
I nije ti neki biznis Điđi!
Điđiju je u domu dopušteno bukvalno-sve;
galama, neposluh, švercanje kod terapija, šlatanje osoblja i štićenica...Điđijev osmijeh je sulud. Điđijeva je pidžama od svile.
Điđi ima sat na mickeya mousea i štap od nekakvog falš mahagonija. Điđi nikada nije htio prodavati svoju zemlju nikome.
Nadživio je mnoge gradonačelnike i predsjednike općina koji su kalkulirali:
-ma star je Điđi...
Điđi je živ. Nikada nije bio luđi. Điđi je već 30 godina star. Điđi je često lucidan.
Bubne ti nešto čime ti momentalno dokaže da je itekako mozgom prisutan.
Obično me dočeka ispred vrata svoje sobe te mi uz gestu dobrodošlice
pokaže gdje da ostavim tu hrenovku i čaj. Tad obično klikne:
Čendo je sramežljiv tip. Pomalo je neuredan i savršeno neambiciozan.
Šahovski je majstor za čijim talentom dan danas pjevaju žalopojke pulski treneri.
4 godine smo Čendo i ja dijelili klupu u srednjoj i sve ostalo što ide uz to.
1989. Ja, ekipa i Čendo, pripremali smo se za proslavu mature.
Pula u lipnju i cure na korzu definitivno su bile bolje rješenje od blok sata stenodaktilografije.
Uletili nam starci neku kintu da si odemo svi skupa odabrat cipele za taj posljednji ,srednjoškolski
tulum. Čendo je na nogama imao nekakve preofucane startasice (visoke). Izderane. Savršeno nikakve.
Te je godine Great balls of fire odvukao modu u tom rockabilly pravcu. Tržište cipela svo se prilagodilo tom retro stilu i crne kopčuše su postale apsolutni must have!
Uvatili smo ga u đir i nagovorili ga da kupi neke presmiješne replike od Borova sa nekakvom zlatnom kopčom koja je vrištila u oči.
Cura iz Muntića je čekala Čendu na korzu u 8 i mi smo mu počeli srat:
-a daj Čendo pa nemoš na dejt u ovim startasicama!
-si lud?
-a taman si kupio nove pele!
-do bola su! glej ovu kopču!
Najzad je Čendo pristao da ode u wc robnjaka i tamo skine startasice da obuče te crne, nove kopčuše.
Startasice je stavio u kutiju od kopčuši. Došli smo na korzo u 15 do 8 i Čendo nas je lijepo zamolio
da odjebemo odavde i da ga ne malerišemo sad kad mu stigne taj novi i potencijalni komad.
Kako smo zašli do Kluza sinula nam je opaka psina:
-prič čemo mu s leđa i...
Kad nas je Čendo spazio kako idemo prema njemu ,bilo mu je jasno da će fasovat.
Mala je taman stigla i sad mu je žao što ju nije odmah odvukao bilo di jer...idemo mi ususret,
a to nije dobro...
-OOO Čendo!
-khm...
-Šta ti je Čendo to u ruci?
-Šta si kupio cipele?
-Daj da ih vidimo?
Nije se uspio obranit. Uspio je samo izustit jedno prkosno:
-odjebite!
Džoni mu je istrgnuo tu kutiju iz ruku i iz bijelog su papira izvirile njegove legendarne startasice
sa rupom na palcu.
p.s.
kako se u vašim đirevima govorilo za košaricu: u puli se govorilo dvojka, sramčina, a posebno je bio
zanimljiv i zvučan unisex izraz koji je važio za neatraktivnu osobu-gnjoba.
sretan kraj još jednog napornog fakin radnog tjedna otpratičemo u povijest sa ovom laganicom od staroga Loua koja je dušu dala za početak nekog fancy after job partija! juhuuu ono kad manageri u pubu piju podmornice sa pipničarskih grudi juhuuuu! hah ti naši manageri brižni su mi isto smješni...svake godine lik
koji je bio najbolji manager, završi u Remetincu...loša vremena!? who cares!
Holly je iz Miami ef el ej
stopirala kroz cijeli ju es ej
risala obrve uz put
obrijala noge i navukao skut
pa kaže
hey bejb idemo brijat do kraja
pa on kaže
idemo brijat do jaja!
Candy je stigla izvana na otok
na zadnjem sicu imala je protok
nije nikad gubila nit
čak ni kad je patila rit
rekla je...
hey bejb idemo brijat do kraja
hey sugar, idemo brijat do jaja!
a crnkinje su krenule
tu tut tutu tut tu tu tu tu tu tutu tu tu tu tutut tuuuuuuuuuuuuuuuu
mali joe je bio prefrigani gay
čast svakom, veresija nikome
skrati tamo ,prevari kog
New York i nije grad za to
pa su rekli
hey bejb ,idemo brijat do kraja,
hej joe, idemo brijat do jaja!
slatka Šljivovila je upala na kantun
u potrazi za žrtvom i nečim za u kljun
ušla u Apollo
da si vidio to ludilo
pa kaže...
hej sugar, idemo brijat do kraja,
i ja kažem, hej bejb, idemo do jaja!
baja!
jackie se tek ufuro da
biče on James Dean za taj dan
a onda će krenut krizirat
valium ga neče iskulirat
i opet će reći...
hej bejb idemo brijat do kraja
hej srečo, idemo do jaja!
a crnkinje će opet...tu...tu....tutut...tudu...tuuuuuuuuu
na forumima i raspravama svih ex yu država teza koja se učestalo provlači jest taj lelek za
filmskom ostavštinom bivše nam države. Te suvremene tlapnje, mahom su opravdane i obično počinju
onom, presažvakanom...
-Nikada više filmova kao Ko to tamo peva...
SFRJ kao specifična ,socijalistička država, uvelike je svoj image gradila prema aspiracijama svoga
"najvećeg sina" J.B.Tita. Kao strastveni zaljubljenik u filmove, Tito je ugošćavao filmske primadone
na Brijunima i šarmirao ih svojim zagorsko-ruskim forama, motao im Castrove kubanke i grijao im
čaše za Courvoisieour. U duhu toga vremena, u Beogradu je stasala jedna generacija redatelja i glumaca
koja se okupljala oko izrazito darovitog dramaturga Dušana Kovačevića. Svojim izvedbama u kazalištu i na filmu, postavili su ljestvicu koja tabori u (imaginarnoj;) knjizi rekorda bez ikakve šanse da se uskoro nadmaši... I kao što je na Zg akademiji dramskih umjetnosti u optjecaju dogma da se ne može snimiti bolji film od Olmijevog Drva za klompe, tako se može reći za tu zlatnu generaciju jugoslavenskog glumišta. Spomenut ću samo trojicu koji su po mome skromnome usudu 3 noseće figure:
Ljuba Tadić, Zoran Radmilović i Danilo Bata Stojković.
Nabrajanje Batinih rola bilo bi preopširno i stoga ću se zaustaviti na njegovoj kruni karijere, Kovačevićevoj drami Balkanski špijun. Crna, apsurdno-humorna drama raskrinkava prirodu paranoičnog pojedinca. Glavni lik, Ilija Čvorović i njegov famozni brat Đura vode zadnju bitku komunizma. Poruka koju Ilija
ima za kapitalističke hijene koje jedva čekaju da raskasape državu za koju je ON ginuo i robijao, filmski je citat
mog života i ne znam da li sam ikada bio impresioniraniji nečijom izvedbom uopće...
zaustavio bih se malo na ovom urnebesnom filmskom citatu jer je, gledano iz perspektive 2013. ta Ilijina
,tragikomična poruka preuzela sasvim drugi smisao. Ja 2013. poznajem jako puno ljudi koji danas razmišljaju kao Ilija Čvorović onomad. Da li je monolog Ilije Čvorovića bio samo jedan pobješnjeli, labuđi pjev
uvjerenog staljiniste pred odumiranje ili je isti taj monolog ono što se danas kao nostalgični spin, čuje svako malo u raspravama. Tranzicijskim državama ,mahom su se desili događaji iz Ilijinoga proročanstva i njegove paranoične konstrukcije. U tranzicijskim državama ,milioni ljudi danas vjeruju...da je Ilija bio u pravu.
a mi smo mu se smijali...
Danilo Bata Stojković zbog svoje je karizmatičnosti i tipologije glumca, godinama važio kao prvi izbor
za rolu Staljina bez obzira čija produkcija bila. Iz privatnoga života spomenimo, recimo, njegovu angažiranost u beogradskim demonstracijama, kada se pametna, časna i intelektualna Srbija, pokušala
oduprijeti Slobinom nacional-socijalizmu.
ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI VIŠE...
pejstao sam u linkove isječke nekih izvedbi. razočarao se izborom izdvojenih scena na you toubeu...Ljubinog Maestra uopće nema izdvojenog...
u posljednje vrijeme intenzivno pregledavam i seciram igranu seriju Prosjaci i sinovi.
Svoju opsesiju likom dida Kikaša preispitujem i hranim ju bezbrojnim repetiranjem
scena u kojima je Fabijan Šovagović maestralno kreirao 1 arhaični lik ,nepatvorenog
alfa mužijaka dinarskoga tipa.
Šta vidim u didu Kikašu i ne projiciram li time svoj kompleks beta blogera ili zeta muškarca?
Fenomen dida Kikaša, promatrajući ga iz današnjice može otkriti štošta...o knjizi, o seriji,
o didu, o nama i o suvremenoj cro sociologiji. U vrijeme kada Zagrebom vlada Bandić, a Splitom Kerum, kada su na you toubeu najklikaniji Mamićevi ekscesi. Meni je osobno zanimljivo iz fokusa današnjeg, pomodarsko sprdajućeg gledanja na naše korijene i tradiciju. Nismo, daklem, ponikli kao narod koji se šepurio po špicama (a kakvima se danas rado volimo prikazat). Naš did je Kikaš i ja se time kao žitelj svih naših podneblja, osobito ponosim. Iako možda nemam baš moralno pravo na to budući da je did Kikaš izraziti patrijarhalni autokrat koji primjerice o ženama razmišlja od riječi ovako:
-čim se žemsko iz matere ispiša, u njemu se tri sile nečiste sastave!
Krajnje jeziva scena u kojoj se did kikaš oprašta od svoje "divice" vrtirepke ,vjerovali ili ne, nije najpotresnija scena u seriji. Vrtirepki je mladi Turčin "učinija silu" ,ali njen grijeh je neoprostiv i ako stomak naraste, a ne nađe li joj se naivni ,drugi ženik-morat će skočiti u potok...i to ne u onaj iz kojega ljudi piju...
Dida, znači, Kikaša, treba uzeti sa rezervom, ali nažalost, nismo diplomati-ljudi smo i kupljeni smo unaprijed. You just can t like this Kikaš dude!
zato sjedi der vodika i slušaj marvo prosjačka! Zanat peci!-did Kikaš
did je Kikaš, u osvit XX stoljeća bio glavar prosjačke obitelji od tzv "9 ščapa", misleći pritom na devetoro prosjaka i njihovih 9 štapova kojima dozivaju prokletstva i uroke na kuću (bilo krščansku il muslimansku) koja im ne dadne štogod-pršutić, pancetu, rebro il kakove dukate.
Did Kikaš je i dijabolični pjesnik koji snagom svojih versa može obradit svakoga. Nitko od krajine do primorja nije odbio dati didu Kikašu prosjačevinu jer kletva koju je on u stanju ispjevati obara s nogu doslovce i takujin se otvara sam od sebe u po kletve. Postoji međutim u obližnjem Zagvozdu suparnički klan mitološkog Škije. O rivalitetu Kikaša i Škije, štošta je rečeno u postu Ispovid dida Kikaša.
Kada ,međutim, nastupi suša ,krajina cila osiromaši te su ljudi tada ,pritisnuti ekonomskom krizom (zvuči li poznato?), počeli riskirat čak i urok i ne dat prosjacima ništa. Nastupila je faza u kojoj su prosjaci počeli propadati ,a tajne zanata ,evoluirani alfa nasljednik, didova suza-Potrka, ponio je sa sobom u Sarajevo te se tamo...obogatio preprodavanjem sapuna. Dinarski ,istinski alfa mužijak je uspješno preživio ekonomsku krizu.
did Kikaš i njegova dična suza ,Matan Potrka u akciji...
Serija sadrži i tu poznatu ,cenzuriranu scenu u kojoj duhovni otac, don Pava umire i drži 1 potresni, epski dijalog o sudbini tog nesretnog naroda što na toj suroj stini živi hiljadu godina i svaki je taj kamen natopljen krvlju, a narod se ne da...Don Pava pomalo je svojeglav i osamljen u tom kraju.
On čini zapise za bolesti što crkva tada službeno ne odobrava. Njegova gledišta na ukazivanja
vila, vukojaraca i ostalih prikaza, isto se tako bitno razlikuju od službenih.
bilo je to dvije i ne znam više koje kada je naša seve nacionale upriličila svekolikoj naciji svoje performansno i multimedijalno remek djelo. ne znam ima li itko na blogu i u Hrvatskoj ko taj uradak nije pogledao bar letimično
(kroz rupu između prstiju sa rukom preko očiju bar...;) seve je tu rolu odigrala strašno karizmatično i inspirirani njenom izvedbom, zaputismo se u dom kulture. odlučili smo 11-minutni njezin uradak, adaptirati na daske koje život znače. nismo baš imali sreče sa audicijom, buduči se nijedna glumica nije javila kao zainteresirana za
iscrpnu i požrtvovnu rolu sevke nacionalke. nekim prvakinjama kazališta, opet bi se digla trajna pod haubom:
-šta?opet seve u teatru?nek se drži svoje estrade!
gospođo draga, seve je teatar. i kabare.
uhvatio sam se screenplaya i to je izgledalo ovako nekako...pejstujem skriptu iz tih dana...
SEZONA PARENJA
Povijesno – erotski niskobudžetni spektakl
Scena nulta:
Špica emisije Tv Kalendar, takva kakva jest. Sa onim borcem što gine uzdignutih ruku na kraju.
Scena prva:
Smetnje na tveu na koje se nakalemljuje natpis:
PREKID PROGRAMA RADI UREDNOG ODRŽAVANJA SEKSUALNOG ŽIVOTA
SLUŽBA ZA INTIMNE ODNOSE S JAVNOŠĆU
Scena treća:
Voditeljica Tv dnevnika čita vijest:
Vlada je danas priznala da su razmjeri širenja epidemije promiskuiteta, više nego eskalirali. Služba za državnu bezbjednost , agencija Paltrax, nagađa da se radi o pokušaju puča započetome i financiranom izvan države. Dan je u našem glavnom gradu protekao relativno mirno do popodnevnih sati kada su snage reda zatekle skupinu promiskuitetnih radikala, pogledajmo prilog:
Dvije zgrade, jedna nasuprot drugoj. Tišina. Otvara se prvi prozor. Izviruje Plavuša i najprije Tiho pa sve glasnije se dere: Paulo, Paulo, Paulooo...Otvara se još jedan prozorčić iz kojega viri brineta koja se dere Džimi, Džimi ne mogu višeee dolazi ovamooo. Svi prozori se polako otvaraju i ljudi koji se pojavljuju deru se:
-Brankaaa dođi da se ševimo, pun mi je kurac ove moje žene
-I meni
-I meni
-I meni je dosta ovog mog impotentnog truta!
Dolaze snage reda i načelnik Paltraxa Kljovich u crnom kaputu i rukavicama. Snage reda tjeraju ljude šmrkovima. Kljovich se dere:
-Šta jee marvo ševili bi se jeldaa? E nećete majku vam jebem!
Izlijeće aktivistica radikalne skupine SWING ,hvata Kljovicha za spolovilo i dere se:
-Živio pokret Swingera, živio narodni dogging!
Kljovich ju mlatne pendrekom. Snage reda trpaju ju u maricu.
-Ko se nije skrio magarac je bio, iza pika ne valja idem ja…
Postoji visoravan na kojoj je granica. Iza te granice ostavljaš boga za sobom i savršeno ti je jasno da njega više neće biti uz tebe. Bog gleda na sat i predaje te smrti koja postaje tvoj neumoljivi kustos. Pakla se ne bojiš. U čemu je onda problem?
Problem je ta visoravan.
Ta visoravan je toliko gola i pusta da se na njoj nije uspjela razviti nikakova forma života. Na toj visoravni ostavili su me da žmurim. Kada sam nabrojao do 100, nigdje nije više bilo nikoga. Nitko se nije spašavao na pik.
Kada sam bio jako mali, kada još nisam znao ni igrati se skrivača, mislio sam da ubojice kažnjavaju zato što oni smanjuju broj stanovništva. Pitao sam:
(txt je nastao u afektu 2004. i stoga ne tražim da me se tetoši i tješi. objavljujem ga samo zato što smatram da su ovakve situacije još uvijek aktualne u zemlji u kojoj je bilo kakav posao jako teško naći, a tako ga je lako izgubiti...)
Nekome sam stao na žulj?
Pa gdje je taj netko da mu zgnječim taj žulj do kraja!
Novost koja me razbjesnila, stigla je rano. Točnije, oko 8.3O
kada mi je saopćeno da Starački dom kao ustanova, na mene više ne računa.
Šta to znači?
U prvom redu to znači da mogu podići svoje papire kod robusne
Štefice u računovodstvu nakon čega ih mogu vratiti tamo gdje
i pripadaju, na jebeni zavod to jest.
Ponovo sam ameba u višestaničnom organizmu hrvatskog korpusa
nezaposlenih.
To također podrazumijeva i ultimativnu švrljotinu u mojoj radnoj
knjižici koja svjedoči o nestalnosti mojega društveno-korisnog
karaktera( divne li preporuke!? ).
Kakav je background svega toga?
Nesumnjivo razni «rekla-kazala» argumenti, potezani na zakulisnim
kavicama. Klimakterične moćnice, stubovi našega društva, uglavile
su se na svim tim radnim gnijezdima na kojima, čekajući penziju,
jednostavno ne daju blizu.
Ja se navodno ne uklapam...?
Nek ti se muž uklopi u tu paučinu več jednom dok ga psuješ jer je nedostupan u toj jazbini u kojoj loče da te zaboravi!
Možda nam trebaju baš te aveti, blijede od kofeina i Yorka. Osobe
što za (slovima) deset kuna mita, šećerašima doturaju kolače. Lukavice
koje zbog bezazlenih posjekotina koriste dvomjesečno bolovanje
,guarda caso, baš ljeti. Spomenimo još i višak namirnica kojemu se
svaki trag gubi u pustim zimskim večerima.
Zbogom Vi, o nosioci progresa, zbogom sexy ravnateljice...
Neka se o ubogim starcima brinu razvratne i nepismene polovnjače
što se upravo iza vrata kuhinje zlobno krevelje na račun staračkih
defekata.
Htjedoh danas za vas odabrat top 5 postova koji cvile, al bilo bi to krajnje nekorektno.
Pozabavit ču se stoga tim bložnim fenomenom;
svima nam je poznat taj osječaj. Nijesam mu imun ni ja-čovjek i blogiša koji je svoje poraze i patnje
navikao iscmizdrivat sam. u nekom kutu, k nozi i kuco.
(boys dont cry-the cure)
što se ,daklem, dešava u bložnoj svijesti prije negoli če usvojit odluku da pred svekoliki blog hr
avditorij iznese svoje kakine mudante (gače;) ?
malodušje svakako. to na prvom mjestu.
obično takvi postovi počinju vako nekako:
"Dragi blogeri, iako ste mi dragi i volim vas i sve, ali ne mogu više...eto ne mogu i da me jebete...ne mogu više
ni pisat ni bit sa vama itd."
malo nakon objave kreču komentari bezrezervne podrške:
-nemoj ako bloga znaš!
-kako ču ja bez tebe!
-još ako odeš i ti, onda stvarnooo...
-(blog news)-ajde nemoj, dačemo ti naslovnicu.
šta to govori o svima nama?
po meni, prvenstveno to govori da smo ipak ljudi....i to prije negoli smo avatari koji tako superiorno sudjeluju u raspravama,
pružaju podrške i furaju taj nenadjebivi acting out show 4 the masses.
blog hr-u treba svaki bloger. pa čak i patološki slučaj koji je tu jedino i samo zbog maltretiranja.
sve to ide u brojčanik i sudjeluje u indexu medijske pračenosti.
btw, čuo sam da ova blog hr rulja u uredništvu uglavnom volontira i ako je to istina...onda su čak i ok.
(a daj mi tu naslovnicu jebemu više? bičudobarbičudobarbičudivanikrasanbičudobaaaaar!!!;)
cinički sam se ovdje izrazio spram naših bložnih slabosti jer to jest moj stil. ne smatram to, međutim, za lošu pojavu.
dapače, vidim to kao 1 katarzični mehanizam i dobro je da se i takvi postovi čitaju i komentiraju.
ono na što pak, želim upozoriti jest sljedeče:
prije negoli krenete tješiti bilo koga od nas, promislite dobro o povodima i o istinskim porivima tog blogera.
njegovo revanje je možda navlaka.
veliki Gunter Grass, u jednome je intervjuu u kojemu su ga napali zbog sumnjive nazi prošlosti rekao:
-kada pjevate uspavanku nekome, provjerite dobro da taj neko nije mali, pospani Himmler...
u današnjem svijetu pogotovo, vrlo je lako zalutati prilikom svrstavanja i osuđivanja jer uvijek postoji ono famozno NEŠTO
što je vašem površnom uvidu...možda promaklo...
Kadi biš pošla muoja?
ne znaš da je vani mrak?
kadi biš pošla muoja?
ne držiš do mog ponosa?
kadi biš pošla muoja?
mislim ja da ne znaš ti...
nemaš način da to skontaš
nemaš mjesto kamo otiči...
i kužim tvoju spiku
puno prije nego znaš za to
znan di biš pošla muoja
znan čega si došla zbog
i sada pun mi je k
volim kad si svoja ti
kadi biš pošla muoja?
samnom možeš birati...
i kažeš nemaš razlog
al i dalje sumnjaš u mene
ako neš bit samnom bejb...
biti češ bez mene
(velke riječi, velke riječi...)
Kadi biš pošla muoja?
zar ne znaš da je vani mrak?
kadi biš pošla muoja?
da bar držiš mi do ponosa?
i sada pun mi je k
volim kad si svoja ti
kadi biš pošla muoja?
reci kad i reci di...
-Prestani vječno buljiti u iste slike na zidu moje sobe. Prestani me zapitkivati o onome koji ih je naslikao. Prestani biti toliko isforsirano retardirana jer je ponižavajuće biti sa takvom osobom u bilo kakvom vidu odnosa….prestani biti takva jer nisi…takva!
-?
-Irena nerviraš me! Šta ti to znači, ta furka na vječno dijete? Netko te zakidao u djetinjstvu? Roditelji su preferirali tvoju sestru? Šta? Šta baš moraš bit ovako spaljena?
-Ja sam savršeno normalna.
-Da, da. (stanka) Pa dobro je li tebi jasno da je mene sram tebe izvest van i predstavit te svojim prijateljima…
-Ma nemoj, a ti tvoji prijatelji su neka osjetljiva gospoda?
-Eto vidiš da možeš normalno percipirat i komunicirat. Zašto uvijek nisi takva?
-Ne da mi se.
-Mala moja ić ćeš ti do psihjiatra jedan đir.
Irena se na spomen psihijatra vidno uznemirila. Naglo je podigla ton:
-Idi ti kod psihijatra…znaš! Nisam ja kriva što marsovci kupuju istarsku obalu i što je Slađana Urošević preko veze dobila posao, a jedina njena misija je da me otruje…da truje me…cijeli život me truje…a o tome svi šute…i dosta mi je toga!
oprosti...
pridobrostivi sveti oče moj...oprosti.
oprosti i ti ,duše sveti ,golubice bijela...
oprosti svom nevoljnom slugi Kikašu,
što tvoj sveti hram opogani...opogani!
ne bi ti ja to učinio da ne bi onog prokletog Škilje iz Zagvozda!
jerbo,
dok sam ja u crkvu lipo odio i tebi se pošteno molio,
on je UPROŠENO prid crkvom prodava!
razumiš li ti to?
razumiš li ti to?
e dašta...dašta nego razumiš,
kako ne bi razumio
ta i ti si bio čovik!
i sam si čovik,
pa kako ne bi razumio kakav je to jad...
JAD biti čovik?
e pa kad lipo razumiš... onda mi lipo i oprosti...
a ja ću ti za uzdarje lipo zapalit sviću.
e...nisam je doduše kupio,
al ti ćeš i to razumit jerbo je ovo crkva
onih prokletih gava primorskih
pa nije pravo da im lazar sviću za dušu kupuje...
kupit ću ja tebi pravu sviću... ka noga,
a ne ovi praljčić!
ma ću ti je kupit tamo karce u nas
pa nek ti u našoj crkvi gori...
znan i to da si ti svugdašnji i svugda isti,
ma jopet...
tuten si malo više njiov, a tamo...
tamo si malo više naš...
doggstream on 70-s kgc sounds on brlog hr
(nevermind the tip fellers, here s the sex swannsuckers;)
boba dylana ne treba puno predstavljati. čak ne treba uopče. u moru njegove diskografije, meni je uvijek posebno draga bila ova pjesma koja je uvijek taborila u sjeni njegovih silnih knockin doorova, watchtowera i promjenjivih vremena...
kažu sve se može mijenjat
nadomak nije nam daljina
pa se sječam svih tih faca
odvedoše me do krivina
vidim luč svoju gorjet
od istoka do zapada
i
jednog dana, jednog dana
pušten biču ja!
kažu svakom treba zaklon
di če fasovat od stida
odsjaj vidjeh svoj uz naklon
silna mjesta iznad zida
i svoju luč gorjet ćutim
od istoka do zapada
i jednog dana, jednog dana
strpljen biču ja...
i svoju luč gorjet ćutim
od istoka do zapada
i jednog dana, jednog dana
spašen biču ja!
do mene u gužvi je čovjek
koji se kune nije kriv
kuknjavu mu čujem uvijek
plače jer je sjeban živ
i opet luč gori moja
od istoka do zapada
i jednog dana, jednog dana
odrješen biču ja...
Bješe to dvije i neke kada sam bio objeručke prihvatio ponudu nekakvog wanna be tajkuna
da se uključim u njegov ambiciozni projekt-lokalni mjesečnik.
nadobudni tuljan ,kakvim bijah, skakah po sobi od sreče silne!
juhuuuu! konačno!
svečano o klin objesih bauštelske rukavice i rekoh im zbogom
(neznajuči tada da je svaki moj zbogom ,ustvari, samo odgođeni doviđenjski;)
bilo kako bilo ,ja i još par očajnika nađosmo se sa šefom u njegovoj garaži te večeri te utanačivasmo koncepciju časopisa.
(hehehe svaki pravi pokret dolazi iz nekakve garaže...ili barake;)
sutradan se uputih na svoj prvi novinarski podvig-intervju sa čovjekom koji je dao valjda svu krv koju je u sebi imao...
(uz dužno poštovanje spram njegova nedvojbenog humanizma...hehe.. ;)
dok sam slušao njegove samohvalospjeve i uzimao note, kužio sam polako da je lik narcisoidan do boli.
očito je da je diktator u duši. vidim to po usplahirenosti njegove supruge i kčerke.
mislim se;
pa mogo si koji dec krvi manje počastit, al bit bolji spram ove dvije nedužne jadnice...
...i fakat-za kči sam iskreno posumnjao da je hrvatska nataša kempuš koliko je to biče bilo sputano...
svemu unatoč, u prvome je broju časopisa na frontu osvanuo moj intervju s vampirom i tako sam polako ulazio u sitne tajne
tog kurvinskog zanata. nema tu ničeg jack londonskog...nema tu radeta šerbedžije iz hadžićeve drame "novinar"...ali šta je-tu je
rekoh i kartice su krenule marširati.
pokazao sam se čak vrlo kreativnim i pouzdanim jer sam iz najdosadnije materije (gonjen dosadom) počeo istoj davati neke šarenije dimenzije.
redovito sam izvještavao sa bočarske tekme, ocjenjivao lokale, uslikavao špice, mahao repom gradonačelnicima i s posebnim poštovanjem pisao o bankama i najjačim lokalnim tvrtkama. lovorikama obasipao mainstream umjetnike i posebno pažljiv bio prema klijentima koji su polako počeli kupovati naš oglasni prostor. (oko 2000 kuniča po strani a4 ;)
kada sam pokleknuo?
uuu bilo je to mučno jutro u redakciji!
iz jednog dalekog mjesta je dopalila nekakva milfača ,bezobzirno sexy dama, barduša lokalnog novinarstva.
tihim pučem preuzela je sve konce u našoj kronici te je od modre učinila crnu lastu.
skoro dvije trečine prostora prenamjenila je u oglasni i to sa briljantnom idejom da idemo po kučama starica i huškamo ih na nekakve višegodišnje osmrtnice...
rekoh, bez kičme bi nekako i hodao, ali hijene nisu iz porodice pasa!
časno poražen, vratih se kuuč pogleda uprta ka zidu:
sa klina su visile bauštelske rukavice
spremne za nove podvige!
Podilazeći urbanom auditorijumu sa kojime očito računam, odlučio sam oglasiti upute svima koji će se seliti u kontra-migracijskim smjerovima, odnosno smjerovima Grad-selo, konj-magarac itd. Oni će se već prepoznati u svim tim razlozima zašto?
Business, astma, svjež zrak, civilna prekomanda...štogod.
Čim doseliš, doznat će se da se drogiraš, da se rastavljaš, da si trudna, da si pedofil, da varaš, da si prevaren, da kopaš nos ili da si potajno trpaš mrkve u anus.
Nasuprot tome, ti nikada nećeš doznati tko ti je kamenom povukao štriku preko novog auta?
Tko ti je smjestio kajlu na poslu? Tko ti je provalio u šupu i maznuo ti vilice sa apenca? Tko iz inata nije htio reći lijepu riječ za tebe? Tko je taj/ta što se uporno trudi da ti zagorča?
Zaboravi. To nikada nećeš doznati.
Slalom je disciplina koja u provincijskom šifrovniku podrazumijeva zgodnu metaforu.
U konkretnom slučaju, lunjajući uličicama, upravo gađam kantun koji mi omogućuje da se mimoiđem sa teta-Katicom. Danas sam joj odlučio uskratit naslađivanje pitanjima iz arsenala kako ja, kako mama,će se vratit s tatom, da li radim...i neizbježni poučak koji debelu alapaču promovira u majku Tereziju:
-Ma ala šu šu,će bit bolje će...
Pa naleti bivša razrednica koja bi raspredala. Stvarno bih stao i javio joj se ,ali žuri mi se pa obilazim oko parkiranog autobusa.
Odmah iza nje vidim ide drot koji me ganja za kazne.
Njega ćemo isto tako nastojat promašit forsiranjem bočnog prolaza Giusepine Martinuzzi. Tu eventualno vrebaju Tačer i Jastog.
Tačer će mi dodijeliti čin u njegovoj vojsci mira, a Jastog će me zaklat za
pljugu i sve pet. Što se potonjega tiče, dužan sam objasniti da mu je nadimak
nadjenut zbog sličnosti između njegovih ruku i jastožjih kliješta.
Smokva iznad njih, tvori blaženo savršen hlad. Njeni plodovi, na žalost, još uvijek ne padaju sami.
To je moj dnevni rubicon nakon kojega slijedi ugodna borovina
u prolazu do zgrade. Hodnik je lutrija. Nikad se ne zna tko tu vreba.
Taj dan definitivno nisam imao sreće. Nisam nabasao na komade što čekaju
red za gatanje. Nisam sreo Saru. Ne. Taj dan naletio
je baš on, upravitelj himself, Big Zgrader. Brije mi da:
a)Bi bilo lijepo ugradit parlafon,
b)Da su teška vremena,
c)Da su provale itd.
Jer, ipak:
-80 eura po domaćinstvu, susjed, pa šta je to puno?!
Upravitelj zgrade čest je gost u književnosti, no ne mogavši se suzdržati,
utanačujem njegov profil vjerujući da je sličan Ćesiću-Rojsu od prilike.
U vremenima koja su prethodila, taj je «meštar sviju hulja» gotovo svake
večeri bio nečiji gost. Prodoran, kao svaki sličan tumor, obično
ti dopali oko večere i momentalno stvori gromoglasnu atmosferu iz viceva o
bračnim nevjerama. U svojoj biti, on je zadrti populist koji tobožnju brigu o sus-
jedima projicira uz onaj tribalni instinkt čopora.
Uz njega jaše i neizostavna supruga koja se uigranom taktikom pridružuje
staroj u kuhinji, ne bi li se dalo poticaja bržem mazanju tih palačinki.
No, smatrajući to za veliku obavezu, nitko se drugi nije ni prijavio na natječaj za upravitelja zgrade.
Tako nekako se uklopim u opće sivilo
kolektivne depre i pasivnosti, te zaspah till sabah...ko iz topa!
Antonello Venditti je rimski kantautor koji je osim po ovoj, prilično poznat po himni svih Rimljana "Grazie Roma" ,te po pjesmi "L insostenibile leggerezza dell essere" što je talijanski izraz za "Nepodnošljivu lakoću postojanja".
Antonello Venditti-Blogdogg
sječaš li se one ceste?
Hodali smo ja i ti
i uzmuvano mnoštvo
vikalo je što i mi
sve one moje želje i misli
bjehu tad samo ljubav
i zajednica nas
što pripada nam novi život
pravedniji i slobodan baš to
trči ljubavi ,trči i nemoj se bojat
pitala si što mi fali?
Ti imaš barem dom,
jednu ženu i obitelj,
što je tu kad dođe lom,
al sve što potom mislih i željeh
ne bješe ništa drugo do ljubav
i zajednica nas
što pripada nam život novi
pravedniji i slobodan
rođena pod znakom...
rođena pod znakom blizanca
i rock je svirao sporo
u offu naših dijaloga
18 godina je malo,
futura egzaktnoga,
al sve ono što želim, sam reko,
nije ništa drugo do ljubav
i zajednica nas
što pripada nam život novi
sladak i okrutan
rođena pod znakom,
rođena pod znakom blizanca
i Mariza je otišla,
predaje u nekoj školi,
živi loše i bez gušta,
sama je i to ju boli,
al sve ono što traži i želi,
nije ništa drugo do ljubav
i zajednica nas,
što pripada nam život novi
čudesan i okrutan
rođena pod znakom,
rođena pod znakom blizanca
Ivan inžinjer je sada
zaposlen na radiju
zapalio je tu diplomu
živi od tih riječiju,
al sve ono što traži i želi
nije ništa drugo do ljubav
i zajednica nas
što pripada nam život novi
čudesan i okrutan
Na prikolici postarijeg Tome Vinkovića forsiramo Poljski puteljak koji nas uvodi u nepreglednu šumu maslina.
Negdje između Fiorina i Radina ,dočekuje nas impozantni maslinik bivše zadruge.
Imamo sve što treba:
Grabljice, rukavice, mreže, vreće i škale.
Studeno se jutro budi bez rose i mraza. Na nebu kričave pukotine
probijanja jutarnjeg sunca, slabašnog, zimskog.
Nisam u psihičkoj kondiciji za upoznavanje sa ostalim beračima:
Dvije gospođe od po 60-ak godina, nešto mlađi bračni par, nevjerojatno nabrijani
klinac Barni 5 godina star i njegov stari to jest el padron. Simpatičan
čovjek. Zove se Germano.
Veselo društvance berača u startu inzistira na jeftinom uvlakaštvu:
-A gospodine Germanooo...šta je bolje, da se podijelimo na dva stabla
jelda?
-A gospodine Germanooo...i ove masline sa poda da beremo, jelda?
Nastojim se ne obazirati. Pentram se stablima poput spajdermena i
to me momentalno vraća u djetinjstvo. U doba kada sam bio primat
kojemu je stablo primarni habitat.
Nemilosrdno ljuštim te masline što padajući pucketaju o stoljetna
debla. Bajkovite izbočine, u stvari su zarasle rane debla i pitam se
što bi se sve iz njih dalo pročitati... Tko zna tko ih je obrezivao l962.?
Možda neki Aldo Cimador koji je 74. emigrirao u Trst?
Germano šuti i uglavnom se smijucka. Šutnju prekida kada hvali svoje
masline. Doznajemo tako da ih dvaput gnoji, okopava, obrezuje, što
ostali maslinari uglavnom zanemaruju.
Živahni vražićak Barni pak, za to je vrijeme već skombinirao više
zamki; Babama je posakrivao grabljice, probušio im je vreće, a
jednu od njih udario je nogom u cjevanicu. To Barni!
Germano ga ukori neuvjerljivo blago:
-Barnii, budi pravi, ko ne ne ti kupin žvakače...
* * *
Ne treba napominjati da su gospođe sutradan na berbu došle oboružane
žvakačama. To nisu babe s kolačima, to su babe sa žvakačama.
Barni je potamanio sve žvakače, ali se pokazao nepodmitljivim.
Postao je još gori. Otvoreno ih je počeo vrijeđati:
-Babe! Ča je? Bite se brusile?
-Ma vrajži mali od kega si to naučija?
Prilično nevještim istarskim pokuša se nametnuti Senada.
Da je Istrijanka (a za koju se predstavlja), rekla bi «navadija», a ne
«naučija».
Navečer sam samovoljno, mimo satnice odlučio ostati kako bih pomo-
gao Germanu. Vozili smo masline u torcio (podrum za mljevenje) za potrebu čega sam
čak i ustupio svoju katricu sumnjivih poluosovina. Nije bed.
Germano je dao na znanje da cijeni moju žrtvu. Večerali smo škampe
na kolosalnoj buzari u izvedbi njegove žene. Gracijela je prava domaćica
iako je malo «štufa» jer troje malodobne dice, delo, hiža, kampanja i
nepokretni svekar su, priznat ćemo, ipak malo «pre več».
Slaže li se gospođa Jurak sa time?
Iz cijele priče doma stižem oko l9.OO, prljav, pripit, zgažen te
(što je ipak najbitnije) bogatiji za 2OO kuna minus plavi valter
kojega sam si priuštio na pola puta do kuće.
legenda/tumač
štufa-puna joj je kapa
delo-posao
hiža-kuća
pre več-previše
kampanja-polje/njiva
katrica-renault 4
jooooj danas sam opet ugazio u žutilo iako sam si obečao da neću više.
Bilo mi dosadno pa sam malo kibicirao te blog spike o dragoj nam i državotvornoj kirilici....
i opet parada blogera sa stavom. sociološki osvješteni, oni sustavno promiču vrijednosti demokratskog društva.
sve sam voltaire do šopenhauera!
oni bi dali novac potrebitima, oni osuđuju nacionalizam, oni se očituju...heeeeej OČITUJU!
spremno i ekspeditivno osuđuju netoleranciju i uživaju etiketirati...bolje reči...iživljavati se na onom sirotom
mazohisti (da ga ne bi sad imenovao iz poštovanja spram renesanse i glavnoga nam grada).
gospodo, (ah kako uživam reč ovo gospodo...) koga boli kurac za vaše stavove i očitovanja?
gospodo, pa di ste vi svi tako divni i tolerantni kada ja u toj našoj državi izađem na ulicu?
gospodo, di ste vi bili dok sam ja! (hahahahahahahaha)
gospodo, pa niste li vi građani te države u kojoj se izglasava kukuriku?
gospodo, pa niste li vi građani države koja postoji 22 godine, a od toga ste 17 izglasavali hdz?
pričamo li o istoj državi?
o državi u kojoj sila, larin izbor i ruža vjetrova obaraju rekorde gledanosti?
o državi u kojoj se ujutro uz kavu lista 24 sata i brine se o oblekici romea beckhama?
o državi u kojoj je rudanica čitanija od biblije?
o državi koja če sljedeča 2 mandata prepustit karamarku?
o državi kao takvoj (što bi reko 1 blog hr mislilac)
smješni ste gospodo! ja imam tu sreču da živim nadomak jednoj velikoj europskoj kulturi koju pratim
od kad sam živ. sa njihovoga stajališta mi i naše priče o čirilici smo smješni. nekakav apsurdni, balkanski,
narod koji nije još izašao iz 1941., a kamoli 91.
nikoga poštenoga u ovoj državi ne boli ćirilica. dapače, ćirilicu treba vratiti u osnovne škole iz prostog razloga
što kaže naš narod da vrijediš koliko jezika i pisama znaš. ono što ovaj narod ,a i mene osobno kao branitelja
boli jest ta zadovoljština koju će takvim odlukama dobiti oni koji su ubijali, palili i gazili ovu zemlju. to boli.
Eh da, opet ja. Ovakav ili onakav...kakav god, a opet tako ja...
A ti bi tako voljela da sam netko drugi. Da sam bar netko nov. Neistražen. Nezaveden, neopčinjen, hladan i prazan list papira na kojeg proliti novu mrlju svoje tinte, Sipo.
Na žalost, to sam opet samo ja. Šta god značio...
Pisanje je selidba u nepoznatom i neizvjesnom pravcu.
Kondor iznad karavane, naslutivši priču o ciklusima, pojeo je preneraženog psa.
Krenuli smo dalje.
Najzad sam poput pohlepnog tragača zavirio u sito i dreknuo:
-Zlatooo!
(Oči su mi, naravno, sjajile)
U Australiju sam bio krenuo po sasvim nešto drugo, ali to sada više nije bitno.
Ono što sam našao na dnu bezimenog potoka bila je, na žalost,
samljevena bižuterija sa janjevačkog štanda.
Nisam imao vremena, a istina ga je iziskivala previše.
Neobična su uporišta šunda;
Iz toga je prostranstva, stasao žilavi napasnik.
Onaj sluzavi puž golać koji te hrani slavom.
U bijesnoj želji da rukom dohvatim ploškasti mjesec, odsutno bih mrmljao:
London zove mjesta daleka,
rat je objavljen i bitka se čeka!
London zove podzemne strukture,
izađite iz buxa svi dečki i cure!
London zove ne gledajte nas,
olfo beatlemania je pustila mast!
London zove i mi gubimo dah,
osim za pendrek što ulijeva strah!
ledeno ide doba, sunce izumire
očekivano topljenje žito ubire,
motori su stali, al ne bojim se ja
jer London sad zove, al ja
živim do rijeke...
London zove imitacijsku zonu,
zaboravi buraz... sam si u Londonu!
London zove zombije smrti,
strah nastupa u dahu se vrti.
London zove i ne derem se ja,
al dok smo pričali, vidjeh da sve znaš...
London zove, a nemamo droge,
osim onoga s očima babaroge!
Ledeno ide doba i sunce izumire,
očekivano topljenje žito ubire,
nuklearni error, al ne bojim se ja,
jer London sad tone, a ja
živim uz rijeku
(pa kaže džoni b. štulič)
a a a a a a a aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa
ledeno ide doba, sunce zumira,
očekivano topljenje žito ubire,
motori su stali, al ne bojim se ja,
jer London sad zove, al ja
živim do rijeke...
a a a a a a a a a aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa
London zove i bijah tamo tad
i kažu da nešto od toga nije laž.
London zove i poziv je težak
i nakon svega dal češ dati nam smješak...
London zove
U zoru iskrcavam napalm na široko polje genetski modificiranog rudimenta. Iz mora laži vadim souvenir školjku.
Prislanjam je na uho i čujem reklamu za disco bar Muretto. Dancers, royal rubyes, babies…
«Awake!»
Kako moćno zvuči ta riječ kada ju izgovori Jim Morrison.
Jasno je da se vrpoljim po sobi u potrazi za inspiracijom. Htio bih nešto pisati, ali slaba je vajda od svega.
Noć je travanjska, vrijedna vukodlačenja. Post kišna, živahna noć, neobično je vedra.
Čujem nejasni dijalog ljubavnika na djelu. Klinac koji žurno preskakuje ogradu, očito je dobio svoje sljedovanje.
Za to je živio cijeli dan. Lavež u teško odredljivoj daljini, sjajno se uklapa na Morrisonov monolog:
«Thank you oh Lord, for the white blind light!»
Apsolutni sam pobornik jezičnog Anglo-imperijalizma. Šta se bunite, tko Vam bolje od njih može reći FUCK YOU!?
Da sam beba, zaplakao bih.
Da imam 14 godina, gnjevno bih tvrdio da me nitko ne razumije.
Sa 20 bih gotovo sigurno razmišljao o samoubojstvu.
Činjenica da sam u trideset i drugoj, staloženo me tjera u kut.
Prihvatni dom za lizanje rana.
Kružni tok informacije koja tišti, počiva na problemu.
Hipotetski je moguće da smo zaplakali na prve zrake svijetla svijeta jer je za nas to bilo...too much!
Kao organizam u povojima odabrali smo najprimitivniji od svih protesta:
Zaplakali smo.
Možda smo zaplakali jer nam je bolje bilo u utrobi?
Isto tako je moguće da će naš duh, nakon što se izdigne iz našeg bivšega tijela, uvrebat priliku da se uvuče u plod nečije
tuđe utrobe. Spiritualno piratstvo. Tako ćemo vječno šetati planetom kao na kakvom castingu, jahati mliječnu pistu.
Iz biblije se to možda malo teže razaznaje. Čini mi se, da smo negdje zaribali?
Odkako smo ga doveli u pitanje, nebo se zacrnjelo, zima se produžila, žetva je propala, janjetina nam se pokvarila.
A to je bilo tad-to jest davno.
Sada se već nabijamo avionima u zgrade, pržimo se obogaćenim uranom, šmrčemo cijankalij i pušimo dop na ognju od napalma.
Sigurni u vječnost zla, uzgajamo davitelje čitajući im pedofilski lullaby.
Što nam je?
Kada bi se cijelo čovječanstvo personificiralo u konkretan lik, kakav bi lik to morao biti?
Isfrustriran i do zla boga neposlušan razmaženko, genijalno konstruktivan u zlobi.
Pit bull pjesnik sa mlaznom turbinom u dupetu.
Znam sve. Priznajem, kreten sam, tako mi I treba. Trebala mi je neka brža lova, računao sam sa svime što se na kraju izjalovilo I sada sam opet tu, pored ogromne hrpe pijeska, u stavu udarnika-bauštela. Miješam maltu za ljubavno gnijezdo najmrskijeg mi od sviju drotova.
Upravo tako, naručitelj radova je drot. Evo ga gdje skakuće za
svojom plavokosom rospijom koja fantazira:
-Tu će mi biti regal, ovdje možemo izvuć još jednu špajzu, tamo...
-Da draga...
«Da draga», nisam znao da te milozvučne riječi može izgovoriti
monstrum koji se ne ustručava batinanja slabijih i nezaštićenih u
mračnim hodnicima MUP-a. Kakav preobražaj!?
Naravno da me je prepoznao. Naslađuje se jeftinom murjačkom
mudrošću:
-Šta je Blogdogg? Jesi li konačno došao k sebi?
Odoljevam provokaciji, a kroz misli mi jaše kletva koju bih mu sad
namijenio:
Neka ovo bude kuća u kojoj ćeš zateći svoju ženu na ko-
leginom kurcu...ili nešto slično.
Smrad je uvjeren da me onim batinama izveo na pravi put.
O poniženja...može li se niže od ovog?
Bauštela na kući drota koji me je gazio!?
Štogod da sam učinio prije, ovo fakat ne zaslužujem!
* * *
Ispravak netočnog navoda:
(vezano uz prethodni tekst)
«O poniženja, može li se niže od ovoga?»
Citiravši sebe samog, odgovorno tvrdim:
Može!
Citirano pitanje odnosilo se na situaciju u kojoj na buri i
snijegu zidam kuću drotu koji me je mlatio. Što za mene
u tom trenutku može biti veće poniženje?
Možda ono što tada još ne znam?
-Nije...jok. Ništa još...
-Daj Pajdo nemoj me zajebavat!
I nema fucking love!
Pajdo se pravi ili jest blesav, izvođač radova kronično je
nedostupan u svojoj blatnjavoj mečki...Drot, on nema niš-
ta s tim...
Ja nemam 5 para.
Na kompletnu grbaču, montira se još i moj stari (provjereni
majstor u odabiru trenutka) sa jadikovkom svih penzionera.
Slaže mi kolaž od režijskih računa.
Cut.
Otvaram frižider, a prizor poprima religijske tonove. U ku-
hinjskom mraku ukaza se svjetlo frižidera. Ugledavši Duka-
tov mliječni namaz na kojemu je pisalo «light», obuzima
me blaga euforija kojom potaknut postavljam retoričko pi-
tanje:
mi baš znamo kud smo pošli
al ne znamo gdje smo bili
najzad znamo šta smo znali
ne smjev reči što smo vidjeli
i mi nismo djeca mala
i znamo što želimo
i budučnost nam je dala
vrijeme za ju srihtati
mi smo na cesti za nigdje
aj upadaj
u brzom galopu za nigdje
uzde nam daj!
meni je jutros super
i ti znaš
mi smo na putu za raj i
eto nas, eto nas!
mi smo na cesti za nigdje
aj upadaj
u brzom galopu za nigdje
uzde nam daj!
možda se čudiš gdje si sad
briga me
tu vrijeme radi samo za nas
vodi te, vodi te...
mi smo na putu za nigdje x2
u mojoj viziji je grad
pridruži se i biraj gard
sve 5 je sad
i daleko je grad,
ali raste svaki sat
sve 5 je sad, sve 5 sad
bi li prišla na taj bal
da pridodaš svoj vokal
sve 5 je sad, sve 5 sad
u mojoj viziji je grad
pridruži se i biraj gard
sve 5 je sad
i daleko je grad,
ali raste svaki sat
sve 5 je sad, sve 5 sad
bi li prišla na taj bal
da pridodaš svoj vokal
sve 5 je sad, sve 5 sad
rekli bi ti što te snađe
al ismijat će te rađe
sve 5 je sad, sve 5 sad
Skoro svaki pisac jest uvjeren da piše ono što je oduvijek htio pročitati.
Kada bi čitateljima text značio to što znači onome koji ga pritom i
stvara, bilo bi to kolosalna stvar:
Tridesetoro đaka pročita «Vodeni žig» od Brodskog i kolektivno svrši
Na licu mjesta, pritom izvikujući:
-Kako sam to dobro rekao!?
Kako se osjećao Arthur Rimbaud nakon što je zgotovio «Pijani brod»?
Tko može izdržati poeziju?
Tko može pucati po šavu ljepote osluškujući jezivo božanstveni zvuk
paranja srca?
Da ga vidim.
Osoba koja se lati poezije mora biti spremna na susret sa ogromnom, nepojmljivom
silom koja opsjeda, ujeda, daje se i prolazi. Sila revolucije i evolucije.
Poneki romanopisac evoluira u pjesnika, poneka pjesnikinja otrijezni se
za roman.
Slavuj ostaje vjeran svojem gvozdu iz kojega pjevuši svaki božiji dan
svojega života.
Šta je?
Srce treperi?
Iz svega ćemo izaći bogatiji za poučan savjet slušajući Njihov glas kako dopire iz
Pakla:
U predvečerje jedne noći na zemlji, prikovan uz TV, odsutan buljim u nekakvu epizodu mornaričkog csi-a i strepim za napuštenog US obavještajca u vjetrovitim planinama Chilea.
Ono što pritom osjećam jest globalno pobratimstvo sa nekakvim, recimo, Poljakom, koji isto tako upravo gleda neku američku seriju. Ja i dotični Poljak, u tim trenucima izlažemo se utjecajima američke, imperijalističke kulture. U sveopćoj histeriji anti globalnih marširanja, moram ipak priznati da sam fasciniran nekim dostignućima kulture civilizacije koja je podijelila tu puricu sa indijancima na taj famozni THANKS GIVING DAY. Onaj koji(HE WHO) se malo više posveti takvom upijanju kulture, doznaje za kikiriki maslac, za Hollywood, za Yankiese i za Mettse, za hot dog sa chillijem, za quarter, za pentagon i za Whitehouse, za New York sa svojim bulevarima na brojeve, za City of angels, za route 66, za KKK, FBI i Edgar J.Hoovera, DEA, CSI...
za Faulknera, za Tenessee Williamsa, za Martin Luther Kinga i za Malcolma X-a... doznaje da "steak is fantastic with coke",
za apollo 13, za Houston, za Cleveland i velika jezera, za silicon valley, za pašnjake Dakote, za Yellowstone...doznaje za Indijance- native americanse, za rezervate, doznaje da Idaho znači dobro jutro...za Chicago 30-ih i za Al Caponea, Dutcha Schultza, za Machartijeve montirane procese, za recesije i krize, za slomove burza, za Dillingera, Texa Villera i za Alan Forda, za Velvete i Warholea, za studio 54, za Carrie Bradshaw, za Hamptons, za Queens, Harlem i Brooklyn, za bitnike i San Francisco...
...mogao bih u nedogled, ali neću. O svemu tome znam a da se i nisam posebno zanimao za američku kulturu i društvo.
Znate blogami i vi. Svi znamo to. Zanima li nas...ili ne? naš problem!
Sječam se kada smo se kao klinci, u doba hladnoga rata, ideološki dijelili na Amere i Ruse (korove i hibiskuse).
Te podjele počivale su u obiteljima. U tim zanesenim, dječačkim raspravama, redovito bi za kraj poentirali "Ameri":