Da sam beba, zaplakao bih.
Da imam 14 godina, gnjevno bih tvrdio da me nitko ne razumije.
Sa 20 bih gotovo sigurno razmišljao o samoubojstvu.
Činjenica da sam u trideset i drugoj, staloženo me tjera u kut.
Prihvatni dom za lizanje rana.
Kružni tok informacije koja tišti, počiva na problemu.
Hipotetski je moguće da smo zaplakali na prve zrake svijetla svijeta jer je za nas to bilo...too much!
Kao organizam u povojima odabrali smo najprimitivniji od svih protesta:
Zaplakali smo.
Možda smo zaplakali jer nam je bolje bilo u utrobi?
Isto tako je moguće da će naš duh, nakon što se izdigne iz našeg bivšega tijela, uvrebat priliku da se uvuče u plod nečije
tuđe utrobe. Spiritualno piratstvo. Tako ćemo vječno šetati planetom kao na kakvom castingu, jahati mliječnu pistu.
Iz biblije se to možda malo teže razaznaje. Čini mi se, da smo negdje zaribali?
Odkako smo ga doveli u pitanje, nebo se zacrnjelo, zima se produžila, žetva je propala, janjetina nam se pokvarila.
A to je bilo tad-to jest davno.
Sada se već nabijamo avionima u zgrade, pržimo se obogaćenim uranom, šmrčemo cijankalij i pušimo dop na ognju od napalma.
Sigurni u vječnost zla, uzgajamo davitelje čitajući im pedofilski lullaby.
Što nam je?
Kada bi se cijelo čovječanstvo personificiralo u konkretan lik, kakav bi lik to morao biti?
Isfrustriran i do zla boga neposlušan razmaženko, genijalno konstruktivan u zlobi.
Pit bull pjesnik sa mlaznom turbinom u dupetu.
Post je objavljen 05.04.2013. u 10:33 sati.