(txt je nastao u afektu 2004. i stoga ne tražim da me se tetoši i tješi. objavljujem ga samo zato što smatram da su ovakve situacije još uvijek aktualne u zemlji u kojoj je bilo kakav posao jako teško naći, a tako ga je lako izgubiti...)
Nekome sam stao na žulj?
Pa gdje je taj netko da mu zgnječim taj žulj do kraja!
Novost koja me razbjesnila, stigla je rano. Točnije, oko 8.3O
kada mi je saopćeno da Starački dom kao ustanova, na mene više ne računa.
Šta to znači?
U prvom redu to znači da mogu podići svoje papire kod robusne
Štefice u računovodstvu nakon čega ih mogu vratiti tamo gdje
i pripadaju, na jebeni zavod to jest.
Ponovo sam ameba u višestaničnom organizmu hrvatskog korpusa
nezaposlenih.
To također podrazumijeva i ultimativnu švrljotinu u mojoj radnoj
knjižici koja svjedoči o nestalnosti mojega društveno-korisnog
karaktera( divne li preporuke!? ).
Kakav je background svega toga?
Nesumnjivo razni «rekla-kazala» argumenti, potezani na zakulisnim
kavicama. Klimakterične moćnice, stubovi našega društva, uglavile
su se na svim tim radnim gnijezdima na kojima, čekajući penziju,
jednostavno ne daju blizu.
Ja se navodno ne uklapam...?
Nek ti se muž uklopi u tu paučinu več jednom dok ga psuješ jer je nedostupan u toj jazbini u kojoj loče da te zaboravi!
Možda nam trebaju baš te aveti, blijede od kofeina i Yorka. Osobe
što za (slovima) deset kuna mita, šećerašima doturaju kolače. Lukavice
koje zbog bezazlenih posjekotina koriste dvomjesečno bolovanje
,guarda caso, baš ljeti. Spomenimo još i višak namirnica kojemu se
svaki trag gubi u pustim zimskim večerima.
Zbogom Vi, o nosioci progresa, zbogom sexy ravnateljice...
Neka se o ubogim starcima brinu razvratne i nepismene polovnjače
što se upravo iza vrata kuhinje zlobno krevelje na račun staračkih
defekata.
Post je objavljen 14.04.2013. u 21:19 sati.