Bio sam, naime, prilično «tvrdi» predškolac. Nisam znao nacrtati čovjeka. Čovjeka na konju još manje. Rekordno dugo sam učio vezati pertle na cipelama. Zvijezdu (petokraku) sam mogao nacrtati samo uz pomoć onih linija za skicu. Na nogometu sam uvijek ja birao na dišper-pari jer je poznato da biraju uvijek dvojica najslabijih da se ne bi obojica našla u istoj ekipi. Ipak sam u školi od strane nastavnika imao posebni tretman jer su mi roditelji bili prosvjetni radnici. U nastojanju da ih ne razočaram, postao sam pravi, pravcati štreber. Što sam drugo mogao? Kao takav sam vrlo uskoro postao omražen među ostalim đacima. Redovito su mi priređivali svakojake spačke-gađali me koječime, krali papuče iz ormarića...
Jedna od tužnijih scena desila se na izletu u 3. razredu osnovne škole kada smo posjetili Karlovac. Nakon poučnog obilaska pivovare, stali smo na obalu Mrežnice da se rastrčimo. Malo dalje od nas, postariji čovjek je pecao. Prišao sam mu i zamolio ga da mi upeca neku ribu da odnesem doma. Kako je pored sebe imao već punu kanticu malih, crvenih riba, pristao je dati mi jednu. Nisam imao teglicu pa sam neku manju najlon vrećicu napunio vodom i u njoj sam ponio ribicu u autobus. Kada smo već autobusom krenuli dalje, prišli su mi Sine, Viktor i Ivica zlurado se smiješeći. Stali su pred mene, isukali značke grada Karlovca i stali mi bušiti vrećicu. Voda je šiktila kroz rupe, dečki su se smijali, a ja sam plakao i očajnički pokušavao štopati rupe. Na kraju sam bacio ribicu kroz prozor autobusa gledajući kroz suze njih trojicu kako mi prijete da ne bih ništa rekao razredniku.
Post je objavljen 30.04.2013. u 10:57 sati.