Kad ostariš do Điđijeve mjere, nesvjesno kontroliraš sve oko sebe. Konačno ti se vraća to pravo na blesavost ( pravo kojega si izgubio negdje pri kraju djetinjstva ). Điđi se odlično snalazio u tom staračkom domu jer mu je sam taj mehanizam light-lagera bio prilično poznat. Odrastao je u sirotištu. Nakon toga je u drugom svjetskom ratu bio zarobljen u Abesiniji. Malo iza toga, osvanuo je u sabirnom centru San Sabo kraj Trsta. Dakle, sve redom ambijenti u kojima se masa sudbinski okuplja da zajedno živi.
U intervalima koji bi mu svako toliko preostajali od života, Điđi je bio ribar i more mu je dalo daha za devedeset i dvije godine(za sad). Stekao je i par vinograda koje je u inat nezahvalnoj djeci trampao sa općinom za boravak u domu.
I nije ti neki biznis Điđi!
Điđiju je u domu dopušteno bukvalno-sve;
galama, neposluh, švercanje kod terapija, šlatanje osoblja i štićenica...Điđijev osmijeh je sulud. Điđijeva je pidžama od svile.
Điđi ima sat na mickeya mousea i štap od nekakvog falš mahagonija. Điđi nikada nije htio prodavati svoju zemlju nikome.
Nadživio je mnoge gradonačelnike i predsjednike općina koji su kalkulirali:
-ma star je Điđi...
Điđi je živ. Nikada nije bio luđi. Điđi je već 30 godina star. Điđi je često lucidan.
Bubne ti nešto čime ti momentalno dokaže da je itekako mozgom prisutan.
Obično me dočeka ispred vrata svoje sobe te mi uz gestu dobrodošlice
pokaže gdje da ostavim tu hrenovku i čaj. Tad obično klikne:
-Daghe oio makiništa!
(dodaj ulja ložaču lokomotive!)
Post je objavljen 21.04.2013. u 23:07 sati.