petak, 27.06.2014.

JUPITER AND TEARDROP

ponedjeljak, 16.06.2014.

Kralj Manausa

Ususret Manausu bilo bi neprimjereno ne spomenuti Jerryja Drakea a.k.a. Mr.No-a.
Bivši vojni pilot pobjegao je od civilizacije u Amazonu.
Posjeduje pajpera kojime prevozi putnike preko rijeke. Vječito švorc, loče po opskurnim
Manauskim birtijama zavodeći žene ili mlateći se sa svojim najboljim (ne)prijateljem Krugerom.

Rođen je u New Yorku 1922. godine, a radnja stripa odvija se najvećim dijelom tijekom
50-ih godina 20. stoljeća. Jerry Drake zaradio je svoj nadimak Mister No 1941. godine,
za vrijeme Drugog svjetskog rata kada je sudjelovao u dragovoljačkom odredu Letećih
tigrova na Pacifiku. Tom prilikom zarobio ga je okrutni japanski pukovnik Saiko koji ga je
ispitivao i mučio, ali Mister No je uporno na sva pitanja odgovarao NE.
Tako je njegov nadimak postao simbol otpora tiraniji, ugnjetavanju, užasima rata,
licemjerju i tlačenju slabijih od strane jačih.

Osim na pacifičkom bojištu (Filipini, Mianmar...), borio se i u Italiji i na zapadnom bojištu.
Kao ratni veteran osjetio se nesposobnim uklopiti u normalan život nakon rata, zbog čega
kupuje kartu za "negdje što dalje" i 1950. godine odlazi u Južnu Ameriku, u Brazil i nastanjuje
se u malom gradiću Manausu, u srcu amazonske prašume kako bi pobjegao od problema
suvremenog čovjeka i "američkog načina života".

Sergio Bonelli je u jednom intervju priznao kako je lik Mister Noa zasnovao na stvarnoj osobi
koju je upoznao za vrijeme putovanja Latinskom Amerikom[2]:

„ ...Da, bio sam u Palenqueu, u Meksiku i susreo sam mladog i zgodnog mladića na
ruševnom aerodromu.Nosio je kožnu jaknu i zvao se Kapetan Vega, ime koje je perfektno odgovaralo
strip junaku! Imao je opasač s pištoljem i letio je po Yucatanu gore dolje prevozeći životinje, povrće i
razne namirnice i kad god je sreo turiste, samo bi pokazao na sjedalo za putnike i rekao:

'Ok, odvest ću vas gdje god želite'!

Tada mi se rodila ideja o junaku koji će biti pilot Pipera, ali sam odlučio serijal smjestiti u Amazoniju...."

Mr.Noa počeo sam kao klinac usvajati u kasnijoj tinejdžerskoj dobi.
Trebalo mi je malo duže da se skinem sa nepoderivih: Bleka Stene i ostalih.
Jer, što će ti heroj koji u svakoj epizodi bar jednom dobije batina?
Mr.No jest antiheroj na neki način jer njega ne zabrinjava sudbina svijeta.
On-No, samo želi preživjeti i bančiti. On nema ptsp, akcija ga ne zanima i uvijek oklijeva.
Akcija koja se desi redovito mu poremeti planove za dejt. Heroj jest utoliko što je prinuđen na tu ulogu.

Dijelovi txt-a preuzeti iz wikice. Pozivam komentatore da prilozima i fotkama obogate post o mr.Nou ;)

petak, 13.06.2014.

o vještini

Dopustit ću si ovom prilikom polemiku sa Vedranom Rudan.
Tko sam ja da bih polemizirao sa dotičnom?
A tko je ona da polemizira sa papa Franjom? Sa Obamom, Putinom
ili sa kime ne?
Radikalna Vedrana često u ovakvim prilikama (SP u
nogometu) ističe svoje stavove o igri koju očito ne razumije , a niti ju organski
podnosi.

Krenimo dakle od početka u kojemu bijaše multi-dimenzionalna kružnica
koja je jednakim presijecima stvorila taj geometrijski lik-loptu. Djeca, bez
obzira na spol, kada prvi puta ugledaju loptu, ona se raduju jer jedno takvo
otkačeno tijelo kao što je lopta čim odnekud doskakuće, podrazumijeva
samo jedno-igru. Lopta skače, poskakuje i svi smo bez razlike,
uključujući i našu Vekicu, kao djeca hrlili lopti u susret nespretno ju
pokušavajući ukrotiti.

Nakon toga su se neki od nas ozbiljnije posvetili odnosu čovjeka i lopte.
Postepeno su sa loptom bivali sve bliskiji učivši je kontrolirati i ,riječju,
osjećati. Vještina koja se razvila pružila je mogućnosti:

Postoje sfere u igri sa loptom koje su vrtoglave do mjere umjetnosti.
Mi ostali pak, kao civilizacija, još uvijek cijenimo vještinu. To ćete u
ljudskome rodu, uvažena Vekice, malo teže promijeniti. Vas ne nervira
nogomet. Vas nervira vještina.

Zbog nogometa će 16-godišnji skin head iz Luzerna naljepiti poster tamnoputog
Ganca. Vještina. Vještina je kategorija koja nadilazi neke ovozemaljske zablude.
Da, reprezentacije se na neki način na terenu igraju rata, ali upravo je u tome
bit-odmjeravati snage u igri, u umjetnosti, u vještini.

Kada se družite sa loptom, vi shvaćate koliko se s njome toga može.
Želio bih da ste u svojemu životu osjetili taj odnos-vi, lopta i njezin dodir u vještini.

Jer, skrenuli sa teme ili ne, kada rušite sve pred sobom, tada morate nuditi
alternativu. Ja ću prvi prestati s nogometom, ali što nudite zauzvrat?
Gostovanje u Red Carpetu? Broj od Ave? Ave imperatorice!
Palac dolje za nevještinu. Moj kurac je bitno učestvovati. U krivi ste vrtić išla.

Vjerujte mi na riječ, nema razlike između poezije i nogometa ili bilo koje treće
stvari koja u sebi ima mehanizme razgaljivanja. I Vaša literatura razgaljuje.
I to je vještina. Istinablog, Vaša literatura cilja na ono nevješto u ljudima.
E, sad se pokušajte sjetit svog naj momenta u pisanju,
predpostavit to potezu loptom? It's a passion. And there's nothin you can do about it!

Potrebna je vještina. Pa čak i za performance.

o vještini

Dopustit ću si ovom prilikom polemiku sa Vedranom Rudan.
Tko sam ja da bih polemizirao sa dotičnom?
A tko je ona da polemizira sa papa Franjom? Ili sa Obamom, Putinom
ili sa kime sve ne polemizira?
Radikalna ,kao i uvijek, Vedrana često u ovakvim prilikama (SP u
nogometu) ističe svoje stavove o igri koju ne razumije ,niti ju organski
podnosi.

Krenimo dakle od početka. U početku bijaše multi-dimenzionalna kružnica
koja je jednakim presijecima stvorila taj geometrijski lik-loptu. Djeca, bez
obzira na spol, kada prvi puta ugledaju loptu, ona se raduju jer jedno takvo
otkačeno tijelo kao što je lopta čim odnekud doskakuće, podrazumijeva
samo jedno-igru. Lopta skače, poskakuje i svi smo bez razlike,
uključujući i našu Vekicu, kao djeca hrlili lopti u susret nespretno ju
pokušavajući ukrotiti.

Nakon toga su se neki od nas ozbiljnije posvetili odnosu čovjeka i lopte.
Postepeno su sa loptom bivali sve bliskiji učivši je kontrolirati i ,riječju,
letjeti sa njom. Vještina koja se razvila pružila je mogućnosti:

Postoje sfere u igri sa loptom koje su vrtoglave do mjere umjetnosti.
Mi ostali pak, kao civilizacija, još uvijek cijenimo vještinu. To ćete u
ljudskome rodu, uvažena Vekice, malo teže promijeniti. Vas ne nervira
nogomet. Vas nervira vještina.

Zbog nogometa će 16-godišnji skin head iz Luzerna naljepiti poster tamnoputog
Ganca. Vještina. Vještina je kategorija koja nadilazi neke ovozemaljske zablude.
Da, reprezentacije se na neki način na terenu igraju rata, ali upravo je u tome
bit-odmjeravati snage u igri, u umjetnosti, u vještini.

Kada se družite sa loptom, vi shvaćate koliko se s njome toga može.
Želio bih da ste u svojemu životu osjetili taj odnos-vi, lopta i njezin dodir u vještini.

Jer, skrenuli sa teme ili ne, kada rušite sve pred sobom, tada morate nuditi
alternativu. Ja ću prvi prestati s nogometom, ali što nudite zauzvrat?
Gostovanje u Red Carpetu? Broj od Ave? Ave imperatorice!
Palac dolje za nevještinu. Moj kurac je bitno učestvovati. U krivi ste vrtić išla.

Vjerujte mi na riječ, nema razlike između poezije i nogometa ili bilo koje treće
stvari koja u sebi ima mehanizme za razgaljivati dušu. I Vaša literatura razgaljuje
dušu. I to je vještina. E, sad se pokušajte sjetit svog naj momenta u pisanju,
predpostavit to potezu loptom? It's a passion. And there's nothin you can do about it!

Potrebna je vještina. Pa čak i za performance.

ponedjeljak, 09.06.2014.

GLAMUZIKA

U zadnjem me vremenu nekako spontano dopala zbirka poezije Mesari Drage
Glamuzine u nakladi MD-a. Radi se o izvjesnoj formi crossovera u kojoj
bazična poezija biva obogaćena stvarnosnim elementima kratke priče.
Glamuzina se vrlo hrabro i bezrezervno ubacio u taj salto mortale.
Tendencijom da spaja forme, Glamuzina brusi svoj izraz pronalazeći i poneku
rijetku kap poetske esencije. U potrazi za time-sva su sredstva dozvoljena.
Nadasve hladne glave, naracijom u slobodnome stihu poetske proze izvodi
iz igre događaje, lica i usputne opaske koje se prilično disciplinirano suzdržavaju
stava. Glamuzina je amoralan i animalan, ali istovremeno, on je i kroničar tijeka
svijesti koji čupa te anonimne motive, osjećaje i pitanja. Razdrven između
egzistencijalizma i strasti, dekadencije i nesputane sexualne želje, on se
poigrava sa izrazom i formom. Duhovit i nepretenciozan, dinamičan i jezgrovit,
hiperrealističan i mističan u istom vremenu uspijeva biti Glamuzina. Često
nekorektan pa čak i brutalan, on ipak drži stvari s ove strane ukusa...iako opako
voli riskirati.

Najviše me dojmila jedna koja zbog naive i nije tipična, ali čujmo:

MRŠTI SE BRAČ

Mršti se Brač iza tvojih leđa,
ne pada kiša,
ali ti si tužna i zaljubljena,
a meni smetaju prsti muškarca
koji mi podrezuje kosu.
premda su mekani, topli i nježni
kao i prsti žene koja to inače
radi. Došla si vidjeti kako me
to ona dodiruje, htjela si znati
od kojeg svijeta to zadovoljstvo,
malo, čisto i bezinteresno,
o kojem sam ti pričao,
a sad gledaš u zrcalu
kako raste moja zlovolja.
i uzimaš pramen svoje kose
i slažeš ga iznad usana u brk
i držiš ga tako
sve dok se ne nasmiješim.

četvrtak, 05.06.2014.

POEZIJA KAO PSIHOTERAPIJA

U čemu griješimo kada razmišljamo o poeziji?
Možemo li poetsku zbilju prilagođavati sebi,
ma koliko povrijeđeni,
ma koliko opsjednuti sobom,
ma koliko helija čuvali u razdeljku debeloga mesa?

O čemu razmišljamo kada griješimo u poeziji?
Kada zlorabimo tankoćutnost i liriku,
kada upadamo u ritam
kojeg samo mi čujemo,
pišuć o sebi
kojeg samo mi vidimo...
mi,
silujemo zvuk u granicama
kontura vlastitih bijeda,
koje najzad ne zanimaju nikoga.

Nikoga.

nedjelja, 01.06.2014.

DUŠAN KOVAČEVIĆ

Gotovo da nema 1 čovjek na Balkanu koji ne zna bar 3 lajne iz
djela Dušana Kovačevića. Mnogi od njih za Dušana nisu nikad
čuli. To je činjenica. Rodom iz Šapca, kao mali je puno igrao
nogomet i teatar mu nije bio na kraju pameti. U godinama koje
su uslijedile izgradio je na svojim djelima teatar Zvezdaru, a u
YU kinematografiji, pored ostalih, napisao je scenario za film za
kojega se svi službeni sineasti Balkana slažu da je najbolji koji
je snimljen u bivšoj. Za Ko to tamo peva? u početku bijaše tek
podatak o stradalom autobusu na dan bombardiranja kojega je
Dušan pronašao u nekim prašnjavim, beogradskim arhivima.
Sve ostalo posložilo se kroz godine. Radi se o piscu lovcu na
priče-poštujući sve zakone njezina nastajanja, Kovačević
kopa, čeka, osluškuje i strpljivo kalemi detalj na detalj, motiv
na motiv. Njegov je teatar definitivno politički. Kada je kao
anonimni student dramaturgije donio rukopis Maratonaca
Mihizu, Todoroviću, Radmiloviću i ekipi, iznenadilo ga je
koliko su se ljudi smijali čitajući. Iako je napisao komedije koje
već dekadama nasmijavaju cijeli region, Dušan Kovačević je
sasvim tih i skroman čovjek koji ne želi biti duhovit. Fanatični
radnik teatra po Brechtu i po Aristotelu. Maratonci su označili
njegov ulazak na otvorenu scenu i od tada niže naslove kao što
su Balkanski špijun, Radovan treći, Profesionalac, Sveti Georgije
ubiva aždahu, Sabirni centar...

Zbog svog aktivnog otpora režimu Slobe Miloševića i društvenog
aktivizma te apolitičnosti, Princ Tomislav traži da baš on bude
član izaslanstva koje će ga dočekati prilikom povratka u Srbiju.
Najzad dobija poziv za mobilizaciju pa neko vrijeme provodi u
inozemstvu kao disident.

Neumjesne amputacije o monarhizmu u njegovom stvaralaštvu
blago su rečeno, deplasirane. Njegovi anti-junaci, dijelovi su
društvenog sistema-često autoritativni, apsurdni, suludi i groteskni.
Njegov pacifizam sastoji se upravo iz pružanja tih portreta koji su
gotovo alan fordovski fantastični, a pritom ostaju realni i sasvim
mogući. Nadasve su urnebesno komični i tragični. Na tom suludom
vrtuljku vrijednosti, njegov teatar okupio je najplodniju generaciju
glumišta ex Yu:Danilo Bata Stojković, Zoran Radmilović, Bora Todorović,
Mira Banjac, Olivera Marković... bila je to jedna neponovljiva fuzija
talenta, kreativnosti i komedijanja.

Ispitivanje granica šizofrene paranoje u slučaju Ilije Čvorovića oda je
sistemu-Titov socijalizam vodi svoju posljednju bitku u svijetu kapitala
upravo kroz Iliju. Zato i dan danas ta ideja ... i dalje nije mrtva-uvijek je
to taj monolog Ilije Čvorovića-njegova tragikomična špica, rijetko je
nadahnuta rola, koju uvijek mogu čuti još jednom i razmisliti o tome
tko je ovdje lud: mi ,Kovačević ili Ilija?