Gotovo da nema 1 čovjek na Balkanu koji ne zna bar 3 lajne iz
djela Dušana Kovačevića. Mnogi od njih za Dušana nisu nikad
čuli. To je činjenica. Rodom iz Šapca, kao mali je puno igrao
nogomet i teatar mu nije bio na kraju pameti. U godinama koje
su uslijedile izgradio je na svojim djelima teatar Zvezdaru, a u
YU kinematografiji, pored ostalih, napisao je scenario za film za
kojega se svi službeni sineasti Balkana slažu da je najbolji koji
je snimljen u bivšoj. Za Ko to tamo peva? u početku bijaše tek
podatak o stradalom autobusu na dan bombardiranja kojega je
Dušan pronašao u nekim prašnjavim, beogradskim arhivima.
Sve ostalo posložilo se kroz godine. Radi se o piscu lovcu na
priče-poštujući sve zakone njezina nastajanja, Kovačević
kopa, čeka, osluškuje i strpljivo kalemi detalj na detalj, motiv
na motiv. Njegov je teatar definitivno politički. Kada je kao
anonimni student dramaturgije donio rukopis Maratonaca
Mihizu, Todoroviću, Radmiloviću i ekipi, iznenadilo ga je
koliko su se ljudi smijali čitajući. Iako je napisao komedije koje
već dekadama nasmijavaju cijeli region, Dušan Kovačević je
sasvim tih i skroman čovjek koji ne želi biti duhovit. Fanatični
radnik teatra po Brechtu i po Aristotelu. Maratonci su označili
njegov ulazak na otvorenu scenu i od tada niže naslove kao što
su Balkanski špijun, Radovan treći, Profesionalac, Sveti Georgije
ubiva aždahu, Sabirni centar...
Zbog svog aktivnog otpora režimu Slobe Miloševića i društvenog
aktivizma te apolitičnosti, Princ Tomislav traži da baš on bude
član izaslanstva koje će ga dočekati prilikom povratka u Srbiju.
Najzad dobija poziv za mobilizaciju pa neko vrijeme provodi u
inozemstvu kao disident.
Neumjesne amputacije o monarhizmu u njegovom stvaralaštvu
blago su rečeno, deplasirane. Njegovi anti-junaci, dijelovi su
društvenog sistema-često autoritativni, apsurdni, suludi i groteskni.
Njegov pacifizam sastoji se upravo iz pružanja tih portreta koji su
gotovo alan fordovski fantastični, a pritom ostaju realni i sasvim
mogući. Nadasve su urnebesno komični i tragični. Na tom suludom
vrtuljku vrijednosti, njegov teatar okupio je najplodniju generaciju
glumišta ex Yu:Danilo Bata Stojković, Zoran Radmilović, Bora Todorović,
Mira Banjac, Olivera Marković... bila je to jedna neponovljiva fuzija
talenta, kreativnosti i komedijanja.
Ispitivanje granica šizofrene paranoje u slučaju Ilije Čvorovića oda je
sistemu-Titov socijalizam vodi svoju posljednju bitku u svijetu kapitala
upravo kroz Iliju. Zato i dan danas ta ideja ... i dalje nije mrtva-uvijek je
to taj monolog Ilije Čvorovića-njegova tragikomična špica, rijetko je
nadahnuta rola, koju uvijek mogu čuti još jednom i razmisliti o tome
tko je ovdje lud: mi ,Kovačević ili Ilija?
Post je objavljen 01.06.2014. u 01:16 sati.