Mogućnost uskrsa uglavnom je vodeći motiv oko kojega se koplja ukrštaju. Oko svega se da glumatati, ali uskrs ili jesi ili nisi. U tom smislu Biblija je popriličan SF. Simbolika tog čina sintetizira grijehe, htijenja i vjeru. Jedan nadzemaljski eter kojemu se prepustiti na nevidljivim krilima nade. Kliziti iz tijela spokojan i mijenjati dimenziju postojanja. Ne bi li to uopće prihvatili kao mogućnost, ljudi su pribili božijeg poslanika. Svirepo su iskušavali njegovu vjeru. Naposlijetku je morao bukvalno restaurirati svoj život kao ciklus. I najtvrdokorniji su postali krotki. Bogobojazni.
Uskrs međutim, doživljavamo kao nadreligijski pojam. U vremenima kada su zemljom puzali samo virusi trebao je uskrs takvoga oblika života za evoluciju. Trebalo je čudo. Baš onakvo kakvo nam ponekad u životima treba kada zaista pomislimo da nas ništa neće spasiti. Da sutra nitko neće promjeniti sustav i da će nas prekosutra opet čekati blokade, ovrhe, deložacije...Da ćemo jednostavno pokleknuti pod tim jarmom i da će o nama u nekim novim udžbenicima pisati da smo smlavljeni katastrofalnom krizom s početka milenija. U kakav uskrs vjerovati tada?
Kada smo kao djeca špotali tu neoklicinu koja su pohađala vjeronauk, najviše smo ih dizali na uskrs. Uskrs je bio ono zbog čega smo vjerovali da ne treba ići na vjeronauk. Uskrs je nemoguć i kao takav-dokaz da su naši roditelji komunisti u pravu. U crkvu su tih dana doveli prve flipere. Vjernici su odlazili na izlete. Uglavnom besplatne. Sve nas je to tentalo pomalo, ali ništa vrijedno pažnje. Iako bi jaganjac zacvrčio u pećnici, našlo se pokoje farbano jaje, uskrs se uglavnom prešućivao. Slavili smo proljeće, povratak sunca i život. Mnogi su komunisti 1990. postali vjernici preko noći, ali malo koji je uistinu savladao i usvojio uskrs. Njihov uskrs bio je lažan i oportunistički i unatoč njihovim nadanjima, Bog nije imao velike planove sa njima.
Što dakle, zaključiti na ovu prohladnu i izrazito vjetrovitu nedjelju koja stidljivo nagovješćuje izlazak iz zime i početak turističke sezone? Da li brojiti ulaske na Macelju? Rupi? Pasjaku? Uskrs kao pokazatelj i nije bio naročit. Unatoč velikoj mobilizaciji, ugostitelji zbog niza razloga nisu odradili kako su očekivali. Potrebno je čudo čak i veće od samog uskrsa ne bi li se ova kriza savladala. Čudo koje nećemo zazvati klečeći pred oltarom, čudo koje neće stići sa visina. Čudo koje nama treba leži duboko u nama samima, u našoj potisnutoj energiji i pozaspalim čakrama.
U sjeni ultimativnog performancea jednoga očajnika koji lovi "zadnji voz za historiju" izvjesne strukture obaju društava rušile bi ionako labave odnose Hrvatske i Srbije. Unatoč općem zgražanju u RH, Voja Šešelj je u Srbiji marginalac. Njegove govore sluša samo grupa najradikalnijih ravnogoraca i zato ako već brojimo (a nije da brojimo...), ima Hrvatska svojih Šešelja kojima se baviti.
Na šesnaestu godišnjicu početka bombardiranja Srbije i Crne Gore, možda bi bolje bilo razmisliti o tim hladnokrvnim Šešeljima što su se onomad kurvanjski, sa pristojne udaljenosti iživljavali sofisticiranim i razornim oružjem ne štedeći pritom ni civilne ciljeve. Ta vojna alijansa čije je djelovanje iznad svih zemaljskih zakona danas je u RH utjecajnija no ikada. Znamo li provenijenciju aktualne predsjednice, nije teško zbrojiti dva i dva u procesima geopolitičkih preslagivanja na Balkanu. I ta floskula o regionalnom liderstvu neodoljivo podsjeća na mrvice koje, mali i beznačajni, ištemo pod globalnim stolom.
I dok se u RH likovalo i slavilo, Srbiju su čerečile krstareće rakete i kasetne bombe s osiromašenim uranom. Da bi ironija bila veća, akcija je imala kodno ime Anđeo milosrđa. U krvi, suzama i poniženju, plaćena je cijena vjerovanja jednoj bolesnoj ideji. Slobodan Milošević u svojem gemblanju sa sudbinom naroda, ispustio je konce iz ruku. Neposluh bosanskih Srba doveo je do najgorega. Nakon posljednjeg, neuspješnog "Holbrokovanja", izdana je zapovijed da akcija Angel of mercy može početi. Trajala je punih 78 dana.
Na prvu povredu zračnoga prostora digli su se sa Batajnice neki migovi upitne spremnosti, no vrlo skoro su izbačeni iz borbe u srazu sa daleko moćnijim letjelicama NATO saveza. U početku su gađani samo vojni i strateški ciljevi, ali vrlo skoro zaredao je čitav niz "grešaka" od kojih su redovito ginuli civili. NATO je u svojim briefinzima to cinički nazivao kolateralnom štetom. Na posebno okrutni način u Batajnici je 17. travnja stradala trogodišnja Milica Rakić. Niš je 17. svibnja zavijen u crno kada je od kasetnih bombi ubijeno 13 civila, a ranjeno 18. U tim i takvim "operacijama" stradalo je i kinesko veleposlanstvo u Beogradu. Početkom travnja iste godine krenuo je i koordinirani napad NATO-a i OVK na pogranične karaule SR Jugoslavije na Košarama. U neprohodnim gudurama na preko 2000 m visine vodila se bespoštedna bitka za granicu s Albanijom. Najzad je KFOR rasporedio svoje snage na Kosovu i nakon neuspjelog pokušaja ruskog kontingenta da zauzme aerodrom u Prištini, prištinski se korpus povukao. Milošević je postignuti mir pokušao plasirati kao veliku vojno-diplomatsku pobjedu, ali skoro je svakome u Srbiji bilo jasno da taj mir znači upravo suprotno: osim što je zemlja porušena i spaljena, mirovni uvjeti bili su polazište za konačni gubitak Kosova. U tom bolnom procesu "pacifikovanja" Srbije, poginula su 462 vojnika, 115 policajaca i preko 1500 civila. Uništena su skoro sva veća industrijska i vojna postrojenja, infrastruktura, mostovi, zgrada televizije i mnoge zgrade i kućanstva. Milosrdni anđeo vratio se u svoje matično odredište spreman za nove izljeve milosti.