Mogućnost uskrsa uglavnom je vodeći motiv oko kojega se koplja ukrštaju. Oko svega se da glumatati, ali uskrs ili jesi ili nisi. U tom smislu Biblija je popriličan SF. Simbolika tog čina sintetizira grijehe, htijenja i vjeru. Jedan nadzemaljski eter kojemu se prepustiti na nevidljivim krilima nade. Kliziti iz tijela spokojan i mijenjati dimenziju postojanja. Ne bi li to uopće prihvatili kao mogućnost, ljudi su pribili božijeg poslanika. Svirepo su iskušavali njegovu vjeru. Naposlijetku je morao bukvalno restaurirati svoj život kao ciklus. I najtvrdokorniji su postali krotki. Bogobojazni.
Uskrs međutim, doživljavamo kao nadreligijski pojam. U vremenima kada su zemljom puzali samo virusi trebao je uskrs takvoga oblika života za evoluciju. Trebalo je čudo. Baš onakvo kakvo nam ponekad u životima treba kada zaista pomislimo da nas ništa neće spasiti. Da sutra nitko neće promjeniti sustav i da će nas prekosutra opet čekati blokade, ovrhe, deložacije...Da ćemo jednostavno pokleknuti pod tim jarmom i da će o nama u nekim novim udžbenicima pisati da smo smlavljeni katastrofalnom krizom s početka milenija. U kakav uskrs vjerovati tada?
Kada smo kao djeca špotali tu neoklicinu koja su pohađala vjeronauk, najviše smo ih dizali na uskrs. Uskrs je bio ono zbog čega smo vjerovali da ne treba ići na vjeronauk. Uskrs je nemoguć i kao takav-dokaz da su naši roditelji komunisti u pravu. U crkvu su tih dana doveli prve flipere. Vjernici su odlazili na izlete. Uglavnom besplatne. Sve nas je to tentalo pomalo, ali ništa vrijedno pažnje. Iako bi jaganjac zacvrčio u pećnici, našlo se pokoje farbano jaje, uskrs se uglavnom prešućivao. Slavili smo proljeće, povratak sunca i život. Mnogi su komunisti 1990. postali vjernici preko noći, ali malo koji je uistinu savladao i usvojio uskrs. Njihov uskrs bio je lažan i oportunistički i unatoč njihovim nadanjima, Bog nije imao velike planove sa njima.
Što dakle, zaključiti na ovu prohladnu i izrazito vjetrovitu nedjelju koja stidljivo nagovješćuje izlazak iz zime i početak turističke sezone? Da li brojiti ulaske na Macelju? Rupi? Pasjaku? Uskrs kao pokazatelj i nije bio naročit. Unatoč velikoj mobilizaciji, ugostitelji zbog niza razloga nisu odradili kako su očekivali. Potrebno je čudo čak i veće od samog uskrsa ne bi li se ova kriza savladala. Čudo koje nećemo zazvati klečeći pred oltarom, čudo koje neće stići sa visina. Čudo koje nama treba leži duboko u nama samima, u našoj potisnutoj energiji i pozaspalim čakrama.
Post je objavljen 05.04.2015. u 16:17 sati.