tražim to ljeto cijelo vrijeme
i odjednom eto ga na
ona je otišla do plaže
a ja sam osto u gradu sam
čujem zvižduk iznad krova
i avion koj se udaljava
azuro
to popodne je azuro
i dugo za mene
tad spoznam
da nemam više ni resurse
bez tebe
i onda
ja skoro, skoro uzmem vlak i
k tebi banem ja
al vlak od tiju želja
u mojim mislima je naopak
kao da je bilo na oratoriju
sa tonu sunca, davno tad...
nedjeljom iz ponekog vrta
pomalo šetat
sad se dosađujem ko prije
ni popa za pričat mi nije
azuro
tražim malo afrike u vrtu
kroz oleandar i baobab
kao kad sam dijete bio,
previše ljudi, ne da se stat
polako se guše tvoje ruže
nema ni lava, ko zna gdje je?
ima u pisanju trenutak u kojemu moraš odljepit i zauzet svoj val. često tako karijere pisaca podsjećaju na pljosnati kamen bačen o površinu mora. dosezi kada se ispune i ne preostaje previše za reći. no, ponekad se u toj dugoj šutnji valja nešto odista moćno. poetični orgazmatron fristajlo.
sa doživljajem pisanja se nositi jest loše za kičmu. dormeo. kopirajterski madrac punjen ljekovitom želatinom sa otočja Fiji. sa par gustih mrlja savjesti, promašenog braka i netelevizičnosti, najzad doznasmo da bivajući unaprijed osujećenima, trpamo na celtic. pusti u kurac!
nema tu.
kažem ti ja....jer što se mene tiče, jablanovi bi danas bili tek prosječni pisci, a nije da ni jedan se ni s jednim ni jednom dva puta sreo! nije.
nije nego su vazda prinčevi ginuli u ubožnicama od španjolske groznice, aidsa ili dopa. dapače!
a i nije neka žabica...loše sam ju zarolao. iako slang izbjegavam kao luk i vodu preko koje te žedno... čedo, ostani zauvijek žabica na pučini...odbijaj se po Mediteranu i neka te vjetrovi nose Gibraltaru i oceanima. Idi i ne vraćaj se, ja ću sjesti u taj birc u Buenos Airesu, a kolporter će se na ulici derati:
-Žabica sretno preživjela moreuz!
(da ne izgovara ime mraženoga konkvistadora)