ima u pisanju trenutak u kojemu moraš odljepit i zauzet svoj val. često tako karijere pisaca podsjećaju na pljosnati kamen bačen o površinu mora. dosezi kada se ispune i ne preostaje previše za reći. no, ponekad se u toj dugoj šutnji valja nešto odista moćno. poetični orgazmatron fristajlo.
sa doživljajem pisanja se nositi jest loše za kičmu. dormeo. kopirajterski madrac punjen ljekovitom želatinom sa otočja Fiji. sa par gustih mrlja savjesti, promašenog braka i netelevizičnosti, najzad doznasmo da bivajući unaprijed osujećenima, trpamo na celtic. pusti u kurac!
nema tu.
kažem ti ja....jer što se mene tiče, jablanovi bi danas bili tek prosječni pisci, a nije da ni jedan se ni s jednim ni jednom dva puta sreo! nije.
nije nego su vazda prinčevi ginuli u ubožnicama od španjolske groznice, aidsa ili dopa. dapače!
a i nije neka žabica...loše sam ju zarolao. iako slang izbjegavam kao luk i vodu preko koje te žedno... čedo, ostani zauvijek žabica na pučini...odbijaj se po Mediteranu i neka te vjetrovi nose Gibraltaru i oceanima. Idi i ne vraćaj se, ja ću sjesti u taj birc u Buenos Airesu, a kolporter će se na ulici derati:
-Žabica sretno preživjela moreuz!
(da ne izgovara ime mraženoga konkvistadora)
Post je objavljen 05.02.2015. u 02:44 sati.