petak, 26.06.2015.
carska golotinja
mogu li se zakoni mijenjati ako se svi pridržavamo postojećih?
svaki je zakon plod pravosudne prakse sustava i političko-interesnih spinova. ponekad i plodom niskih strasti, povijesnih i inih kompleksa. imali smo u ne tako davnoj prošlosti Šeksov verbalni delikt-zakon i instituciju primjene. svako tko bi javno izrazio svoj kritički sud spram Franje Tuđmana, bio je procesuiran. bio je to poprilično orwellovski zakon-kontrola i vježbanje javnosti. ipak, kada se govori o toj temi, povijest 20. stoljeća vrvi nastojanjima da se raji servira vizija o vođi koji ni u kojoj formi ne podliježe kritici. tu povijest, naravno, poput veselog suputnika prati i duh povijesti satire. figa u njušku tiranije. u osvit prvog svjetskog rata u Pragu, radila je ta krčma K Palyvecu. isljednici i žbiri austrijskog carstva svakodnevno su tu navraćali ne bi li uočili štogod antidržavno i uhodili Švejka. Najzad su jednoga dana uočili da na zidu ne visi slika cara Ferdinanda. Palyvec je rekao da ju je skinuo jer su muhe srale po njemu.
Jaroslav Hašek je prije samoga "Švejka" postavio djelo čiji su naslov citirali mnogi i, koje na neki način sažima i pitanje i odgovor u vječnoj dilemi čovječanstva:
Povijest stranke umjerenoga napretka u granicama zakona
dakle, kakav je napredak koji je, kao takav, moguć unutar granica zakona? taj značajni, posprdni manifest, otvorio je viziju mnogima koji su kasnije tražili načina da vrhunski posole ranu tiranima, a ta rana je smrtnost. nikada niti 1 sličan režim nije uspio sakriti smrt velikoga vođe. samim time i činjenicu da je kao flash and blood jednako, a ako ne i grešniji od ostalih ljudi.
U 2015.-oj nažalost, svijet i dalje obiluje Golim carevima:
od Sjeverne Koreje preko Rusije, Bjelorusije pa i do samog predvorja Europe: I Erdogan i Orban, pa i Vučić koriste polje novih tehnologija i medija ne bi li uzgojili moderni mit o vlastitoj nepogrešivosti i, što je još važnije, nenadoknadivosti. liderstvo se na velika vrata vraća u društva razorena pljačkom sugerirajući da je demokracija sustav koji neumitno vodi u nered i u propast.
u kontextu onoga što se iza brega valja u hrvatskom medijskom prostoru, tužno je i obeshrabrujuće da se naša dična demokracija u svojih krhkih 24 godine nije uspjela odljepit od te težnje za dominacijom na polju laži. ta apsurdna potreba da se ruje u udžbenike, da se revidira, lustrira, da se čekićem obračunava sa različitostima...da se zatire ono najbolje u društvu, da se maknu svjetionici suživota i da se tako poljuljani upuštamo u tamnu pučinu budućnosti.
- 12:24 -
To te ja pitam (2) -
Print -
#
četvrtak, 18.06.2015.
industreality
nakon par izleta u životu u svijet industrije odgovorno tvrdim:
za težak položaj u kojemu se našla, dio odgovornosti snosi i radnička klasa sama. sjećam se tog gazde tog nečeg za kojega smo onomad sklapali to nešto...elem, taj je, ja mislim, spavao u hali. uvijek i svugdje prisutan. čovjek i njegova mala tvornica.
bili smo plaćeni 25o eura mjesečno. smjena je prolazila u totalnoj nelagodi jer nikada nisi znao od kud će izviriti da ti kroz zube ocijedi nešto poput onoga ruskog eksploatatora iz Veloga mista:
-hitro, hitro...bistro, bistro...
bio je tvrd i tih. satima je mogao šutjeti gledajući u te silne mjerače na njegovim spravicama. na granulatu, na preši, na vakumirki...prilično vitalni starčić, izrazito nabijen, širokoga tjemena. naravno, vodio je asketski život u skladu sa osobnom ideologijom, a ta je bila industrijski nadčovjek. kada smo ishodili tu 5-minutnu pauzu za cigaretu, prijekorno nas je gledao ističući kako u životu nije povukao dim. nikad.
ustrajno se borio protiv te pauze. najprije je odredio da možemo pušiti jedan po jedan. popušili smo. jedan po jedan. uvjeravao nas je da izvan ovih teških vrata, čeka 40-ak onih koji danas neće zaraditi za kruh. malo po malo i svi su odustali. odustao sam i ja. od tog posla najzad. do kraja radnog odnosa sam koristio tu pauzu. šegačio se s njim. ubermanschom. zadirkivao me superiorno:
-i duhanski sindikalisto?
- 22:07 -
To te ja pitam (5) -
Print -
#