nakon par izleta u životu u svijet industrije odgovorno tvrdim:
za težak položaj u kojemu se našla, dio odgovornosti snosi i radnička klasa sama. sjećam se tog gazde tog nečeg za kojega smo onomad sklapali to nešto...elem, taj je, ja mislim, spavao u hali. uvijek i svugdje prisutan. čovjek i njegova mala tvornica.
bili smo plaćeni 25o eura mjesečno. smjena je prolazila u totalnoj nelagodi jer nikada nisi znao od kud će izviriti da ti kroz zube ocijedi nešto poput onoga ruskog eksploatatora iz Veloga mista:
-hitro, hitro...bistro, bistro...
bio je tvrd i tih. satima je mogao šutjeti gledajući u te silne mjerače na njegovim spravicama. na granulatu, na preši, na vakumirki...prilično vitalni starčić, izrazito nabijen, širokoga tjemena. naravno, vodio je asketski život u skladu sa osobnom ideologijom, a ta je bila industrijski nadčovjek. kada smo ishodili tu 5-minutnu pauzu za cigaretu, prijekorno nas je gledao ističući kako u životu nije povukao dim. nikad.
ustrajno se borio protiv te pauze. najprije je odredio da možemo pušiti jedan po jedan. popušili smo. jedan po jedan. uvjeravao nas je da izvan ovih teških vrata, čeka 40-ak onih koji danas neće zaraditi za kruh. malo po malo i svi su odustali. odustao sam i ja. od tog posla najzad. do kraja radnog odnosa sam koristio tu pauzu. šegačio se s njim. ubermanschom. zadirkivao me superiorno:
-i duhanski sindikalisto?
Post je objavljen 18.06.2015. u 22:07 sati.